Besmrtnost o kojoj ćaskaju moćnici: Kapitalizam će preživjeti kraj svijeta, algoritam kraj kapitalizma

Tehnonauka u koju pozno postmoderni kapital investira najveći dio novca (u to kalemljenje - biologija plus kibernetika), suštinski pokazuje svoje fašističko lice, radeći na eksperimentu brisanja ljudske koju će zamjeniti vještačka inteligencija. No, što više se zalazi u taj projekat, što se više, naposljetku, oslanjamo na instrukcije ChatbotGPT-a, kao da iskazujemo nesvjesnu želju koja u revoluciji kapitalizma ostvaruje i prepoznaje dovršenje čovjeka.

Ne: ovo nema veze sa konceptom Übermensch, u kojem Niče izražava vrhovni cilj čovječanstva, posljednji domet volje za moć.

Prije da je ovo uvod u konačni epilog ‘postfrankenštajnizma’, zaključiti ljudsku vrstu ili je suštinski preinačiti, dopustiti da politika okončava vječitu borbu svoje stalno sticajuće moći protiv ljudskog tijela.

U fazi punog progresa, istorija se još jedino ispisuje čistim ratovima i napretkom u sferi tehnonauke, što znači da oba projekta - od genocida u Pojasu Gaze do rada korporacije Neuralink - zbilja treba doslovno razumjeti kao uništenje ljudskog roda.

Tako, prema jednom još uvijek nezvaničnom podatku, vještačka inteligencija je prognozirala kako će u svega narednih deset godina, tek svaki četvrti čovjek imati partnera. Inače, strogo gledav, ovaj savremeni oblik inertnog hedonizma jeste druga strana nihilizma!

Što se, pak, tiče, slobodne odluke, treba reći da nam ‘podmetnuti’ ChatbotGPT u potpunosti razotkriva prirodu koja bi da uvijek već sa polovično uloženim trudom ostvari maksimalni rezultat. Drukčije rečeno, kako kapitalizam zahtjeva maksimum ali tako što će se ‘ušparati/uštedjeti’ na vremenu, sve te artificijelne alatke služe u svrhu da obavljamo posao, u opštoj konkurenciji, daleko bolje od drugih.

Utoliko prije, već sada živimo realnost onih koji su na vrhu poslovne piramide, i ostatak koji je ulični ‘ološ’, od razvozača fast fooda do tzv. ‘radnika’ za sve. U tom svijetlu valja nam sagledati stvaranje svjetske deponije: nesagledivi prostor ostavljenih u potpunom bezakonju ili zakonu jačeg i okrutnijeg (izvan zone cirkulisanja krupnog kapitala, postoje karteli i favele, crno tržište i odmetnute države), i izmješteni, apsolutno obezbjeđeni prostori za prve u svemu privilegovane. (Kako nas uči psihoanaliza ili detektivski roman, stvari treba tražiti u detaljima, tako da nam mnogo toga govori sljedeće: Trampovi golf tereni u Škotskoj, kojim prijeti rast mora, bivaju zaštićeni tako što se svako malo podižu zidovi, u čemu treba prepoznati kako je to igralište neuporedivo sigurnije mjesto od danas mnogih država koje su prepuštene same sebi.)

Dalaj Lama objašnjava da haos u svijetu nastaje onda kad se zamjene stvari, dakle: ako su ljudi stvoreni da budu voljeni i da vole, a predmeti da se koriste, obrt koji je poodavno već u trendu, doveo nas je do otuđenja, do neprihvatljive no time ništa manje neoborive činjenice da su golf tereni umnogome bitniji od zemalja Trećeg Svijeta.

Neljudski Drugi

U debatama u kojima glavnu riječ vodi pitanje o napretku AI, treba zapaziti da počesto naučnici/humanisti ili politički aktivisti, neopaženo znaju da pođu u pogrešnom smjeru. Naime: AI se, uopšte, ne razvija kao biće, utoliko, prema tome, neće nam od pomoći biti Hegelova Nauka logike (Biće - ‘Biće kao čisto biće je jednako jedino samom sebi, ali takođe nije nejednako u odnosu na drugo. Ono je čista neodređenost i praznina. Ono je zapravo ništa, ni više ni manje nego ništa.’), niti Stadijum ogledala od Žaka Lakana. S tim u vezi, to je inteligencija koja funkcioniše s onu stranu ljudske, od mašine se ne može nikad očekivati da kaže nešto poput Endija Vorhola: Volio bih biti mašina - što se od čovjeka može, jer to i jeste želja koja sve više postaje ‘prirodna.’

Nadalje, lišen pritiska superega u pogledu toga da li daje tačne ili pogrešne odgovore na postavljena mu pitanja, ChatbotGPT već sada može da izvodi manipulaciju tako što namjerno daje polovično tačan odgovor, zbog čega interakcija sa algoritmom na neki način postaje simpatična, jer smo ubijeđeni da smo neuporedivo ispred nje, kako u logičkom, tako i u kreativnom razmišljanju.

U često ovdje pominjanoj knjizi Dnevnik zavodnika (Kjerkegor), Johanes se ‘pravi’ zbunjen kad god se nađe/zatekne pred Kordelijom, iz razloga što joj na taj način daje malu ali znatnu prednost u erotskom polju, gdje sve uvijek već vrvi od znakova koji su majstorski dvosmisleno izrežirani. Nije isključeno da nešto slično izvodi algoritam, budući da kad daje odgovore na našu umjetnost ili naučna dostignuća itd, mi bivamo preplavljeni i osvojeni osjećanjem kako smo - upisani negdje drugdje, u neku nam nepoznatu sferu o kojoj ništa ne znamo, osim da se ona zanima za nas i naš rad.

Pošto ChatbotGPT na zadata pitanja iz, npr, fizike, arhitekture ili istorije umjetnosti, svakako može dati/ponuditi odgovore na, čak, akademskom nivou, za to vrijeme mi možemo obaviti jutarnje džogiranje, poslovni razgovor ili se posvetiti porodici obilazeći zološki vrt. Isto tako: dok robot izvodi najzahtjevniju operaciju na mozgu, dotad, u hodniku, doktor može flertovati sa medicinskom sestrom!

Nije nepoznato kako je Derida sanjao jednom napisati tekst bez tona (traga), međutim, u tome bi mogao da uspije algoritam, ispisujući studiji o istoriji ideja, u kojoj, ipak, ne bi isključivao, razvijajući stvar sa distance, kako je pozni postmodernizam, kao par ekselans američki proizvod, unazad poduži period mješavina od - elektronske muzike do holivudske naučne fantastike, od pop-arta do cyberpunk romana (Fransoa Kise).

Jedno aktuelno pitanje koje ne bez razloga uliva paranoju, bavi se time dokle se, zapravo, dospjelo sa autonomnim botovima, ili, programima koji, pošto su iščitali naš profil na društvenoj mreži, umjesto nas vode konverzaciju tako što na razne teme daju komentare. Jer, Mreža nam neprestano izlazi u susret tako što nas zasipa ponudama koje se tiču naših želja ili potreba.

Glediše prema kojem će roborizacija rada ostaviti nam svo vrijeme neophodno za rad na slobodnom usavršavanju sebe, glupava je iz najmanje, dakle, dva razloga, 1) ukoliko, ipak, do takvog scenarija dođe, postaćemo potpuni i u svakom smislu neupotrebljivi, te za život nesposobni paraziti, 2) šta će se dogoditi sa kreativnim poslovima, sa intelektualnim radom, kakva će biti - sudbina teksta - budući da sa novim čitanjem Božanstvene komedije može se izvesti (i) interpretacija (u ovom slučaju Borhesova), kako je to knjiga o prijateljstvu između Vergilija i Dantea, kao što je Šerlok Holms nezamisliv bez Dr. Votsona, ili, ništa manje, Platon bez Sokrata.

Generacije koje dolaze biće uskraćene ovako šarmantnih uvida, između ostalog da je svako - otvaranje knjige estetski čin, no, kako se bez ostatka u prvi plan favorizuje ekonomija I IT zanimanje, kako se, na primjer, religija ismijava kao mit iznikao iz pradavne noći, a umjetnost predstavlja kao privilegovano zanimanje koje ničem ne služi (doista: čemu pjesnici u tehnonaučnim vremenima?), približavamo se trenutku krajnje realizacije, možda besmrtnosti o kojoj su u Pekingu ćaskali lideri Rusije i Kine.

( Vuk Vuković )