Bitka za dušu Izraela

Evo jedne istine s kojom se treba suočiti: ni Izraelci ni Palestinci neće nestati uskoro. Niko ne može uništiti njihova međusobna prava na suverenu državu u zemlji svojih predaka, koja se, slučajno, nalazi na istom prostoru. Ako ne dođe do nekog kataklizmičnog događaja, neće biti Palestine od rijeke do mora, niti Velikog Izraela. Ovo je sukob koji se može riješiti jedino teritorijalnim i političkim kompromisom.

Takav tvrdi realizam često se odbacuje u globalnoj raspravi. Veliki dio ljudske empatije prema nevinim žrtvama u Gazi - sasvim opravdane empatije - izražava se pod zastavom slogana Slobodna Palestina. Taj upečatljiv i dirljiv slogan ima jedan glavni problem: kad god se pojavi samostalno, znači “Iskorijeniti Izrael”. Upravo zbog toga obični Izraelci, koje njihova vlada i mediji često pogrešno informišu, pogrešno pretpostavljaju da je svaki protest protiv izraelske okupacije palestinskih teritorija zapravo samo pitanje antisemitizma.

Što me dovodi do još jedne brutalne istine: ljudi koji napadaju Jevreje na ulicama ili na internetu samo zato što su Jevreji su antisemiti. Oni koji hvale Hamas kao borce za slobodu očigledno dijele njegovu antisemitsku i genocidnu ideologiju. Ali ljudi koji optužuju Izrael za ratne zločine nad nevinim stanovnicima Gaze nisu antisemiti, oni su jednostavno ljudi. Obje grupe postoje, a između njih se proteže ogroman spektar strastvenih neznalica, koje predvode lijeni i egoistični intelektualci što žele da “oslobode Palestinu” i da Jevreji nekako nestanu ili budu pokoreni.

Sadašnji sukob u Gazi ima korijene u viševjekovnom sporu. Međutim, kao istoričarka snažno osjećam da sada nije vrijeme za istoriju. Moramo dati prioritet spašavanju života. Ne prepireš se oko prošlosti dok si suočen sa smrtonosnom vatrom. Izraelsko-palestinski sukob je trenutno isuviše krvav za to.

Nisam neutralni posmatrač (niko nije), već duboko angažovana izraelska Jevrejka, odrasla u kibucu, iz cionističke porodice sekularnih Jevreja. S jedne strane liberalno-nacionalističke, s druge kibuc-socijalističke, ali su svi moji djedovi i babe bili miroljubivi i vjerovali da je humanizam najbolji dio našeg jevrejskog nasljeđa. Drago mi je što ne moraju svjedočiti onome što se danas dešava, a ja još uvijek pokušavam da nosim njihovu baklju.

Moje porijeklo iz kibuca dobilo je novo značenje od 7. oktobra 2023. Ljudi koje poznajem, prijatelji i kolege, tog dana su varvarski zavijeni u crno. Ponekad, kada o tome pišem, pojedini “pro-Palestinci” napadaju me na društvenim mrežama jer se vraćam na 7. oktobar, kao da sam lukava demagoškinja, kao da samo jednoj strani pripada priznanje kolektivne traume. Dragi Palestinci, čuvajte se takvih prijatelja.

Pripadnica sam većine Izraelaca koji su smatrali da Hamas mora biti poražen, i većine koja trenutno (u mom slučaju, već više od godinu dana) misli da je izraelski rat protiv Hamasa pošao užasno pogrešnim putem, moralno i praktično. Takođe izražavam mišljenje većine kada izlazim na ulice da demonstriram za prekid vatre u Gazi i sporazum o oslobađanju preostalih 50 izraelskih talaca, od kojih je oko 20 možda još uvijek živo.

Sadašnji sukob u Gazi ima korijene u viševjekovnom sporu. Međutim, kao istoričarka snažno osjećam da sada nije vrijeme za istoriju. Moramo dati prioritet spašavanju života

Moja druga uvjerenja svrstavaju me u manjinu, ali sama činjenica da ta manjina postoji je značajna. Otkako sam odrasla podržavam rješenje u vidu dvije države. Masakr koji je počinio Hamas nije promijenio moja shvatanja, već samo moj osjećaj akutne hitnosti. Potrebno je da Izrael i Palestina podijele zemlju, bilo razgraničenjem, bilo kreativnom konfederalnom strukturom koja bi omogućila suverenitet i samoupravu za obje nacije. Izrael mora biti demokratski, miroljubiv i bezbjedan; Palestina makar stabilna i bez podrške teroru.

Kompromis je jedini izbor bez krvi. Kompromis ili vječni rat.

Molim vas, nemojte potcijeniti privlačnost vječnog rata. Moćni fanatici s obje strane uporno tvrde da su spremni da se bore zauvijek - dok Mesija ne dođe, dok neprijatelj ne nestane ili, kako je to Endru Marvel rekao, “dok se Jevreji ne preobrate”. Na oba ekstrema palestinsko-izraelskog sukoba nema ni humanizma ni racionalnosti; njima vladaju najgore i najagresivnije verzije jevrejskog boga i Alaha.

Mi, umjereni, sekularni i liberalni, trenutno se povlačimo između tih ekstrema. Mnogi od nas su zastrašeni ili traumatizovani, možda za cio život. Drugi, stotine hiljada Izraelaca, bore se da potisnu fanatike. Ne pomaže ni to što Gazom još uvijek vlada Hamas, niti što se izraelski kabinet oteo kontroli, služeći vjerskim ekstremistima. Ali mi se i dalje borimo za mirni kompromis u zajedničkoj domovini Izraela/Palestine. Svijet to mora znati, a umjereni Palestinci, koji su ili vrlo tihi ili vrlo hrabri, moraju znati da izraelski tragaoci za mirom i dalje pružaju svoju ruku.

Da se usredsredim na Izrael, svoju zemlju, i razjasnim nekoliko uobičajenih zabluda. Prvo i najvažnije, cionizam. Mnogi ljudi tu riječ doživljavaju kao nešto po prirodi smrtonosno. Previše je onih koji se cinično smješkaju pred kamerom i kažu: “Ne mrzim Jevreje, samo cioniste.”

Pa, i meni je drago da smo se upoznali. Ja sam, naime, cionistkinja. A to jednostavno znači ono što je izvorno značilo za Teodora Hercla i njegov pokret: cionizam je pravo Jevreja na nacionalni dom u zemlji svojih predaka.

Unutar nje. Bez zahtjeva za isključivim vlasništvom. Nacionalni dom i suverena država za Jevreje (u skladu s Rezolucijom 181 UN-a), ne na račun palestinske države, već pored nje. To je jedina osnovna definicija cionizma, i ona je potpuno u skladu s rješenjem o dvije države i s izraelsko-palestinskim mirom.

Hercl je takođe zahtijevao da država Jevreja bude liberalna demokratija koja će omogućavati punu građansku jednakost za muškarce i žene, Jevreje i Arape. Taj cionistički ideal snažno je ponovljen u Deklaraciji o nezavisnosti Davida Ben-Guriona iz 1948. godine, i prihvaćen od svakog izraelskog lidera sve do Benjamina Netanjahua. Naravno, nisu uvijek igrali po sopstvenim pravilima; ali mirna demokratija, pravedna prema svojim arapskim građanima i prijateljski nastrojena prema arapskim susjedima, bila je deklarisani cilj Izraela sve do prije dvije decenije.

Zato se velika većina izraelske ljevice, naklonjene miru, oduvijek određivala kao cionistička, i to čini i danas. U tom svjetlu, strano demonizovanje cionista je irelevantno. Jedina osoba koja može uništiti naš osnovni cionizam, umjereni, pragmatični i mirotvorni cionizam, jeste Netanjahu.

Kada me pitaju o borbi za dušu Izraela, mogu dati samo jedan odgovor, oslanjajući se na drevnu jevrejsku naviku da se na pitanje odgovara pitanjem: koji Izrael?

Ako pod “Izraelom” mislimo na Netanjahuovu gotovo autokratiju, onda “Izrael” čini sve što je u njegovoj moći da Netanjahua zadrži u premijerskoj fotelji i da poništi suđenje za korupciju koje je u toku. Sve ostalo je podređeno tom cilju.

Godinama prije Donalda Trampa, Netanjahu je okupio gotovo kultnu bazu pristalica, ispunivši svaki kutak Likud partije svojim obožavaocima. Neki od njegovih poslanika u Knesetu trenutno ga prikazuju kao kralja ili božjeg izaslanika. Tvrdo jezgro “bibista” slijedilo bi vođu bilo kuda, u totalni rat ili u mirovni sporazum s Palestincima, sve dok politika odgovara ličnom interesu njihovog šefa.

To bi trebalo da objasni Netanjahuove potpuno iracionalne odluke o ratu u Gazi i o međunarodnim odnosima Izraela. On se kod kuće suočava s jednom od najsnažnijih i najprincipijelnijih civilnih društava na svijetu, sastavljenom od umjerenog centra i ljevice. U inostranstvu, šokira i izdaje najbolje i najstarije prijatelje Izraela. Još gore, Netanjahu sistematski zloupotrebljava složenosti jevrejskog identiteta, u Izraelu i širom svijeta, vičući o antisemitizmu na isti način na koji je legendarni pastir vikao da vuk dolazi. Istovremeno dopušta najfanatičnijim Jevrejima na planeti, svojim krajnje desničarskim koalicionim partnerima, da odlučuju šta judaizam znači.

“Bibisti” danas čine između 25 i 30 odsto izraelskih birača. Oni će ponovo glasati za njega uprkos užasnom neuspjehu 7. oktobra. “Mašina otrova” zgodno svaljuje krivicu za masakr Hamasa na ljevicu i na prodemokratski protestni pokret. Ali treba naglasiti da su Netanjahuova baza, zajedno sa svojim trenutnim koalicionim partnerima, u većini predizbornih anketa tokom protekle dvije godine bili iza glavnog opozicionog bloka. Njihovi ratni zločini u Gazi, njihovi zločini protiv sopstvenih građana i njihov napad na demokratiju su drska djela jedne vlasti koja se otela kontroli.

Možda “Izrael” znači ekstremno desne partije Bezalela Smotriča i Itamara Ben-Gvira? Prvi je napadan fanatik, u službi vođa i rabina koji sprovode neprijateljsko preuzimanje judaizma i guraju ga do njegovih krajnjih, atavističkih rubova biblijskog ratnog huškanja. Iako nepopularan u anketama, Smotrič ima ogromno nesrazmjeran uticaj na aktuelnu vladu. Ben-Gvir, kriminalni nasilnik s najmanje osam prethodnih osuda, uključujući za podršku terorizmu, po Netanjahuu je bio podoban da obavlja funkciju ministra za nacionalnu bezbjednost. Ovi ljudi, izgleda, žele da Izrael žrtvuje sve preostale taoce i još stotine, pa i hiljade vojnika, kako bi osvojio čitavu Gazu, etnički je očistio od Palestinaca i tamo naselio Jevreje.

Smotrič i Ben-Gvir, zajedno s opasnim fanaticima poput Orit Struk, naše su najveće prokletstvo. Druge zapadne zemlje imaju slične probleme sa krajnje desnim partijama, ali se može reći da one to sebi mogu priuštiti. Izrael ne može. Suočavamo se sa stvarnim, smrtonosnim neprijateljima, Iranom i njegovim štićenicima. Klatimo se na ivici ponora, u provaliju nas gura najgora vlada koju smo ikada imali.

Nipošto nemojte poistovjećivati ove ekstremno desne fanatike sa starijom desnicom, čiji su jastrebovski stavovi bili sekularni i racionalni, zasnovani na njihovoj ideji kako najbolje sačuvati bezbjednost Izraela. To nije ono što pokreće mesijansku desnicu. Kao da ih uopšte nije briga za “zapadne vrijednosti”, veliku tradiciju jevrejskog humanizma ili moralni ugled Izraela u svijetu. Njihov cilj - i molim vas da ih shvatite veoma ozbiljno - jeste dolazak Mesije, obnova Hrama u Jerusalimu i vječna moć i slava za Djecu Izraela, u Smotričevom stilu.

Tu je zatim i treći partner koji drži Netanjahuovu vladu - ultraortodoksne partije. Kada bi ova grupa imala potpunu slobodu, Izrael bi postao teokratija zasnovana na halahi, vjerskom zakonu, svojevrsnom ekvivalentu muslimanskom šerijatu. Ovaj dio društva, oko 13 odsto, održava se zahvaljujući privilegijama koje im je još pedesetih godina dao Ben-Gurion: obezbijeđen im je sopstveni obrazovni sistem, hermetički zatvoren za bilo kakav sekularni nastavni program, a finansiran od strane države; uz to, gotovo u potpunosti su izuzeti od vojne službe, koja je obavezna za većinu jevrejskih izraelskih državljana starijih od 18 godina.

Od novembra 2022. ove tri grupe - Netanjahuovi poklonici, nacionalističko-mesijanska desnica i sebične ultraortodoksne partije - čine našu vladu, prvu isključivo krajnje desnu vladu u istoriji Izraela. Sve prethodne Netanjahuove koalicije uključivale su najmanje jednu centrističku partiju. Ovo je prvi put da je neko dozvolio otvoreno rasističkom i pravosnažno osuđivanom Ben-Gviru da uđe u vladu. Nikada ranije toliki broj ultraortodoksnih zahtjeva nije bio prihvaćen u koalicionom sporazumu. Zauzvrat, ultraortodoksne partije daju Netanjahuu odriješene ruke u svakoj odluci, osim oko pitanja koja se tiču finansiranja njihovih birača.

Došlo je vrijeme da počne zakonodavni juriš na pravosuđe. Do januara 2023. Netanjahu i njegov ministar pravde Jariv Levin pripremili su čitav niz zakonskih predloga usmjerenih na slabljenje, neutralisanje, a zatim i politizaciju Vrhovnog suda, kancelarije državnog tužioca i svih drugih institucija pravnog nadzora. Za razliku od pitanja ultraortodoksnih, ovo je bilo dio globalnog trenda. Netanjahu je slijedio priručnike Viktora Orbana i Donalda Trampa. Trenutno pokušava da smijeni državnog tužioca, a već je smijenio šefa Šin Beta, organizacije koja je zakonski ovlašćena da brani Izrael od unutrašnjih prijetnji, uključujući one po demokratiju. Kada većina Izraelaca shvati da Netanjahu gasi izraelsku demokratiju, njene branioce već će zamijeniti njemu odani ljudi i nijedna pravna institucija neće moći da ga zaustavi.

U strašnim posljedicama 7. oktobra mislili smo da će barem državni udar vlade protiv pravosuđa biti okončan. Ali nije bio, i kako se rat u Gazi pretvarao iz pravednog protivnapada na Hamas u pokolj palestinskih civila, postajalo je jasno da Netanjahu mora uništiti demokratiju da bi ostao na vlasti. Bio je spreman da je uništi kako bi zaustavio svoje suđenje za korupciju; tim prije sada, kada je i ratni zločinac.

Sljedeći korak mogao bi biti političko petljanje u naredne izbore, zakazane za 27. oktobar 2026, kao i manipulacija i samim procesom i rezultatima. Koalicija takođe želi da ograniči ili ukine pravo glasa određenim arapskim građanima i da zabrani pojedinim arapskim partijama da učestvuju na izborima.

Ni jevrejski liberali i ljevica neće proći ništa bolje: već nas brutalno premlaćuje Ben-Gvirova policija tokom legalnih demonstracija. Već nas hapse bez ikakvog razloga i svakodnevno nam prijeti Netanjahuova rulja. Naredni izbori biće ogroman test za svakog umjerenog Izraelca. U mom širokom društvenom krugu mnogi akademici i profesionalci govore o emigraciji. Drugi su odlučni da ostanu, čak i kao disidenti. Uprkos lažnim vijestima o tajnim zalihama stranih pasoša, većina nas izraelskih Jevreja nema gdje da ode.

Izrael centra, uključujući umjerenu ljevicu i desnicu, ima jedan prioritetni cilj: osloboditi taoce, po cijenu prekida vatre i povlačenja iz Gaze. Taoci moraju biti na prvom mjestu, ne samo zato što preživjeli među njima očigledno umiru, već i zato što se Netanjahuova vlada igrala njihovim sudbinama i prema članovima njihovih porodica odnosila s besramnom arogancijom i neljudskošću.

Među demonstrantima se ističu izraelski akademici i umjetnici, upravo oni ljudi koji su na Zapadu na udaru bojkota

Koliko god Netanjahu i njegova vlada izgledali veliki, centar, ljevica i umjerena desnica i dalje čine izraelski mejnstrim. U središtu tog mejnstrima nalazi se naše civilno društvo - organizacije i pojedinci koji su pohrlili da brane demokratiju, pružili podršku nakon masakra Hamasa i koji se sada ponovo bore za demokratiju, dok nastoje da okončaju rat.

Stotine hiljada ljudi su učestvovale u najvećim demonstracijama na ulicama Tel Aviva, što su ogromne brojke za zemlju od 10 miliona stanovnika. Među njima su posebno istaknuti izraelski akademici i umjetnici, upravo oni ljudi koje samoproklamovani zapadni progresivci sada s tolikom gorljivošću žele da protjeraju i bojkotuju. Istina je da je mnogim jevrejskim Izraelcima bilo emotivno teško da saosjećaju s nevinim stanovnicima Gaze neposredno nakon 7. oktobra. Ali sve veći broj njih počinje da se budi pred užasima nanesenim civilima zarobljenim između Izraela i Hamasa. Kao što pokazuju brojni protestni transparenti i govori, na ovaj rat sve više gledamo s tugom i stidom.

Mi smo snažniji i dublje ukorijenjeni od poljskih liberala, ali s divljenjem pratimo njihovu obnovu demokratije. Nakon što pobijedimo na narednim izborima - pod pretpostavkom da neće biti namješteni - biće mnogo posla na obnovi. Gazi je potrebna fizička rekonstrukcija, zadatak za čitavu međunarodnu zajednicu. Izraelu je potrebna moralna i politička obnova, za koju mi, Izraelci, moramo preuzeti punu odgovornost.

Nijedna sila na svijetu ne može uništiti Izrael osim njegove sopstvene vlade, i nijedna sila ga ne može obnoviti osim njegovog civilnog društva. Moj pokojni otac, Amos Oz, napisao je još u avgustu 1967, ubrzo nakon Šestodnevnog rata: “Što kraća okupacija, to bolje za nas. Jer i nametnuta okupacija je razorna. Čak i prosvijetljena, humana i liberalna okupacija ostaje okupacija. Strahujem za kvalitet sjemena koje u bliskoj budućnosti sijemo u srcima okupiranih. Još više od toga, strahujem za sjeme koje se sije u srcima okupatora. A prvi znaci već se mogu prepoznati sada, na marginama društva”.

Shvatite ovo i kao upozorenje za druge demokratije. Trenutni sukob između fanatičnog Jerusalima i liberalnog Tel Aviva mogao bi da nagovijesti budućnost drugih zapadnih demokratija. Istovremeno, ono što se dešava Palestincima uzdrmaće osu jug-sjever u cjelini.

Preostali istinski prijatelji Izraela, kao i pravi prijatelji Palestine, pozvani su da podrže naše prodemokratsko civilno društvo, posebno onaj njegov dio koji teži miru. Razumne vlade trebalo bi da uvedu sankcije ili kazne Netanjahua, ali da pritom paze da ne nagrade Hamas. Izrael, onaj istinski Izrael, više nije njegova vlada nego njegovo civilno društvo, uključujući većinu akademske i umjetničke scene. Molim vas da razmislite koga podržavate i pažljivo promislite koga kažnjavate.

Autorka je profesorka emerita istorije na Pravnom fakultetu Univerziteta u Haifi i u Centru Haifa za njemačke i evropske studije

Esej je preuzet iz “Fajnenšl tajmsa”

Prevela i priredila: A. Šofranac

( Fania Oz-Salzberger )