Rođendan. 28. Uprkos svemu.

Ne volim mnogo rođendane. Dan kao i svaki drugi. Ali, ovaj naš i vaš mnogo volim. Baš kao i svaki drugi od ovih mojih i vaših 9.862 dana u “Vijestima”. A bilo je svakakvih. Sve znate, da ne davim.

Malo je ko 1. septembra 1997. vjerovao da će prvi privatni, nezavisni, dnevni list u maloj Crnoj Gori - u vremenu dubokih i opasnih političkih podjela - preživjeti nekoliko mjeseci, a kamoli postati i ostati stub slobodnog novinarstva ovoliko vremena. Uprkos maloj kvoti.

Ovih dana zovu mnogi čitaoci - političari iz vlasti i opozicije, biznismeni, diplomate, civilni sektor, društvo iz srednje, kolege iz drugih medija, iz inostranstva: “šta se ovo dešava”, “šta ćete sad”, “preuzima li vas Vučić”, “je li tačno ovo što piše njegova posluga”...

Mnogi su zabrinuti, poneko likuje.

Apsurdno je sve to i dešava se po ko zna koji put za ovih 28 godina, ali strpljivo nekima objašnjavam da su preuzimanje “Vijesti” i promjena nezavisne uređivačke politike pravno nemogući bez volje manjinskih vlasnika, da je naša pozicija potpuno drugačija od kolega iz medija u Srbiji i regionu, koji su u stoprocentnom vlasništvu natpolovičnog akcionara u “Vijestima” i TV Vijesti (te kolege vjerovatno imaju razloga da brinu). Drugima samo pošaljem saopštenje osnivača od prije par sedmica, u kome je sve detaljno objašnjeno.

Onima koji su “čuli” da je šahovski analitičar, jedan od ovdašnjih Vučićevih ližisahana, već obilazio redakciju da se “upozna sa stanjem”, odgovaram da je tačno, da sam mu otvorio nalog u redakcijskom sistemu, kako bi “prije primopredaje” mogao da nadgleda šta radimo (malo morgen, rek’o bi njihov pokojni guru).

Tačno je da za ove blizu tri decenije “Vijesti” nijesu bile samo dnevne novine. I televizija i portal, malo kraće doduše. Ovi što su iskreno zabrinuti za Crnu Goru ako bi “Vijesti” nestale, vjerovatno smatraju da smo postali društvena institucija sui generis, kako bi rekli mi pravnici.

Moguće da jesmo. U ključnim trenucima za zemlju - sukob ovdašnjih i srpskih vlasti 1997/98, bombardovanje 1999, odbrana Tare, referendum 2006, borba protiv organizovanog kriminala, stalna odbrana slobode izražavanja, ulazak u NATO, smjena vlasti 2020, skorašnji pokušaji revizije istorije i jačanje krajnje desnice i klerofašizma - “Vijesti” su bile tu da postavljaju pitanja koja drugi nijesu smjeli, ili nijesu htjeli da postave.

Naši tekstovi pokretali su istrage, rušili zidove ćutanja, dovodili do ostavki i davali prostor onima kojima se inače glas ne bi čuo. Pomogli smo da se otvore mnogi procesi koji su doprinijeli mijenjanju društva - od korupcionaških afera, do razotkrivanja mreža šverca cigareta i droge i brojnih zloupotreba u državnim strukturama. I prije i nakon 30. avgusta. Pomagaćemo i dalje.

Nijedna vlast nas nije voljela. Ni ova sadašnja. Svaka je pokušavala da nas pripitomi, da nas ucijeni, da nas uplaši. I svaka je prije ili kasnije otkrivala da “Vijesti” ne pripadaju nikome osim onima koji čitaju novine, gledaju televiziju, dolaze na portal. A ima vas dosta, samo malo manje nego kad se svi drugi saberu. Hvala vam.

“Vijesti” su tokom svih ovih godina bile ogledalo Crne Gore - sa svim njenim manama, iluzijama, snovima i nadama. I kad griješe, jer ne mogu biti puno bolje od nje. Ali se trudimo da budemo, svakog dana.

Uprkos svemu, ne smatram da je bilo ko - pojedinac, institucija, medij, pa ni “Vijesti” - presudno važan za budućnost neke zemlje. Svi koji joj misle dobro su važni. A ako nisam u pravu, pa nakon što bi se nekim čudom “Vijesti” ugasile (malo morgen), pa onda zato nestala ovakva Crna Gora - većinski građanska i proevropska, demokratskija, prosperitetnija i medijski slobodnija od gotovo svih susjeda, uprkos svemu - onda bi zasluženo nestala.

“Vijesti” su nastale iz nasušne potrebe da Crna Gora dobije medij koji neće biti produžena ruka vlasti i drugih moćnika iz biznisa, mafije, itd., niti instrument opozicione propagande (“sa elementima inostranosti”), već glas javnosti - kritički, hrabar i istrajan. Tu potrebu je tada ukapirala grupa osnivača, novinara i intelektualaca, i ona traje, i trajaće uvijek. Kao i “Vijesti”.

Možda ne baš na novinskom papiru još mnogo godina, ali ono što su mukotrpnim radom stotine neustrašivih ljudi stvorili do danas, uprkos svemu, ne može nestati. Tačno je, novine su gotovo svuda u terminalnoj fazi, televizije kašljucaju, a i portali su na udaru društvenih mreža, lažnih vijesti, “medija” koji služe kao megafoni ovoga ili onoga.

Ali, bez obzira na platformu preko koje istinsko novinarstvo u javnom interesu dolazi do građana, duboko sam uvjeren da pošteno, uporno i beskompromisno traganje za istinom “živjeće ovdje kraj nas, i svaki naš novi dan, biće znak...”.

( Mihailo Jovović )