Zbogom, Alija

Onomad, potkraj ovog vrelog ljeta, posjeđeh u beranskom kafeu, s prijateljima. Razgranata lipa, iznad naših glava, dobrano nas je štitila od žarkog sunca. Preturamo stare beranske priče i spominjemo znamenitog, devedesetdvogodišnjeg slikara, Alja Smailagića.

Sjutradan, puče glas: Umro Aljo!

Alija Aljo Fejzov Smailagić.

Završio je čuvenu Umjetničku školu u Herceg Novom, zatim Pedagošku akademiju u Nikšiću. Bio je član Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 1967. godine. Izlagao na brojnim izložbama u zemlji i inostranstvu... Dobitnik niza nagrada... Majstor kičice.

Rođen u gradu u kojem su živjeli i školovali se Risto Ratković, Milovan Đilas, Mihailo Lalić, Esad Mekuli, Radovan Zogović, Husein Bašić, Dušan Kostić, Radonja Vešović, Miomir Mišo Popović, Aleksandar Aco Prijić... nije mu bilo teško da odatle uspješno razvuče svoju umjetničku žicu.

Kad je u pitanju likovna umjetnost, Aljo je godinama u Ivangradu/Beranama bio sve. Ama baš sve! Tada nije bilo ovih današnjih elektronskih čudesa, pa je on svojim prepoznatljivim rukopisom, plakatima, obavještavao Berance i Beranke o filmskim predstavama, igrankama, pozorišnim premijerama, sportskim događajima...

Zadužio je beransku kulturu, a posebno likovno stvaralaštvo.

Davne 1961. godine, uz pomoć kolega Danila Jolića i Mitana Vučeljića, formirao je u Ivangradu Likovni klub, koji je okupljao entuzijaste; imao preko pedeset članova. U skromnim uslovima, Aljo je odnjegovao niz slikara i vajara, poznatih u Crnoj Gori i šire. Mnogi su često, s još nedovršenom slikom pod mišicom, navraćali kod njega da čuju sugestije i svoje radove završe na najbolji način.

Malo je ko kao Aljo mogao tako dobro da oslika beranski kraj, gdje se, kako reče Mihailo Lalić, magle umorno vuku dolovima... I snjegove beranske... I nabubrena proljeća pokraj Lima.

Polimske izmaglice majstorski prenosio na svoja platna.

Sa zadovoljstvom sam prihvatio Aljovu molbu da mu, 21. jula 2008. (Dan oslobođenja Berana), u Polimskom muzeju, otvorim izložbu pod nazivom “Portreti mojih Beranaca”.

Od ukupno trista portreta koje je naslikao, dvjestapedeset su portreti Beranaca, svojevrsnih oriđinala, s ulice, iz kafane, s autobuske stanice... Portretisao je Smailagić i mnogobrojne prijatelje, ljude koji su mu, kako mi je govorio, nešto značili, vjerno reprodukujući njihove fizičke i psihičke osobine.

- Volim da slikam portrete jer odražavaju moj odnos prema modelu, moje viđenje te osobe, a to je nešto što se mijenja od slučaja do slučaja - kazivao mi je Smailagić. - Otuda objašnjenje da dva-tri portreta iste osobe nemaju veze jedan s drugim, a opet mnogo toga imaju s modelom...

Portretisao je rado beranske oriđinale, mahalce, Sidža, Lera, Amira, Cara, Popa, Vojku, Džonicu, Mića Violinu, Miška Liza...

- Moram priznati da me ovi ljudi sa ulice, beranski oriđinali, najviše privlače, ne samo što su maskota ovoga grada, što imaju karakterističan izraz, nego su i najbolji modeli - pričao mi je Smailagić.

- Mogao si da živiš u ovom gradu, a da nikad ne sretneš predsjednika opštine, ali ti se ne može desiti da ne sretneš ove poštene, mirne ljude...

Portret je za Alja bio veoma izazovan i na neki način odražava njegov odnos prema modelu.

- Ništa se tako brzo ne mijenja kao portret - reče mi Smailagić.

Jednu svoju sliku, koju posebno voli, nazvao je “Prelaz”. Pripada ciklusu slika iz Ivangrada, odnosno starih Berana. Rađena je uljem na lesonitu.

- Možda mi je taj ciklus slika drag i zbog toga što sam u njih utisnuo sebe i svoje prijatelje, bez obzira da li su to nosači koji se odmaraju poslije napornog dana, neki starac, ili ulični svirač, pijaca sa svojim kontrastima - rekao mi je Aljo. - Jedna od tih slika je “Prelaz”. Zbog čega sam baš nju izdvojio, htio bih da ona to sama kaže...

Dugo su Smailagići u Beranama.

...Jedne ljetne noći, davne 1858. godine, kolašinska četa Turaka, iz zasjede, ubila je na Komu Đoka Vukovića, starijega brata Miljana Vukova. U tajnom dogovoru s Novicom Cerovićem, ne obavještavajući svog pobratima knjaza Danila, naumio je Miljan da osveti brata Đoka. U zoru, 20. jula 1858. godine, u žestokoj bici, na juriš, Miljan Vukov razorio je turski Kolašin. Sve je plamsalo.

Gavro Vuković je u svojim Memoarima zabilježio da je jedna Turkinja izbacila iz plamena svoga đetića od deset godina među crnogorske vojnike preklinjući da ga spasu. Vojnici su ga spasili i obasuli pažnjom.

Po nagovoru rođaka i prijatelja, Aljov đed krenuo je iz Kolašina, s brojnim Muslimanima i Muslimankama, za Tursku.

Prije nekoliko godina, prijatelj, rožajski ljekar, rođeni Beranac, Safo Ferizović, potvrdio mi je priču o Aljovom dovitljivom, imućnom đedu (kod Kolašina i danas postoji Smailagića polje), koji je svoje blago obmotao oko pasa, a onda se utranjao i s kolonom uputio preko bjelasičkih šuma i proplanaka, do Lubnica; zatim niz kanjon Bistrice, prema Beranama, gdje su ga zaustavili Vasojevići. Vidjevši ga onakvog, u ritama, dronjavog, seirili se; šegačili s njim. Nije im padalo napamet da ga pretresaju. Propustili su ga da prođe. Prolazeći kroz Berane, dopala mu se varoš, izdvojio se iz mase Muslimana na tom putu i ostao da živi u Beranama...

Aljov doprinos razvoju likovnog stvaralaštva u Beranama je nemjerljiv. Znao je u svom ateljeu, široko otvorenih vrata, sobičku ispod bine Centra za kulturu, da priprema i glumce za scenu! Brojni, danas poznati slikari, povukli su tu prve poteze.

O njegovom slikarstvu pisali su mnogi; naravno i Beranci, slikar Jovan Bogićević, pjesnik Miomir Mišović, a u ove dane i prof. dr Draško Došljak.

Naglašavajući da je Smailagić školovan slikar, Nikola Mijo Vujošević, slikar i pedagog, bio je oduševljen i Smailagićevim akvarelima koje je, pored brojnih ulja, ljeta 1969. godine, izložio na svojoj trećoj samostalnoj izložbi u Domu kulture u Ivangradu. Posebno se Vujoševiću dopao akvarel “Mahala pod snijegom”

- Izgleda da Smailagić ne pridaje osobiti značaj izražajnim mogućnostima ove rijetke i teške likovne tehnike - naglasio je Nikola Mijo Vujošević. - Ali rezultati koje je postigao neočekivani su i sigurno vrijedni. Akvarel kao što je “Mahala pod snijegom” rijetko se sreće. Vanredna čistoća, prozračnost i lakoća kojom je pravljen ukazuju na značajne mogućnosti njegove kao akvareliste...

Podsjećajući da je Aljo Smailagić slikar koji se formirao u Umjetničkoj školi u Herceg Novom i Pedagoškoj akademiji u Nikšiću, istoričarka umjetnosti, Ratka Ćetković, s proljeća, 1982. godine, kazuje da je on umjetnik koji se bavio složenim pitanjima ljudske egzistencije u okviru poetsko nadrealne i ekspresivne simbolike sa snagom ozbiljnog i unutrašnjom emocijom podstaknutog stvaraoca čija je slikarska semantika uključivala nostalgičnost, opore zvuke tragike, ali i poetiku i radost vitalnog - obilježja šireg sadržajnog značaja...

Dugogodišnji nastavnik u beranskoj Osnovnoj školi “Vukašin Radunović”, Aljo je bio vrstan pedagog i vrijedni scenograf tadašnjeg poluprofesionalnog Beranskog pozorišta, koje je imalo i reditelja profesionalca (Pajkića).

A putevi Gospodnji, čudni su.

Jednoga majskoga titogradskog podneva, krajem osamdesetih, čekajući autobus za Ivangrad, prišao je Aleksije Leko Obradović slikaru Smailagiću.

- Aljo, molim te, jesi li imao izložbu u Budvi? - upitao ga je Aleksije.

- Grupnu da, ali samostalnu ne! - odgovorio je kratko slikar.

- A zašto ne. Budva je turistički grad, ima dvije lijepe galerije, ti si već poznat slikar - nastavio je Leko. - Vidio sam ti slike na izložbama Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, pa bi tvoja izložba pobudila veliko interesovanje u Budvi, a računam, bila i tebi od koristi. Razmisli o tome, pa ako se odlučiš za Galeriju “Arkada” na Slovenskoj plaži, gdje je velika frekvencija imućnjih turista, moj sin Ivan tamo radi i pomoći će ako zatreba. Nemoj da odustaneš, poslušaj me, vidjećeš, biće dobro. Uostalom, bilo bi mi drago da neko od naših slkara sa sjevera bude predstavljen budvanskoj likovnoj publici...

Već u autobusu prema Ivangradu, Aljo je razmišljao o prijedlogu visprenog Leka Obradovića, novinara, filmaša, privrednika.

Nije se dvoumio. Prihvatio je sugestiju Lekovu i odmah po povratku kući, u Ivangrad, uputio ponudu Galeriji “Arkada” na Slovenskoj plaži, koja je ispoštovala sve njegove ideje i želje.

- Napravio sam izbor mojih novijih slika, pa i onih s motivima i koloritom Mediterana, sve strpao u moju “škodu oktaviju” i pravac za Budvu! - pričao mi je Smailagić - U prisustvu velikog broja građana, izložbu je ljeta 1987. godine otvorila profesorica Božena Jelušić. To je datum koji dobro pamtim, kao i susret u autobusu s Lekom Obradovićem. Ubrzo sam postao stanovnik Budve, u kojoj sam dobio odgovarajuće uslove za život i rad...

Aleksije Leko Obradović, bio je poseban čovjek; bastadur, vidovit, rođeni Beranac... Pred Drugi svjetski rat studirao je književnost i germanistiku u Skoplju. S Veselinom Maslešom i Radovanom Zogovićem u Beranama 1941. uređivao list “Sloboda”. Bio je član prve redakcije “Pobjede”, urednik unutrašnje rubrike. Prvi broj lista pojavio se u tek oslobođenom Nikšiću, 24. oktobra 1944. godine; tu su izišla dva broja, a zatim se Redakcija preselila na Cetinje, gdje su bili mnogo bolji uslovi za pripremu i štampanje “Pobjede”... Leko Obradović je bio i urednik Spoljnopolitičke redakcije Tanjuga, direktor Radio-Titograda, direktor Lovćen filma, predstavnik crnogorske privrede u Beču... Ličnost za poštovanje.

Aljo je sa svojom suprugom, Berankom, Sanom Muhović, zimovao u Sarajevu; ljeta provodio na Budvanskoj rivijeri, gdje je pomno slikao more i podmorje. Sana je završila Akademiju za pozorište, film i televiziju u Zagrebu i dugi niz godina radila kao glavni reditelj montažer na Televiziji Sarajevo. Dobila je u Sarajevu lijep stan, koji je, kako je Aljo govorio, “imao i grijanje”, što je za sarajevske zime bilo važno. U Sarajevu je imao puno prijatelja, zemljaka i rođenih Sarajlija.

Dolazio bi povremeno u Berane. Svoj neveliki stan u glavnoj beranskoj ulici, niti je prodavao, niti izdavao; bio mu je kopča s rodnim gradom, u kome se posljednjih godina sve manje zadržavao.

Alija Aljo Smailagić, na ponos svojoj djeci, Merimi i Merinu, crnogorskom slikarstvu i multietničkim Beranama; negdanjim.

Sahranjen je u Beranama, na Jasikovcu, podno impozantnog Spomenika slobode, djela vrhunskog majstora spomeničke arhitekture, profesora Bogdana Bogdanovića, gdje je ispisana kamena arhiva; zbornik događaja, istorija Vasojevića... Lim protiče, kamen pamti.

Zbogom, Alija!

Pamtićemo te, sve dok jednoga dana, i mi, ne odemo tamo...

( Slobodan Vuković )