O jednoj pjesmi i nesrećnom caru

Milanki

Sjećanja su vremenom postala nesigurna, emocije izblijedjele, dokumenta zaturena u ladicama, ali zapis o Palomi Blanki (Bijeloj golubici) i danas živi. Se non e vero, al meno non e innentelo…

U jesen 1845. godine na ostrvu Vela Palagruža u srednjem dijelu Jadrana, na njegovom zapadnom dijelu, na najvišem vrhu, podignuta je kula sa svjetionikom, visoka 92 metra. Te iste godine, dan uoči Božića, u porodici svjetioničara Antonija Zanetija, rodio se sin Kruno.

Porođaj je bio težaj i majka Lucija umrla je iste noći.

Otac Antonio Kruna je podizao brižno, sa velikom ljubavlju. Radišan i ćutljiv čovjek, znao se opustiti tek za olujna vremena, kad bi se falkuše, ribarski čamci sa Komiže, pred burom sklanjali na južnu stranu obale, u uvalama Stare Vlake. Ribari bi tada do jutra pjevali tihe i tužne pjesme.

Uz ćutljivog oca Kruno je društvo tražio u pticama. Radovao bi se njihovim proljećnim napjevima, tugovao u jesen kada bi odletjele. Godine 1858. Palagružu je nakratko posjetila princeza Sofija Bavarska, koja je sa jahtom Bavarija obilazila južni Jadran.

Svjetioničar Antonio i njegovi susjedi, komiški ribari, zamoljeni su da u čast princeze pripreme mali program. Noć uoči nastupa razbolio se jedan od ribara, a 13-godišnji Kruno bio je jedina moguća zamjena.

Program je bio kratak. Ribari su otpjevali tek jednu pjesmu (Ljubi sam te, golubice moja). Sofija je bila iskreno ganuta pjesmom i srebrnim glasom malog Kruna.

Dva mjeseca kasnije sa bečkog dvora stigla je specijalna depeša. Princeza Sofija Bavarska pozvala je Kruna Zanetija da postane član čuvenog Wiener Hofmusikkapelle.

Svjetioničar Antonio Zaneti bio je tih dana najsrećniji otac na svijetu. Svojim znancima, ribarima sa Komiže sa ponosom je pokazivao carsku depešu. Mali Kruno nije dijelio očevo oduševljenje. Plakao je, kumio i molio oca da ga ne šalje u Beč. Na kraju je, sav očajan, po najvećoj buri proveo sate go u moru, prozivajući Majku Božju i sve svece da ga nagrade bar nazebom. Molitva mu nije uslišena a otac je ostao neumoljiv.

Beč je već bio prekriven snijegom kada je Kruno Zaneti stigao u austrijsku prijestonicu.

Tri mjeseca kasnije već je nastupao sa Bečkim dječacima. Bio je to tada najčuveniji hor na svijetu, sastavljen od 150 dječaka iz prostrane monarhije. U Bečkoj katedrali izveli su Hirt auf dem Felsen Franca Šuberta, nekada i samog člana hora.

Život u Beču, sa monaškom disciplinom, oštrim kaznama, lošom hranom i hladnom sobom bio je Krunu tegoban. Uz sve to, morao je svake večeri, puna tri sata, svirati violončelo. Postao je ćutljiv, povučen,upadljivo nalik ocu - svjetioničaru. Nakon jedne večernje mise, u internatskoj kapeli odlučio je pobjeći kući - škrti pejzaž rodne Palagruže privlačio ga je više od baroknog Beča. Dva dana se skrivao po periferiji grada pokušavajući da uđe u neku od kočija koje su putovale na jug. Pronašli su ga trećeg dana potpuno promrzlog. Kažnjen je samicom i strogom zabranom nastupa u narednih šest mjeseci. Za tegobnih dana provedenih u samici, Kruno se “zbližio” sa violončelom. Njegovao ga je sa velikom ljubavlju, pričao sa njim i u trenucima velike tuge izvodio na njemu velike melodije začuđujuće slične glasovima ptica iznad rodne Palagruže.

Prvi ponovni nastup sa horom Bečkih dječaka Kruno je imao na Božić 1859. godine. Pjevali su Stille Nacht u velikoj dvorani dvorca na Šenbrunu. Plavokrvna bečka gospoda, njegovo kraljevsko visočanstvo Franc Jozef, njegova majka princeza Sofija Bavarska, te njezin mlađin sin i Francov brat, prestolonasljednik Ferdinand Maksimilijan bili su iskreno ganuti tananim dječijim glasovima. Sofija Bavarska na trenutak je prepoznala dječačića sa Palagruže i mahnula mu rukom.

U proljeće 1860. godine Kruno je počeo mutirati. Time je članstvo u horu za njega bilo završeno. I dok je većina dječaka taj trenutak primila sa velikom tugom, Kruno se radovao. Rodna Palagruža činila mu se nikad bliže. Činilo se.

Na preporuku direktora Krausa i uz pismenu suglasnost oca, Kruno je postao član “Poklon kvarteta”, gudačkog sastava kojeg je njegovo kraljevsko visočanstvo Franc Jozef poslao kao rođendanski poklon svom bratu Maksimilijanu u njegov dvorac Miramare.

Maksmilijan je iskreno bio ganut poklonom. Njegova supruga, princeza Šarlota od Belgije, za nju je to bio još jedan znak poruge moćnijeg brata - zaštitnika. U Šenbrunu se znalo da Maksimilijan voli muziku i da se u čestim trenucima depresije njoj predaje. Depresije ispunjene jalovom nadom prestolonasljednika da će postati habzburški kralj, a njegova supruga habzburška kraljica.

Tih dana dvorac Miramare odisao je muzikom. Bilo da je Maksimilijan dostojanstvenim pokretima sadio narandže, bilo da je jahtom “Sveti Marko” odjeven u bijelu odoru admirala flote, plovio uz jadransku obalu. Njegov gudački kvartet, u isto tako bijelim odijelima, tiho bi mu svirao Mocarta. Tokom jednog od tih nostalgičnih putovanja “Sveti Marko” se našao u blizini Palagruže. Noć je bila bez mjesečine, a svjetionik sa Palagruže pravilnim razmacima bacao je svjetlost. Stojeći sam na krmi, preplavljen uspomenama, Kruno je tiho zapjevao Jubi san te golubice moja! U sred pjesme zastao je, nadlanicom obrisao suze, skočio u more i zaplivao prema svjetioniku. Njegov nestanak bio je primijećen, data je uzbuna, brod zaustavljen, a čamac sa spasiocima spušten u more.

Za to vrijeme Kruno je svom snagom plivao prema Palagruži. Čamac sa mornarima ipak ga je dostigao. Mornari su ga uspjeli uhvatiti i podignuti u čamac. Nakon nekoliko trenutaka, Kruno je ponovo skočio u more. Mornari su ga ponovo uhvatili i više ga ni za trenutak nijesu ostavili samog.

Narednih nekoliko sedmica Kruno je, pod visokom temperaturom proveo u krevetu. Do njegove sobe dopirali su zvuci, miješali se glasovi. Kroz prozor Kruno je mogao da vidi šarolika poslanstva, brojne delegacije. Nešto čudno dešavalo se u dvorcu Miramare, tačnije na političkoj vrtešci Evrope.

Nakon što su Francuska, Španija i Velika Britanije 1861. godine intervenisali u Meksiku u korist katoličke reakcije a protiv Huareza i naprednih meksičkih snaga i pošto su osvojili 1861-1863. godine glavna Huarezova uporišta, Španija i Velika Britanija povukle su se iz tog pustolovnog ratnog pohoda. Ne i Napoleon III - želeći da od Meksika stvori centar latinske monarhije kao protivtežu Sjedinjenim Državama. Na njegov podsticaj, meksički klerikalni krugovi ponudili su Maksimilijanu krunu. Zauzvrat, Maksimilijan je bio dužan da se odrekne svih časti i prava u Austriji. Ubrzo je u Miramare doputovala i brojna meksička delegacija predvođena Gutijerom Estradom i službeno ponudila Maksmilijanu krunu Meksika. Na dvoru je svečano iznešena zastava Meksika. Slavlje je trajalo do kasno u noć. Sedam dana kasnije pred Miramarom se ukotvila kraljevska fregata Navara.

Svečano ukrašeni čamac prevezao je Maksimilijana i Šarlotu na “Navaru”. Pratilo ih je sedam čamaca. Tri pretrpana ličnim stvarima i tri namještajem, escajzima i ostalim neophodnim sitnicama. U sedmom se smjestilo dvadeset dvije osobe od Šarlote i Maksimilijana lično odabranih članova pratnje: sekretari i bilježnici budućeg kralja i kraljice, savjetnici, dvorjani, sobarice, kuvarice i - gudački kvartet. Čvrsto držeći violončelo u ruci, Kruno je odsutno zurio u more. Opet se istorija surovo umiješala u njegov život.

Dana 22. 5. 1864. godine topovi sa tvrđave San Huan de Ulya, svečano su kanonadom najavili uplovljavanje “Navare” u luku Vera Kruz.

Istog dana po prvi put na tlo Meksika stupili su novi kralj Meksika, Maksimilijan, i nova meksička kraljica Šarlota od Belgije. Ni pompezna protokolarna parada nije uklonila “zid tišine” između Maksimilijana i Meksikanaca - novog kralja dočekale su spuštene žaluzine, navučene zavjese, zatvoreni prozori.

Narednih sedmica i mjeseci Maksimilijan je, odjeven u usko crno odijelo, protkano zlatnim nitima, sa ukrašenim sombrerom, obilazio meksička sela, prisustvovao narodnim svečanostima, crkvenim procesijama, pobožno se klanjajući na misama. Jeo je neshvatljivo ljutu hranu, slušao nepoznatu muziku, učio španski, trudeći se svim silama da postane Meksikanac.

Potpuno je preuredio i dva kraljevska dvorca: Šapultepek i Huernavaka, da bi u njima priređivao raskošne balove. Uzalud. Prijestonica je odgovorila ćutanjem.

Kruno i njegovi drugovi gudači preimenovani su u kraljevske trubače. Odjeveni u vojničke uniforme bili su zaduženi da fanfarama najavljuju Maksimilijanove dolaske i odlaske, njegove govore, zdravice, dodjele odlikovanja.

Noću, Kruno se povlačio u svoju sobu i uz škrtu svjetlost svijeća na poroznom papiru pokušavao je izračunati koliko mu je novca potrebno da kupi kartu za neki od brodova koji povremeno plove za Evropu.

Jednom, pred zoru, dok je po stoti put ispisivao cifre, maštajući o brodskoj karti, čuo je glas koji je dopirao iz podruma Šapultepeka. Zadiviljen, Kruno je vođen kristalnim sopranom krenuo za njim i po prvi put ugledao…

Violeta De Karavaho, najljepša djevojka koju je Kruno do tada vidio, imala je 17 godina i u svakodnevnoj kecelji gulila je krompire. Samoću i monotoniju svakidašnjice je “narušavala” pjesmom Gracijas A la Vida. Narednih dana, sedmica, mjeseci, Kruno je svakodnevno svraćao u podrum. Ćutljiv i zatvoren, sa strpljenjem svjetioničara, bez riječi bi sijedao pored Violete, pomagao u čišćenju krompira i uživao u njezinom glasu.

Jedne prilike, pazeći da ga ne vidi niko, u podrum je unio svoje violončelo. Odmotao ga je, uštimao i počeo svirati. Oponašao je glasove ptica sa rodne Palagruže. Violeta ih je gotovo sve prepoznala. Mahala je rukama, izvodila graciozne pokrete, nadglasavala se sa violončelom, ocrtavala konture ptica.

Tako su počeli razgovarati i sporazumijevati se, sve bolje i bolje….

Meksički suveren, pak, nikako nije uspijevao da poruši “zid ćutnje” između njega i naroda Meksika. Evropa ga je prepustila samotnoj sudbini vladara u tuđoj i dalekoj zemlji. Razočarana Šarlota povlačila se u sobu, navlačila zavjese i dane i sedmice provodila u samoći. Maksimilijan bi za to vrijeme, kao i uvijek, u trenucima depresije, posezao za muzikom.

Kraljevski trubači ponovo su postali gudački kvartet. Perike su brižno očešljali, kostime očistili.

U najzaturenijoj odaji dvorca Maksimilijan bi se zaključao sa muzičarima i znao ih slušati satima. Svirali su isključivo Mocarta sa čijim bi Laudate Dominum obavezno i započinjala svaka takva seansa.

Benito Huarez nije imao vremena za klasičnu muziku. Sa velikom vojskom uputio se prema Siudad de Meksiku. Šarlota je otputovala u Evropu u nadi da će obezbijediti pomoć.

U svom utočištu Kruno i Violeta pažljivo su skovali plan bjekstva. Ona mu je nacrtala kako da izađe iz grada i kojim putem da dođe do Puerto Angela, male luke u pokrajini Oaksaka, gdje su živjeli njeni roditelji.

Nekoliko sati prije zakazanog bjekstva, Maksimilijanovi vojnici došli su po Kruna. Ukrcali su ga u kočiju zajedno sa Maksimilijanovim sekretarom, instrumentima i tri muzičara. Njih petoricu Maksimilijan je odabrao kao svoju jedinu pratnju za predstojeću odlučujuću bitku sa Huarezom. Dvije su kočije u pratnji sto konjanika u tišini napustili dvorac.

Narednih dana, sa malobrojnom vojskom Maksimilijan se utaborio u mjesto Kvueretaro. Sedam dana kasnije opkolila ih je Huarezova vojska. Kruno je izgubio svaku nadu.

Maksimilijanov gudački kvartet sada je pretvoren u vojnu muziku. Skoro svakog dana njih četvorica u različito vrijeme, opkoljeni trubama i bubnjevima popeli bi se na brežuljak iznad sela. Tada bi iz sve snage zasvirali lažni napad nepostojeće vojske. Za to vrijeme Maksimilijan bi kroz pogled posmatrao protivničke vojnike i uživao u njihovoj zbunjenosti. Tih dana, Maksimilijan se mnogo promijenio. Suočen sa smrću postajao je opušteniji, prijateljski se ophodeći prema malobrojnoj pratnji. Meksikanci koji su ostali uz njega sada su ga iskreno zavoljeli, a djevojke iz obližnjeg sela zabavljale su pjesmom i gracioznom igrom duboko u noć.

U ljeto 1867. godine Huarezove su jedinice ušle u Kvueretaro. Zarobile su Maksimilijana, tridesetak vojnika i njegovu pratnju. Dana 19. juna Maksimilijan je sa posljednjom dvojicom odanih generala Miramonom i Meijaom izveden pred streljački stroj.

Za mjesto izvršenja smrtne kazne odabran je vrh potpuno pustog brijega. Na njemu su pobodena tri visoka stuba. Uz njih su zavezani generali, svaki sa jedne strane, a u sredini je bio Maksimilijan. Ispred njih stajao je streljački vod od osam vojnika, sa uzdignutim puškama. Zapovjednik i sveštenik stajali su sa desne, a gudački kvartet sa lijeve strane. Kruno i drugovi odjeveni u propisane kostima, sa perikama na glavi, trebali su da ispune posljednju Maksimilijanovu želju - četvrti stav iz Mocartovog Divertimenta u B-duru.

Nakon posljednjeg akorda, Maksimilijan je uzviknuo: “Živio Meksiko”! Nakon toga uslijedila je komanda: “Pali”!

Naredne dvije sedmice Kruno je proveo sa drugovima u zatvoru. Očekivali su strijeljanje.

Violeta nije gubila ni nadu ni vrijeme. Uspjela je doći do zatvorskih stražara, podmititi ih i osloboditi Kruna.

Uputili su se prema Puerto Angelu.

Put je bio dug i opasan. Za Krunom, kao i ostalima iz Maksimilijanove pratnje bila je raspisana potjernica. Svi oni bili su osuđeni na smrt, a izvršiocima je slijedila novčana nagrada.

Violeta je Kruna “odjenula” u pohabane rite, zabranila mu da govori i pred drugima ga je predstavljala kao gluvonijemog brata. Tek kad bi ostali sami, podučavala bi ga španskom jeziku, strpljivo mu objašnjavajući značenje riječi.

Tako su izmicali Huarezovim potjerama zaobilazeći veća mjesta i naselja. Pred Krunovim zadiviljenim očima otvarao se nestvarni meksički pejzaž duginih boja u živoj disonanci sa sivim krajolikom rodne Palagruže.

Izdržavali su se Violetinim nastupima na seoskim zabavama i svadbama. Od skupljenog “honorara” Violeta je Krunu kupila prvu gitaru.

Izmičući Huarezovim potjerama, put ih je nanio u mjesto Huaujapan De Leon. Slavio se Dan bijele golubice. Odabranoj bijeloj golubici oko nogu bi vezali crvene vrpce i puštalai je da poleti. Ona bi se digla u visinu vrha crkvenog tornja i oblijetala ga u velikim krugovima.

Za to vrijeme okupljeni golubari iz cijele pokrajine svečano ukrašenim krletkama držali su bijelog goluba.

Meštar “svečanosti” otvarao bi krletku po krletku. Svaki golub bi poletio i počeo kružiti sa golubicom. Ako bi ona tokom leta takla Krunu, golub bi se sam vraćao u krletku. Zatim bi se otvarala sljedeće krletka i tako sve redom dok se na kraju ne bi pojavio pravi golub. Onaj koji bi s njom obletio krug, a da ga ona za to vrijeme ne dotakne. Nakon još nekoliko pobjedničkih krugova, golub bi, a za njim golubica, letio u krletku. Meštar parade za njima bi tada zatvorio vratašca, prekrio krletku i označio početak svečanosti.

Te iste noći, Kruno je na svom oskudnom španskom jeziku zaprosio Violetu. Ona je rekla “da”! i u tu čast Kruno je te iste noći “uglazbio” La Paloma Blanku. Nekoliko dana kasnije na tu je melodiju Violeta smislila riječi pjesme koje se i danas pjevaju.

Po dolasku u Puerto Angelo od Violetinog oca zaprosio je njenu ruku. Otac Huan Karlos dao mu je blagoslov tek tri mjeseca kasnije, kad je nova vlada objavila amnestiju svim Maksimilijanovim podanicima.

Na svadbi pred 400 zvanica, Violeta i Kruno su prvi put javno izveli La Paloma Blanku. Taj datum, urezan u gitaru koju kao relikviju čuva porodica Zaneti, slavi se kao rođendan pjesme. Po pjesmi je dobila ime i Krunova i Violetina ćerka, Blanka. Uz nju, supružnici Zaneti imali su još jedanaestoro djece. Brojna porodica živjela je maloj kući, na periferiji Puerto Angela u miru i slozi. Djeca su rasla, neka odlazila u grad, neka ostajala na obali.

Mir i porodičnu harmoniju povremeno bi znali narušiti čudni odlasci starog Kruna. Često bi se iskrcao iz kuće, u ranu zoru ulazio u more i zaplivao prema pučini.

Baka Violeta nije se uznemiravala. Znala je da je na obližnjem poluotoku u njegovom bi hladu sjedio satima, razgovarajući sa pticama na narečju rodne Palagruže.

Kruno Zaneti preminuo je 1. 9. 1941. godine u 96. godini života. Na njegovom ispraćaju okupilo se 100 marijači skupina iz cijelog Meksika. Dok su ga spuštali u grobnicu, svirali su mu La Paloma Blanku. Iste noći umrla je i Violeta.

Ovo je svjedočanstvo Lopeza De Silve Zanetija, praunuka Kruna i Violete Zaneti, ispisano 2. 6. 1952. godine i dostavljeno sudu u Puerto Angelu u pokrajini Oaksaka, povodom pokretanja dokaznog postupka o autorstvu nad pjesmom La Paloma Blanka.

…Ako nije sve istinito - lijepo je ispričano.

Ipak, nemirna Paloma Blanka nije mirovala u rodnom Meksiku. Objetjela je sve kontinente - od daleke Australije do “crne” Afrike. A posebno je bila toplo primljena na Starom kontinentu. Inspirisan autentičnom verzijom Johanesa Bouvensa, holandski kantautor, napisao je tekst koji je njegov bend snimio i objavio 1975. godine. Sam autor u jednom intervju kaže da je to pjesma o “siromašnom južnoameričkom farmeru” koji cijeli dan naporno radi, a zatim u sjenci drveta sanja da je slobodna bijela ptica - golubica. Postoje i druga tumačenja - da je pjesma inspirisana portugalskom “Revolucijom karanfila” i oslobađanjem zemlje 1974. godine.

( Nebojša Knežević )