Nesebar – u Ezopovom zavičaju

Posljednjeg jutra u Nesebaru pijemo tursku kafu - Bugari nemaju inače čudnu naviku ostalih Balkanaca da je preimenuju u „domaću“ ili da joj prilijepe svoju nacionalnu etiketu. Ispred nas su prave bakarne džezve i po kocka ratluka sa ukusom dinje. Cafe Soiree je smešten u kući od kamena i drveta. Uspješno preplitanje osmanskog, frankofilnog i slovenskog nasljeđa. Gazda nam kaže da je kafa turska - Mahmut Efendi - i objašnjava nam gdje da kupimo lokum, a gdje kafu.

Polako ispijati kafu, posmatrati varoš kako se budi, oslušnuti oglašavanje galeba, koje kao sinkopa okrzne lagani džez što dopire iz kafea, sve to čini moj rastanak od Nesebara dobrano sjetnim – u desetak dana koliko smo tu, zavolio sam ovaj biser na crnomorskoj obali. Tračko ime

Tračani su ovde prvi poboli koplje u pijesak. Onda su, prije više od dvadeset pet vjekova, došli Grci. Na kamenitom poluostrvu koje je sa kopnom povezano uskim putem osnovali su grad.

Glavna ulica Novog Nesebara, gdje smo se smjestili, dobila je ime po Hanu Krumu, bugarskom vladaru koji je početkom 9. vijeka preoteo Nesebar od Vizantije. Romejski car Nićifor I je zaratio sa Krumom, ali nije imao sreće. Bio je poražen i ubijen, a Krum je od njegove lobanje napravio pehar za piće.

Silazimo Krumovom ulicom prema starom gradu. Ulice su čiste, zelenilo održavano. Zemljouzom koji je dovoljan za dvije široke pješačke staze i kolovoz uputili smo se ka starogradskoj kapiji. Nešto prije nje je obnovljena vjetrenjača, koja je postala simbol grada.

Pred nama je Nesebar. Iako su Grci najduže činili većinu stanovništva, naziv naselja ostao je trački - Mesembrija. Brija je na tračkom grad. A Menas ili Melsas je bio mitski trački osnivač grada. To je dakle bio Melsasov grad - Mesembrija. Sve do danas mesne radnje, agencije, apoteke nose to ime. Grčki milenijumi

Tek grčki kolonisti su grad učinili moćnom trgovačkom silom na Crnom moru. Ne zna se tačno da li su osnivači grčkog polisa došli iz Vizanta, Kelhedona ili Megare. Ali stotinama godina je grad imao moćnu flotu, kovao je svoj novac, izgradio je pozorište i hramove.

Na crnomorskoj obali je u isto vrijeme rasla moć drugog grčkog grada - Apolonije, današnjeg Sozopola. Izgubljen rat za rudnike soli protiv Apolonije Nesebar je platio gubitkom premoći. Značaj mu je vratila helenistička epoha, opet je ovaj grad najmoćniji na obali.

Rimljani su zaposjeli grčko mjesto 72. godine prije nove ere. Imali su dugoročne planove sa drugim crnomorskim lukama, pa je značaj Nesebara opet opao. Poslije podjele Rimskog carstva grad pripada istočnom dijelu koji su istoričari docnije nazvali Vizantija. Carigrad je dovoljno blizu, jača trgovina, grade se bazilike.

Skoro vijek i po je grad bio važna vojna luka vizantijske flote i mjesto odakle su romejske trupe išle u pohod protiv Bugara. Nesebarska Aja Sofija, trobrodna bazilika iz 5. vijeka, čak i kao ruševina govori o sjaju vizantijske epohe. Jednom smo naišli kraj nje upravo kada je počeo koncert pravoslavne duhovne muzike.

Ova crkva je na spisku najznačajnijih spomenika Bugarske i spada u Uneskovu svjetsku kulturnu baštinu.

Grad je dugo bio u pograničnom području između Vizantije i Bugarske. Tek 812. godine Krum ga je mačem pripojio bugarskoj državi. Tada je prvi put zabilježeno i bugarsko ime Nesebar.

Zlatno doba pod bugarskom vlašću grad je doživio u 13. i 14. vijeku. Izgrađeno je 40 crkava, svega 10 je sačuvano do danas. Ali šetnja starogradskim lavirintom uvijek donosi iznenađenja – tih desetak crkvica svjedoče svojom izuzetnom ljepotom o tadašnjem kulturnom procvatu. Drugo bugarsko carstvo je ostavilo dubok trag u istočnoevropskoj umjetnosti. Trnovska umjetnička škola davala je vješte graditelje. Jedan od najljepših hramova koje su stvorile njihove ruke nalazi se u srcu Nesebara, u Mitropolitskoj ulici. Hram posvećen Hristu Svedržitelju plijeni svojim skladom

U svakodnevnim šetnjama Starim Nesebarom uvijek smo pronašli nešto vremena da zastanemo pred ovom građevinom i da se, naročito u prijepodnevnim časovima, kada grad kao i sva primorska mjesta još drijema, prepustimo njenom mirnom, dubokom dejstvu.

Grad je kroz istoriju mijenjao gospodare. Bugarski carevi, despot Dobruže, nakratko Turci, pa opet Vizantija. Sa padom Carigrada 1453 ovde su utočište našle carske porodice Kantakuzina i Paleologa. Uzalud, osmanska vojska je iste godine osvojila Nesebar. Turski osvajači su Mesambriju i Nesebar pretvorili u Misivri. Tek 1934. grad je ponovo dobio ime Nesebar.

Za vrijeme osmanske vladavine opao je značaj grada. Kada su ga u 19. vijeku osvojili Rusi, tursko stanovništvo je pobjeglo u područja pod sultanovom vlašću. Kada je Nesebar mirovnim ugovorom ponovo pripao Turcima, pobjegli su hrišćani, Grci i Bugari. Osmanska vlast je konačno prekinuta 1878. Grad postaje deo Bugarske.

Početkom 20. vijeka Nesebar je imao 1900 stanovnika. 95 odsto bili su Grci. Ipak, poslije sloma Ilindenskog ustanka 1903. veliki broj izbjeglica iz Makedonije naselio se u Nesebar. Tada se mijenja etnička slika grada.

U Novom Nesebaru, nedaleko od našeg smještaja, stoji spomenik posvećen tadašnjim makedonskim izbjeglicama. Na lenti jednog od vijenaca piše da ga je položilo Makedonsko bratstvo.

Kraj grčkog dvoipomilenijumskog prisustva u gradu došao je 1925. Tada se 340 grčkih familija iselilo u Grčku. Kod Soluna su osnovali naselje Nea Mesimvria. Nesebar ipak po atmosferi neodoljivo podsjeća na Grčku. Već sam se sretao sa tom pojavom – odsutni stanovnici su itekako prisutni duhom. Primjer je turska mediteranska obala. Bez obzira da li se radilo o Izmiru – nekada je to bila antička Smirna – ili o mjestima kao što su Alačati ili Češme, bivša milenijumska grčka kultura tih mjesta kao na palimpsestu probija kroz lice današnje stvarnosti i čini ga zanimljivim. Crnomorska kuća

Skoro svakodnevno smo zavirivali u svaki sokak, hodali do iznemoglosti lavirintom uličica, sjedali na klupe i posmatrali turistički mravinjak. Engleski i njemački se čuju sporadično, ruski češće. Naravno, bugarski je sveprisutan.

Pored značajnih ostataka građevina i cijelih crkava. kuće iz vremena bugarskog nacionalnog preporoda, iz 19. veka, daju Starom Nesebaru onu prepoznatljivost koja već na prvi pogled izaziva divljenje. Čak 80 kuća iz tog vremena nižu se u starogradskom jezgru. Nove građevine nastaju u potpunom stilskom saglasju sa starim. Nesebar je zapravo grad-muzej. Ali je pun života.

Nesebarske kuće spadaju u takozvani „crnomorski tip“. Prizemlje je od kamena. Služilo je kao vinski podrum, skladište ali i ljetnje sklonište od vrućine. Spratovi iznad toga podizani su u smeđem drvetu. Sjetim se da su me kamen, drvo i voda oduvijek magično privlačili. Vrelo Bune, stari istanbulski sokaci, Ohrid, solunski Ano Poli.

Gornji dio kuće viđali smo spolja, dok je prizemlje bilo pristupačnije, jer je niz kafea i restorana smješten upravo u takvim kamenim prostorijama.

Privučeni obećanjem dobre turske kafe na pijesku, ušli smo u dvorište lokala Arnautova kuća. Kao da smo zakoračili u sarajevski Morića han. Kafa je bila dobra, džezve i fildžani, etno pribor bez greške. Pošli smo ka izlazu. Ljubazna konobarica kaže da možemo da se popnemo na sprat. Bila je to jedinstvena prilika da zavirimo u prohujala vremena. Drveni basamaci zaškripe, kako dolikuje. I kao da smo stupili u odaju etnografskog muzeja, a ne na gornji sprat etno restorana.

To je draž nesebarskog nasumičnog hodanja. Iz petog vijeka uskočiš u petnaesti, pa devetnaesti, pa nazad u sadašnjost. Jezičke i političke vratolomije

Jezik reklama, natpisa na radnjama i restoranima za mene je poziv na igru. Srpski i bugarski su dovoljno bliski da se značenja sama otkrivaju ili barem naslućuju. A nekad navode na pogrešan trag. Avtomivka mi govori da se tu umivaju automobili. Pekarna je pekara kojoj se prohtjelo jedno dodatno “n”. Blagodarja - kao naše lijepo i staromodno blagodarim. Bira je zapravo njemačka riječ za pivo koja je putujući na istok izgubila srednji gramatički rod i postala žensko. Kad smo već kod piva, solidna su: šumensko, pirinsko, burgasko, zagorsko. U nekim lokalima toči se pola litra za 3.5 leva. Oko 210 dinara. Točeno – nalivna bira – u sebi sadrži našu riječ naliti. Neki mlađi konobari neće vas razumjeti kada kažete velika, ali ako se dosjetite pomalo arhaičnog sinonima – golema – onda ćete progovoriti i bugarski.

U restoranu Tony Gigi koji ima čudotvorca u kuhinji i jedan od najljepših pogleda sa terase, konobar je iz Sjeverne Makedonije. Čuo nas je kako pričamo i odmah prišao stolu. Od tada smo imali još bolju uslugu.

Jednom smo pored starogradske kapije, na samoj obali iza autobuske stanice, seli u lokal Flagman. Nije bio posebno posjećen, ali je nudio odličan pogled na luku i spomenik Svetom Nikoli, zaštitniku mornara i putnika.

Bugarski umjetnik Stavri Kalinov, jedan od najpoznatijih u zemlji, autor je ove skulpture koja se od 2006. takmiči sa vjetrenjačom za titulu najslikanije znamenitosti. Kalinov je doduše formalno stvorio Nikolu, ali je rekao da je za njega to i ribar i novi Noje koji šalje pticu da provjeri ima li kopna. „Možda je njegova golubica na nesebarskoj obali pronašla spasenje“, rekao je umjetnik. Ovo čitam na bugarskim sajtovima. Sjedimo u lokalu, gledamo u skulpturu na visokom postamentu. Pratimo pogledom čamce koji isplovljavaju iz luke.

Na sto dolazi caca – crnomorska papalina – ili, ako ćemo više zvanično, černomorskij šprot. Naši bi to manje-više podveli pod girice.

Konobarica je pričljiva. Pita zašto nema više ljudi iz Srbije. Kaže da ne bi trebalo da uđemo u Uniju, da je Brisel stecište razbojnika. Ne voli političare, tvrdi da su lopovi koje bi trebalo vješati po banderama. I bugarske i srpske. Sve to priča sa osmjehom, kao da ćaska o receptu za cace. Sjetim se da smo tokom boravka slične stvari čuli od nekolicine Bugara. Ne bih da ponavljam to što je vlasnik jedne radnje rekao o predsjednici Evropske komisije.

Sjećam se Bugarske iz devedesetih. U kriznom modusu, sanjala je članstvo. Nekima se želje očito ostvare kao kazna. More i pijesak

Tokom boravka smo najprije posjetili Sjevernu plažu. Bilo je pijeska koliko srce želi. U jednom dijelu je more plavilo čuvene crnomorske alge. U drugom dijelu su za dvije ležaljke i suncobran tražili pedeset leva – 25 eura. Izgledalo je da je tog dana na plažu izašlo pola Bugarske. Drugog dana smo otišli na Južnu plažu. Tamo je gužva bila manja, a suncobran i dvije ležaljke koštali su 12 eura.

Tu smo proveli nekoliko dana. Najljepši trenutak bi uvijek bio kada bi čovjek koji prodaje kuvani kukuruz u prolazu vikao: „Carevica!“ Ukus carevice je bio besprekoran.

Jednom smo takođe otišli lokalnim autobusom do centra Sunčevog brijega, najpoznatijeg bugarskog ljetovališta, koje se nastavlja na Novi Nesebar. Desetak kilometara pješčane plaže, ogromni hoteli, atmosfera vašarišta. Ko voli glasnu gužvu, na pravom je mjestu. Pamtićemo boravak jedino po ručku u mehani „Božensko hanče“, gde smo uživali u dinstanom pilećem srcu i svinjskim ušima sa skare.

Inače, jedva smo dočekali da se vratimo u Nesebar, gde je sve svedeno na ljudskiju mjeru, a Sunčev brijeg izgleda kao daleki bugarski Las Vegas.

Gastronomska ponuda u Nesebaru je izuzetno dobra. Školjke, gambori i riba imaju daleko pristupačnije cene u odnosu na slična mediteranska ljetovališta. U restoranu Nesebar probali smo odličan makedonski ćevap i pirotsko ćufte. Restorani uglavnom izgledaju kao taverne. U komšiluku smo dva puta navraćali u Vodopado. I nismo se pokajali. Da vas konobar ne oslovi na bugarskom, pomislili biste da ste u Pargi. Starogradska obala je puna restoranskih terasa na kojima možete da pijuckate odlično bugarsko vino kao što je Pentagram ili biološki kontrolisano vino Čiflik Livadi i posmatrate nestvarno lijepo more.

Moglo bi se o Nesebaru raspredati još jako dugo. Boravak u ovoj lijepoj varoši bio je prožet divljenjem. U prodavnicama nema jeftinog azijskog kiča. Ljubitelji šampita mogu da naruče Napoleon i dobiće bugarsku verziju te poslastice. Ljubitelji elegantnih verzija evropske kafe kao što je kapućino mogu da navrate do novonesebarskog kafea Retro.

U prodavnicama je povrće skupo, ali ostale potrepštine na nivou cijena u Srbiji. Moja saputnica, koja je sa majkom sedamdesetih ljetovala kod Varne, tražila je bugarski sir i mesni narezak, koji bi je poput vremeplova vratili u detinjstvo. Njih više nema, pojela ih je bugarska tranzicija. Ali tu su novi, slični proizvodi – od alve do sira đubek za koji sam mislio da postoje samo u Pirotu. Lukanka je slična peglanoj kobasici.

A samo more, o kojem su nam u Srbiji uglavnom pričali sa suzdržanošću, čak i ako nikada nisu bili u Nesebaru, ponudilo nam je neke od najljepših prizora ovog ljeta.

Legenda kaže da je u Nesebaru 620. godine prije Hrista rođen basnopisac Ezop. U tadašnjim ratovima kao Tračanin dopao je u ropstvo i bio preprodavan širom grčkog svijeta. Na Samosu je onda svojim čuvenim pričama o životinjama – zapravo o nama ljudima – stekao slavu i slobodu.

Zamišljam lađu koja ga odvodi iz tada tračkog grada, zauvijek. Sjećam se da sam kao dijete rado čitao Ezopove basne. Naročito onu o cvrčku i mravu. Nesebar je bio pravi izbor za cvrčka u meni. Po povratku bilježim ovu priču o crnomorskoj varoši, marljiv kao mrav.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )