Nasilje kao politika u Trampovoj Americi

Strašno ubistvo ekstremno desničarskog aktiviste Čarlija Kirka dočekano je smirujućim, državničkim reakcijama s obje strane političkog spektra. Ali ono je takođe još jednom pokazalo fundamentalnu asimetriju savremene američke politike. Mnoge istaknute ličnosti na desnici, sve do predsjednika Donalda Trampa, pozvale su na ništa manje do odmazdu protiv "radikalne ljevice" - i to u trenutku kada su informacije o ubici i njegovim motivima i dalje nedostupne.

Tramp već oko deceniju daje do znanja da je političko nasilje koje počine njegove pristalice prihvatljivo, i da čak može biti i nagrađeno. Među učesnicima u pobuni u Kongresu SAD, 6. januara 2021, koje je pomilovao, bilo je i mnogo onih osuđenih za nasilne zločine. Tramp i mnogi njegovi sljedbenici takvo ponašanje ne prikazuju kao nasilje, nego kao legitimnu, čak patriotsku, samoodbranu; poput drugih desničarskih populista, oni predstavljaju sebe kao vječne žrtve.

Na društvenim mrežama pojavile su se krajnje degutantne objave navodnih ljevičara o Kirkovom ubistvu, koje uz dozu zluradosti podsjećaju da je Kirk tvrdio kako su smrtni slučajevi izazvani vatrenim oružjem prihvatljiva cijena za pravo na nošenje oružja. Ali, u cjelini gledano, liberalni komentatori posebno su se potrudili ne samo da osude nasilje, već i da priznaju Kirka kao dobronamjernog polemičara sa "smislom za neslaganje". Na desnici, nasuprot tome, istaknuti glasovi pozivaju na represiju - prizivajući nezakonite metode osnivača FBI-a Dž. Edgara Huvera kao uzor - ako već ne i na otvoreni "rat".

Zabrinjava i to što sam Tramp, izgleda, uživa u prilici koju može da iskoristi kao izgovor za napade na organizacije civilnog društva koje mu se ne sviđaju. Članovi njegove administracije već su Demokratsku partiju proglasili "domaćom terorističkom organizacijom". Imajući u vidu da Tramp nije pokazao baš nikakvu uzdržanost kada je riječ o korišćenju moći savezne vlade protiv bilo kog pojedinca ili organizacije, implicirana prijetnja da će progoniti opoziciju trebalo bi da upali alarme kod svakog demokrate - ne samo kod Demokrata.

Pored zloupotrebe zakona, Tramp je dosljedno podsticao - ili je bar jasno tolerisao - političko nasilje: od zamišljanja da puca u nekoga na Petoj aveniji, preko ohrabrivanja svojih pristalica da fizički nasrću na ljude, opisivanja nasilnih rasista sa marša u Šarlotsvilu u Virdžiniji kao "dobrih ljudi", pa sve do njegove očigledne spremnosti da gleda kako njegov prvi potpredsjednik, Majk Pens, biva linčovan 6. januara 2021 - i sve to samo da bi ostao na vlasti.

Demokratije poput brazilske uspjele su da sankcionišu predsjednika spremnog da izvede državni udar, što pokazuje suđenje i osuda bivšeg predsjednika Žaira Bolsonara. Sjedinjene Države, nasuprot tome, ne samo da nakon 6. januara 2021. nisu pokazale da djela imaju posljedice; one su omogućile Trampu da se vrati na vlast, a on je tu poziciju iskoristio da pošalje što je moguće jasniju poruku da oni koji se upuste u protrampovsko nasilje mogu računati na nekažnjivost. Štaviše, mogli bi biti i slavljeni, pa čak i počašćeni vojnim sahranama. Majk Džonson, republikanski predsjednik Predstavničkog doma, faktički je odbio da postavi spomen-ploču policajcima koji su branili Kongres, iako to zakon predviđa.

Dok je Trampov prvi mandat obilježila razmetljiva demonstracija okrutnosti, njegova administracija sada posvećuje značajne resurse stvaranju kulta nasilja. Ubistvo jedanaest ljudi na moru, uz obalu Venecuele - bez ikakvog vidljivog pravnog opravdanja - dijeli se na društvenim mrežama sa zluradim zadovoljstvom. Ministarstvo za unutrašnju bezbjednost rutinski koristi društvene mreže kako bi obilježilo patnju porodica čiji su bližnji brutalno odvedeni. Jedna objava ide dotle da prikazuje službenike ICE-a koji nose nacističke maske i šljemove.

Naravno, Tramp je oduvijek uživao u spektaklu i oslanjao se na rekvizite kako bi ubijedio ljude da radi nešto važno (sjetimo se velikih fascikli prikazanih na televiziji kao "dokaza" o njegovom nepostojećem planu za zdravstvo). Samo što se sada koriste slike stvarnog stradanja da bi se zabavile njegove pristalice i poduprla njegova sve nepopularnija predsjednička pozicija.

Neki će reći da su takvi prizori patnje nužna sredstva odvraćanja. Ali mi ne prikazujemo mučenje zatvorenika vjerujući da će to smanjiti kriminal - iako je, kad se bolje razmisli, Kirk jednom tražio javna pogubljenja, prenošena uživo na televiziji i, idealno, "sponzorisana od strane Koka-Kole."

Vrlo je moguće da će Tramp ukloniti sve ograničavajuće mjere kada su u pitanju njegove pristalice - ionako se i sam u svom drugom mandatu osjeća potpuno nesputano, bez ikakve pretpostavke o pridržavanju zakona, a kamoli normi o načinu tretiranja političkih protivnika u demokratiji. On vjerovatno smatra da je njegovo nedemokratsko ponašanje opravdano zato što je, navodno, druga strana iskoristila Ministarstvo pravde da ga pritvori; stoga je, prema njegovom mišljenju, sasvim pošteno to što sada želi da ih kazni optužbama poput "prevara s hipotekama".

I onda Tramp nije počinitelj, nego žrtva. I uz sebe ima cijeli industrijski kompleks žalbi. Od Fox Newsa do radijskih emisija, njegovi propagandisti govore publici da je opravdano osjećati ogorčenost. Status žrtve može se pretvoriti u opravdanje za nasilje.

To ne znači da se SAD nužno kreću ka građanskom ratu. Neki djeluju kao da ga željno iščekuju i možda se čini da su dobro pripremljeni. Ali istraživanja pokazuju da velika većina građana odbacuje političko nasilje; i, kako nas podsjeća politički naučnik Brendon Najhan, podrška takvom nasilju opala je nakon pokušaja atentata na Trampa u julu 2024.

I dok vječno postoji nada da će Tramp postati predsjednik, državnik, i težiti jedinstvu, postoji podosta razloga za vjerovanje da će njegovo ponašanje iz noći kada je ubijen Kirk imati nastavak: polarizacija je oduvijek bila njegov politički poslovni model. Nažalost, u vrijeme kada njegova administracija njeguje ne toliko "smisao za neslaganje" koliko smisao za okrutnost, neki Amerikanci mogli bi uzeti primjer upravo od njega.

Autor je profesor na Univerzitetu Prinston

Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)

( Jan-Werner Müller )