Jordan Plevneš: U vremenu i iznad njega

Jordan Plevneš je ispisao životni krug od najpoznatijeg jugoslovenskog disidenta osamdesetih godina, pa grobara u Parizu do ambasadora Sjeverne Makedonije u Francuskoj i dobitnika najvećih francuskih i makedonskih književnih nagrada.

Jordan Plevneš, jedan od najvažnijih savremenih makedonskih književnika i dramskih autora, gostovao je prošle godine na Festivalu “Ćirilicom” u Budvi, prvi put nakon više od tri decenije.

Njegova karijera obuhvata drame, eseje, poeziju, političko i diplomatsko djelovanje, ali i duboko ukorijenjeno promišljanje o jeziku, identitetu i univerzalnosti čovjeka.

Ove godine vraća se u Budvu ne samo kao gost, već i kao domaćin - dovodeći francuskog pisca Žan Pjera Simonea.

U razgovoru za “Vijesti”, Plevneš govori o značenju ćirilice, umjetnosti kao trajnom obliku slobode, o ličnim i istorijskim borbama i o važnosti dijaloga između kultura.

Festival “Ćirilicom” traje do 17. septembra, a program uključuje brojne književne večeri, tribine i razgovore sa autorima iz zemlje i inostranstva. Jordan Plevneš i Žan Pjer Simone su gosti festivala u okviru međunarodnog segmenta festivala.

Nakon više od trideset godina, prošle godine ste se vratili u Budvu kao gost Festivala “Ćirilicom”. Ove godine ste u ulozi i domaćina i gosta. Kako doživljavate ovaj povratak, i to baš kroz prizmu književnosti i ćirilice?

Dolazak u Budvu sam doživio kao znak nove nade u “Civilizaciju Ljubavi” i “Nostalgije po Jedinstvu”. To je bila poruka slavjanskih ramnoapoastola Sv. Kirila i Metodija u 9. vijeku. Jedanaest vjekova posla njihove smrti oni su proglašeni Zaštitnicima Evrope od prvog slovenskog Pape Jovana Pavla II, u nama bliskoj 1980. godini.

Ove godine sam i gost i domaćin u znaku tih besmtrnih metafora Ljubavi i Nostalgije, pošto prvi prevod Svetog pisma na glagoljici, koja je nazvana Azbuka ljubavi i njena transformacija u Ćirilici, su izraz besmrtnosti svih slavjanskih kniževnosti, na 33 slovenska jezika i oni su evropskoj i svjetskoj civilizaciji vječita odbrana humanizma, koji je svakodnevno uništavan na cijeloj planeti. Između ćirilice i književnosti postoji znak jednakosti koji je beskrajan i bespočetan kao što je Bog.

“U početki bješe Slovo, i Slovo biješe Bog”.

Festival nosi naziv “Ćirilicom”. Šta ćirilica danas znači za Vas, kao pisca, ali i kao mislećeg čovjeka iz Sjeverne Makedonije?

Festival “Ćirilicom” je renomirana tribina međunarodne umjetnosti multipolarnog svijeta i sve zemlje gdje se piše ćirilicom ostvarili su vrhove u svjetskoj književnosti i nezavisno na kojem meridijanu je prisutna ćirilica kao i sve druge azbuke, čuvajući tajnu svjetske memorije u “enciklopedijskom rječniku srca” kao što je govorio Danilo Kiš.

Kada kažete ćirilica mislite i na besmrtne riječi Svetog Kirila u Veneciji, na trgu Svetog Marka, u proljeće 863. godine, koje i danas zvuče kao da su izrečene ovog jutra: “Zar Sunce ne sija za sve nas, zar kiša ne pada za sve nas, i zašto da ne prihvatimo da svako može pisati i govoriti na svom jeziku, pošto je i sam Bog Ljubav i Jezik je Ljubav”.

Postojanje Ljubavi kao Jezika je iznad života i iznad smrti.

U Vašem stvaralaštvu često spajate antičku misao, romantizam i postmodernu. Na koji način ćirilica preživljava u tako složenim tokovima savremene književnosti?

Rođen sam u jednom selu u Jugozapadnoj Makedoniji, u čijoj se blizini nalazi antički rimski grad “Brianium”, koji još nije otkopan.

Makedonija je zemlja sa najviše amfiteatra po glavi stanovnika, okopanih i neotkopanih. U tim duvanskim poljima, proveo sam ranu mladost između Bitolja i Kruševa i slušao sam glasove aktera koji su igrali u besmrtnim tragedijama Euripida, Eshila, Sofokla... Kada je 2000. godine, posle 2500 godina tišine, ponovo otvoren antički teatar Lihnidos u Ohridu, obratio sam se svjetski poznatom reditelju Piteru Bruku, o čijem sam stvaralaštvu napravio dokumentarni film, da napiše tekst koji će biti izgovoren na otvaranju, i on je napisao genijalno slovo: “Umjetnička riječ u Amfiteatru u Ohridu, poslije 2500 godina tišine, ponovo se rađa i ono što je bilo život riječi postaje ponovo život istorije!”

I srednovjekovni Bogumilski Apokrifi koju su rođeni na Balkanu i koju su prva intelektualna revolucija u Evropi i naše crkvene freske koji su najavili Evropsku renesansu, i sam Romantizam koji je doživio svoj krešendo u slovenskim jezicima, prisutni su u mom stvaralaštvu, koje dostiže i do postmodernizma, kao što ste rekli, pošto je Jan Kot govorio da “post modern znači post mortem!”.

Kad pogledate iz današnjeg ugla, sve što je napisano, i u prošlosti, i u sadašnjosti i u budućnosti, nalazi se u jednoj jedinoj Ulici, koji je Gete zvao Svjetska literatura!

Vaša drama “R” je zasnovana na istinitom događaju i govori o nasilju nad pojedincem od strane sistema. Da li se borba za istinu i dalje može voditi jezikom književnosti?

Drama “R” je moja najigranija drama u svijetu, sa oko 30 prevoda na svjetskim jezicima. Tu dramu je otkrio jedan od najvećih svjetskih teatrologa i osnivač “New York Drama School” Robert Korigan, koji je putovao po Centralnoj i Istočnoj Evropi da bi izabrao dvije drame da budu izvedene na američkim pozorišnim scenama. Pored drame “R”, izabrao je dramu “Iskušenje” Vaclava Havela, koji je tada bio još u zatvoru, u Pragu, gdje je poslije izabran za prvog predsjednika Češke republike. Na američkoj premijeri, u programu pripremljenom za predstavu, Korigan je napisao: “Poslije pet minuta gledanja, bez da razumijem jednu riječ, jer se govori na makedonskom, znao sam da će ova drama doživjeti veliki uspjeh na internacionalnom repertoaru.”

Njegovo proroštvo se ostvarilo. Nasilje u “R” se odvija na sceni Nacionalnog pozorišta, gdje glavni glumac odbija da napusti scenu 48 sati, i državne vlasti ne znaju kako da ga izbace sa scene.

To je dramski san sa strijeljanjem u azbuci na slovo R.

Za vrijeme tog najdužeg štrajka u svjetskoj pozorišnoj istoriji, on sanja svoju porodicu, i sve revolucije na svim meridijanima koje nisu promijenile svijet. U drami “R” skelet glavnog lika transistorijski doživljava sebe kao nikom potrebnog heroja. Mogli bismo zaključiti sa rečenicom iz moje drame: “Istorijo, prazna pričo, progutaću te na otvorenoj sceni!”

Često govorite o pojmu “usamljenog čovjeka” kao planetarnog bića. Da li pisac mora biti usamljen da bi stvorio?

Govorio sam i govoriću o tom fenomenom Planetos, koji označava “usamljeni čovjek”.

Kao što ima bezbroj usamjenih planeta u kosmosu, tako su i milijarde usamljenih ljudi, koju sanjaju o promjeni istorije, ali to se ne događa čak ni u snu. U jednom od svojih posljednjih tekstova pod naslovom “Budućnost tragedije”, Alber Kami je napisao da poslije tragedije bogova u Antici, tragedije đavola od Šekspira do Beketa, tragedije čovjeka od Čehova do Brehta, došla je nova tragedija, koju sada živimo, to je tragedija ljudske samoće”.

Današnja globalna geopolitika, sa svim krvavim ratovima, koje svakodnevno odnose bezbroj nevinih žrtava, nabolje pokazuje tu istinu. Sjetite se stihova Bodlera: “Sve počinje od Jedan i završava u Jedan”.

Na festivalu ste ove godine i domaćin francuskom piscu Žan Pjer Simeonu. Kako biste predstavili njegov značaj publici u Crnoj Gori i regionu?

Francuski pjesnik Žan Pjer Simeon je jedan od vodećih svjetskih pjesnika. Njegov interes za svjetsku poeziju proteže se kroz sve vjekove i sve jezike. Pošto je u Konvenciji UNESCO-a registrovano čak 6380 jezika koji postoje na planeti, i svake godine umire desetine i stotine jezika, kada sam ga upoznao u mladosti, on mi je govorio da njegov san je da napiše knjigu “Poezija će spasiti svijet”. Poslije dugih godina on je napisao tu knjigu, i prošle godine je dobio nagradu “Zlatni vijenac Struških večeri pozije”, koji je se smatra za ekvivalent Nobelove nagrade za poeziju.

U besjedi koju sam izgovorio o njemu, pozvao sam sve svjetske pjesnike da dođu u Ohridsku Svetu Sofiju i budu svjedoci tog internacionalnog čina. Radomir Uljarević, moj drug iz mladosti i veliki pjesnik, napisao mi je da tu ideju “poezija će spasiti svijet” moramo da produžimo na festivalu “Ćirilicom” u Budvi. Poezija neće spasiti svijet, ali u Budvi, koju će Žan Pjer Simeon otkriti po prvi put, krenućemo poznatim sloganom vječite revolucije duha: “Budimo realisti, tražimo nemoguće!”

Koliko je važno da festivali poput ovog otvore prostor za dijalog različitih kultura i pisama?

Otvaranje dijaloga na relaciji kultura - književnost predstavlja suštinski element svakog festivala. Taj dijalog ne samo što obogaćuje umjetnički i intelektualni horizont svih učesnika i publike, već stvara mostove među različitim tradicijama, jezicima i identitetima. Spojem kulturnih perspektiva i književnih iskustava gradi se zajednički prostor razumijevanja i poštovanja, što je posebno značajno u vremenu globalnih izazova i potrebe za međusobnom solidarnošću. Na taj način, ovaj festival nije samo mjesto prezentacije, već i živi forum ideja, gdje kultura i književnost postaju sredstva dijaloga, tolerancije i zajedničke inspiracije.

Budva je grad sa slojevima istorije i identiteta. Kako doživljavate ovaj prostor danas - i kao umjetnik i kao čovjek?

Zamislite, moja beskrajna ljubav prema Budvi je ravna otkriću da naš Ohrid, kao Slovenski Jerusalem, i Budva imaju iste mitološke heroje kao osnivače: to su vječni ljubavnici Kadmo i Harmonija!

U mnogim enciklopedijima svijeta stoji da su oni osnovali više gradova na Balkanu, koji je rimski istoričar Tit Livije zvao Europa Prima.

Na svakom koraku u Budvi imate utisak da transistorijska ljepota osvaja vaš duh i ja doživljavam Budvu kao evropsku i svjetsku metropolu kulture koja fascinira i otvara vam nove horizonte. Budva je na mapi planete jedna i jedinstvena.

Kakvu ulogu danas imaju književnici u svijetu koji sve više komunicira kroz slike, ekrane, algoritme?

Tačno je da sam pisao o različitim fenomenima u mojim dramama, počevši od one u kojoj je umro Perikle, u petom vijeku prije naše ere, na čijoj je samrtnoj postelji govorio mladi ljekar Hipokrat, po kome je poznata Hipokratova zakletva. On je rekao da će biti mnogo epidemija po svijetu, u svim hiljadima godina koje dolaze, ali da će jedino Sloboda duha biti odbrana ljudskog dostojanstva.

U ovim vremenima, kada nova dramaturgija vještačke intelegencije, ekrana i algoritama hara po svim meridijanima, podsjetimo se tih riječi! Sloboda duha u Evropi počinje sa pojavom Hamleta.

Postoji jedan esej Jana Kota, u kom se kaže da kada na Univerzitetu u Witenbergu, Hamlet i Faust zajedno piju pivo u jednom baru, u tom trenutku počinje individualna istorija Evrope. Postaje jasno da je indiviudua pitanje forme umjetničke usamljenosti, koja nema nikakav uticaj u istoriji, osim na samu sebe. Na ovo me je podsjetio i Piter Brum, koji je poslije nekoliko godina mog insistiranja da napravimo dokumentarni film - portret o njemu, odgovorio: U redu, napravićemo taj portret, ali samo da znaš, prva moja rečenica će biti - Nijedna knjiga, nijedna predstava, nijedno umjetničko djelo nema nikakav uticaj na surovi tok istorije!

Eshil kaže da je umjetnost kćer sveukupne ljudske memorije, a sa Hamletom počinje idividualna forma istorije u opštom haosu, koji danas vlada u vidu globalnog političkog, nuklearnog, socijalnog, ekološkog i sada već digitalnog terora. To je bila i tema serije predavanja, koje sam prošle godine održao na univerzitetu Pantheon Assas Sorbonne: Dramaturgija globalnog političkog terora - Uzmi ili Ostavi!

Vaš rad je duboko prožet duhovnim temama. U čemu danas vidite svrhu umjetnosti?

Još od moje mladosti doživljavao sam sebe u formi učenik - tragičar, koji kroz antičku tragediju gleda kroz prizmu Beketove rečenice: Nema ništa smješnije od ljudske nesreće!

U klasičnoj antičkoj dramaturgiji govorilo se da postoji jedinstvo prostora i jedinstvo vremena, a sada je čitava Zemlja, naša planeta, pretvorena u jedinstvo opasnosti. Niko nije pošteđen.

Kao i u bogumilskoj legendi, koja je poznata i u Makedoniji, i u Bosni, i u zemlji Katara na jugu Francuske: Bog je iznajmio Zemlju đavolu, ali, poslije nekog vremena, đavo mu je vratio istu tu Zemlju. Bog nije htio da je uzme! Zato smo sada ostavljeni sami.

Predavao sam kreativno pisanje na Univerzitetu Orsay u Parizu, kada me je jedan od mojih najdarovitijih studenata pitao o čemu se radi u mojem romanu. Objasnio sam da je roman o padu balkanskog arhitekta sa Crkve sjećanja u Berlinu (Kaiser-Wilhelm-Gedächtniskirche), te da pad traje 3,3 sekunde. Tokom pada promatra - Osmo čudo svijeta, a cijeli se život zaustavlja u tom trenutku - 3,3 sekunde.

Budući da su političke elite, od pada Berlinskog zida i naovamo, pretvorile Balkan u prostor pokolja i likvidacije, a u posljednjih deset godina i u prostor neviđene korupcije, Kolijevka svijeta u “Osmom svjetskom čudu” može biti istorijsko iskupljenje za sve “banana republike” koje su nastale nakon raspada Jugoslavije. Nedavno je jedan arhitekta u Skoplju, poslije čitanja mog romana rekao da je 365 stubova, visokih 53,5 metara, koliko je visoka crkva u Berlinu, i jedna ogromna drvena kolijevka na čeličnim žicama, koja bi se ljuljala u prostoru između Atlantika i Mediterana, mogla pretvori Balkan iz polja smrti u polja ljubavi. Građevina je zamišljena kao “jukebox čovječanstva”, gdje bi se slušale uspavanke na svih 6.380 jezika.

Spomenik bi koštao oko 17 miliona eura!

Osmo čudo svijeta (kolijevka svijeta), koje bi trebalo biti izgrađeno na Galičici, između Ohridskog i Prespanskog jezera, zamišljeno je kao hram ljubavi na Balkanu.

Da li mislite da je ćirilica danas potisnuta, i da li postoji potreba za njenom afirmacijom na međunarodnoj sceni?

Moja posljednja drama “Kiril i Metodij - Who are you?”, koja je promovisana prošle godine u Parizu, dešava se na 17 kriznih žarišta planete. Predgovor je napisao jedan od največih teatrologa Evrope i svijeta Žorž Bani, koji počinje sa rečenicom “opisujući Kirila i Metodija, Plevneš se afirmiše kao planetarni autor”.

Znači ćirilica i “Civilizacija ljubavi” ne mogu nikada biti potisnuti!

Razgovarali smo ranije o značaju Oktoiha i, čini mi se, da bolje vidite njegov značaj nego mnogi naši, domaći književnici, teoretičari i istoričari.

U sjenci zamišljenog hrama, gdje se upravo ćirilična svjetlost lomi kroz tamjan, leži Oktoih - knjiga koja za nas koji živimo ćirilicu nije samo knjiga, već svojevrsni hram od riječi. Za mene je Oktoih zbornik nebeskih melodija i most između zemaljskog i nebeskog.

On nije stvar papira i mastila; on je živući dah pravoslavne duše, arhiva znakova koji vode ka vječnosti.

To je osmoglasnik, ciklus od osam nedjelja, osam glasova koji, poput nebeskih krugova, strukturiraju vrijeme i podižu ga iz ciklusa dana i noći u sferu liturgijskog časa.

Njegov značaj je neprocjenjiv, jer on nije za čitanje, već za ispjevanje. On je partitura duše.

Oktoih je, dakle, more mira u haosu, naročito današnjeg vremena. Zvono koje zvoni osam različitih zvonjava, a sve zovu ka istom - ka vječnoj ljepoti i ispunjenju.

Činjenica da je to prva štampana knjiga na srpskom jeziku u štampariji Božidara Vukovića u Veneciji dovoljno govori sama za sebe jer je to jedan od prvih štampanih ćiriličnih tekstova.

Kao što su, duboko vjerujem, Sveti Ćirilo i Metodije obasjali nas u Makedoniji da se usmjerimo ka osnivanju našeg najvećeg književnog festivala, tako sam sasvim ubijeđen da je zrak božanske svjetlosti i ljubavi koja izlazi iz Oktoiha obasjao Radomira Uljarevića i Milu Baljević da osnuju sjajni budvanski festival “Ćirilicom”

I za kraj, koja je Vaša lična poruka mladim piscima sa Balkana?

Mladim piscima sa Balkana šaljem poruku jednom rečenicom iz knjige velikog balkanskog arheologa Branka Gavele, čiji je naslov: “Predanja i znanja o starom Balkanu”

On piše: “Poslovica koja se vjekovima prenosila od generacije do generacije na Balkanu je: “Okovan u tijelu, Duh raste kao cvijet u kamenu”.

Neka i oni, mladi pisci, tako rastu i cvjetaju u ovom svijetu.

( Vuk Lajović )