Kapitalistička normalizacija nepravde

Raseljavanjem spoljašnosti radi se na - enterijeru kapitalizma, na prozirnom prostoru koji se virtuelno ubeskrajava. Dakle, tu - dejstvuje dinamika prolaznosti naspram usporavanja bez koje nema intimnosti. I sva suština kapitalizma kao krvotoka roba, ljudi i informacija jeste da se interiornost doživi kao infinity.

Unutrašnjost Amerike postepeno biva ‘naseljena pustinjom’, ili - prostor odakle su Amerikanci emigrirali ka megapolisima gdje se koncentriše kapital, lakše dolazi do posla ili povoljne nekretnine za iznajmljivanje. Taj prizor pustoši prikazuje šta, u stvari, čini centralizacija: sabijanje svijeta u tačku, oko koje se koncentrično šire krugovi postkatastrofe proizvedene neoliberalnim progresom.

Mnoge od zemalja Trećeg svijeta i nisu drugo do deponije za najbezočniju eksploataciju, dok je ljudstvo najjeftinija radna snaga, koja, pritom, da budemo načisto, ne pripada nikakvoj radničkoj klasi.

Naprosto, to su najamnici sa kratkim rokom upotrebe! (Primjera radi: savremenom svijetu vjerovatno najpoznatija deponija - dokumentarac se može pogledati na Al Jazeera - nazvana Sodoma i Gomora, moglo bi se reći kako je prepoznata po dvije stvari: najmlađoj radnoj snazi, i upotrebi dvije riječi: Bog i novac!)

Logika govori da hiperproizvodnja gomila stvari čija je vrijednost jednaka kvalitetu, tako da, otprilike, imamo robe za ultrabogate i migrante, antikvitete i artikle masovne potrošnje, groblje tehnoloških modela kojima je istekla sezona i ’dijamant veličine Ritza’ (Ficdžerald).

Danas pored dva rata kojim su masmediji s pravom zaokupljeni uz sve propratne, beskrajne i isto toliko neučinkovite analize koje nikako da ukažu na ikakvu mogućnost promjene, imamo i kasapnicu u Sudanu, gdje se ljudski životi, doslovno, tretiraju kao ‘biomasa’, ili prizorište kakvo je Gaza: neuporedivo užasnije postarhitektonsko strašilo od onoga kojeg Morfeus (Matrix) pokazuje pošto razgrne digitalni dekor simulacije koja je poput navlake navučena na isprogramiranu stvarnost.

Obratimo, začas, pažnju na sljedeće: uporedimo, dakle, staklenu kulu (neku savremenu verziju Kafkinog ‘Zamka’) u Briselu odakle se pod snažnim uticajem SAD-a sprovodi EU spoljna politika, i tragove koje ista ostavlja u svojim specijalnim operacijama sa, obično, misijom da se neki od islamskih naroda oslobodi autokrate/tiranina i prodiše u najboljem među najgorim sistemima, demokratijom. (Ako uvijek već na umu imamo kako je prošao Avganistan tokom dvadeset godina američke vojne okupacije, i kakav je tamo mrak sada zavladao od strane domaćih fundamentalista nametnut sopstvenom narodu, onda, jednostavno, treba reći bez ustezanja: Spasitelj nek nas spasi od spasitelja!)

Pojava u politici koja nas itekako mora zabrinuti jeste da sa svakim svrgavanjem diktatora, u šta izuzev kapitala Zapad pruža i strategiju, uvijek već dođe lider/vođa koji je neuporedivo gori od prethodnog, što je slučaj i sa svrgavanjem u Sudanu Omara al-Bašira, nakon kojeg nastupa totalno krvoproliće. I to je, prema tome, način da se očuva enterijer kapitalizma Zapada, tako što će mir u svom dvorištu kojeg katkad uzdrma teroristički napad, uspostavljati šireći nemire i građanske ratove svugdje gdje to uspije. Od sredine XX vijeka pokazuje se da su vlast i patriotizam nešto što više nije spojivo, makar ne u manjim zemljama.

Primjenom potpunog napada na Hamas od strane Netanjahuove vlade, Gazu je do te mjere razorilo pa će je filozof Majkl Marder opisati kao - “organsko-neorganski šut.” (“Marderovo značenje je malo složenije. On namerava da “genocidom iz saosećanja” prenese strukturnu logiku situacije koja implicira takozvani subjektivni osećaj saosećanja u genocidnom činu rata koji Izrael čini pod okriljem “prava na samoodbranu”. Ovo pravo je iskorišćeno bez očiglednih ograničenja i legitimisano od strane upravo tog sistema država koji se zove Zapad, a koji najglasnije govori u ime međunarodnog prava i humanitarnih normi kao čuvar civilizovanog i demokratskog svetskog poretka. Marder ovo identifikuje kao logiku “neoliberalnog” poretka koji nije ništa drugo do apstrakcija za globalni dvosmisleni govor i kapitalističku normalizaciju bezbrojnih vrsta globalne nejednakosti i nepravde” (Sounyabrata Choudhury).

Međutim, potonji virtuelni prikaz Gaze u budućnosti po viziji Donalda Trampa, pokazuje grad u koji će se uložiti milijarde dolara, u kojem će postojati sistem na kojem počiva dio takozvanog pametnog grada, biće to destinacija za one koji će ubuduće poželjeti ne više trgovati samo u Dubaiju, već i u Gazi koja će biti arhitektonski mediteranski dragulj, rivijera za one u svemu privilegovane, itd. Očigledno da je Alfred Žari bio ispravnog mišljenja prema kojem treba rušiti da bi se moglo graditi…

Grand Gaza i revalorizacija Grenlanda

Dana 31. avgusta, Vašington post je otkrio postojanje “Velikog poverenja”, dokumenta koji se navodno rasprostire unutar američke administracije. Futurističke kule, supertankeri... Projekat predviđa potpunu transformaciju Pojasa Gaze i njegovu evakuaciju kako bi postao “Rivijera”.

Kant objašnjava ludilo kao prasak neograničene energije koja je srž ljudskog bića. Uglavnom (jer gornji redovi nisu lišeni traga neoliberalnog delirija), postojanje nečeg nazvanog “Veliko povjerenje”, dopušta nam da ovdje, ukratko, podsjetimo na bit želje, koja u svom izvornom pitanju glasi - Šta je to šta drugi žele od mene? Šta oni, doista, to vide/prepoznaju u meni? Šta sam, najzad, ja za te druge?

Palestinci upleteni u ovo uhođenje koje se javlja iz pitanje zašto smo želja drugog, mogli bi doći do sljedećeg odgovora: pa da, drugi (iliti neoliberalni poredak), od Pojasa Gaza želi stvoriti najpoznatiju svjetsku Rivijeru, sa sve futurističkim kulama i supertankerima.

Danski ministar spoljnih poslova Lars Lore Ramusen, na razgvor je pozvao otpravnika poslova Ambasade SAD, Marka Stroha, iz razloga što je danaska televizija objavila da najmnje tri osobe povezane sa američkim predsjednikom Donaldom Trampom sprovode tajne operacije na Grenlandu za kojeg je Tramp rekao da bi želio da ga vidi kao dio SAD.

Ok: koliko nam je zasad poznato, ovo najveće ostrvo na svijetu, Grenland (grenl. Kalaallit Nunaat, dan. Grønland), nije pod vlašću nekakvog autokrate a la Lukašenko ili čak ekstremnije verzije kakva je Kim Džong Un, naprotiv, što će reći da su u pitanju resursi, koji iz perspektive SAD-a nisu iskorišćeni onako kako to čini neoliberalni poredak.

Film Rambo II, u analizi je protumačen u svijetlu američke potrage za nekom agalmom u vijetnamskim džunglama, supstancom ili entitetom, uglavnom nečim misterioznim, dok priča proizvodi privid kako tek iz zatvora pušteni Džon Rambo odlazi u spasilačku misiju. Dakle: ako je Gaza moguća kao neuporedivo naprednija, progresivnija, civilizovanija i savršenija samo u viziji Donalda Trampa (pošto je prethodno Izrael sravni sa zemljom, jer je samo tako može osloboditi od zla kakvo je Hamas), ako su vlasti Grenlanda nedovoljno specijalizovane da maksimalno iskoriste resurse koje su im ‘bogomdane’, onda, zbilja, samo one zemlje i teritorije, pa bile i vijetnamske džungle, budućnost imaju pod okupacijom SAD-a.

( Vuk Vuković )