Lice jednog naličja: In memoriam - Krsto Andrijašević

Treba dobro pogledati portret kojem se u svoje vrijeme bio posvetio Krsto Andrijašević pa će se vidjeti da se on može razumjeti, prije svega, kao lice jednog naličja. Hoću da kažem da je to lice koje viđamo na njegovim crtežima i skulpturama, to najčešće vrlo ojađeno, vrlo poraženo i pusto lice proizašlo iz jednog naličja koje je u svojim prethodnim skulpturama Andrijašević vrlo precizno ispitao pa ga je, prirodno, uključio u umjetnički račun na osnovu kojeg je zatim pravio nove portrete, grupne portrete, pejzaže i njima slična djela tako da ova djela možemo shvatiti kao naličje naličja.

Valja da podsjetimo da je u toj prethodnoj skulpturi - portretu, u tome prvom naličju na kojem se u ovoj umjetnosti drži sve ostalo, napuštena površina glave (a sa njom i čitava jedna vajarska tradicija) i izvršen prodor u njenu unutrašnjost. U neku ruku bio je to prelaz sa fiziognomike i kozmetike na neurohirurgiju. Istovremeno, bio je to i prelaz sa anatomije tijela na anatomiju svijesti, da parafraziramo Dada Đurića.

Pogledajmo zato kakva su otkrića proizašla iz ovakve “anatomije” i “neurohirurgije” i uzmimo za primjer, u tom smislu, prvo, “čovjeka sa kefalom”, uzmimo, dakle onu, po svoj prilici vrlo intelektualnu osobu sa kačketom u čijoj glavi se, providnoj kao da je u pitanju tegla od stakla, nalazi obična voda po kojoj pluta ping-pong loptica. Ovdje je, bez sumnje, u pitanju jedno od mogućih shvatanja onog mentalnog procesa koji se naziva “mišljenje” (to je u stvari studija ljudske pameti) i, kao jedno među drugim shvatanjima, ona je sasvim na mjestu. Štaviše, treba da razmislimo i o eventualnim prednostima ove teorije pošto mi se čini da, kao teorija pameti, “ping-pong” sadrži važne implikacije. Tako (npr. po skulpturi “Orvelov čovjek ili Kazanova”) vidimo da mjesto loptice može da zauzme lutka, upravo jedna od onih lutaka o kojima, kao što znamo, maštaju mnoge glave.

A, zatim se ređaju i mnoge druge stvari. Svojom “neurohirurgijom” Andrijašević je zapravo bio na putu da obim glave proširi do onog stepena sa kojim bi mogao da obuhvati sve što postoji na svijetu i, na taj način, svekolik svijet uvuče u glavu. No mi vidimo da se on u tom pogledu, uzdržao i ja pretpostavljam da je to zato što je htio da bude precizan i vjeran istini. Jer da je za predmet svog istraživanja imao teglu, te onda teglu posmatrao kao glavu, Andrijašević bi u nju, vjerujem, smjestio neuporedivo više stvari nego što je učinio. Ali kako njegov predmet i umjetnički problem nije tegla, nego umjesto tegle glava, sve postaje znatno drugačije - jer glava, posmatrana kao tegla, dozvoljava umjetniku da, držeći se činjenica, izabere vrlo ograničen broj stvari, a on je njih tako pažljivo i precizno izabrao da u razlici pune i prazne glave ne možemo vidjeti nikakvog razloga za ushićenje. Drugim riječima, te stvari koje su se našle u ovim glavama (da ne kažemo teglama) da bi pružile tačan opis ljudske prirode čine uglavnom sve... A arhaični oblici svih tih poprsja na kojima se drže te glave treba da potvrde da je sve oduvijek bilo baš tako kako to sad po njima vidimo.

I zato lica na koja se, prateći Andrijaševićevu majstorsku ruku vraćamo, ta lica čije su glave napunjene svim tim tricama i kučinama i tolikim banalnim sadržajima, moraju da budu, kao što rekosmo, tako ojađena, tako poražena i beskrajno pusta, a kontakt među njima, lišen mašte i svakog zanosa, mora, kao što vidimo, da bude neka vrsta ruganja.

I zato svaka ljudska situacija, kao što i to ovdje vidimo, sadrži u sebi onaj znak (ili znak užasa) čije se jedino sigurno značenje može izraziti terminom “poslije poraza”. A isti taj užasni znak (ili znak užasa) može se uočiti kako se probija iz pitomog jednako kao iz divljeg pejzaža: u Andrijaševićevom pejzažu se takođe osjeća taj opasni potencijal, kao potencijal prirode ili potencijal čovjekovog straha od prirode, svejedno. A kako se taj opasni potencijal čovjeka i prirode jedan sa drugim sustiže i sudara, vidimo na primjeru u crtežu “Đavo”: da li se tu radi o licu ili o njegovom apsolutnom odsustvu (da ne kažem naličju) to je jedno vrlo ozbiljno pitanje.

( Milorad Simunović )