Škola između zvona i pesnice

Školsko zvono nije samo signal iz metalne kutije, već arhetipski znak civilizacije. Njegov zvuk odjekuje kao glas kulture, kao obznana da ljudska zajednica može prevladati rasutost pojedinačnih nagona i uspostaviti ritam zajedništva. Zvono je u tom smislu transcendentalni marker: ono simbolizuje pobjedu logosa nad haosom, svjedoči o mogućnosti da se budućnost planira, da se znanje sistematizuje, da se vrijeme oslobađa od tiranije slučajnosti i uvodi u ritam discipline i smisla. Ono je - u metafizičkoj ravni - znak da čovjek može biti više od svoje animalnosti, da se uzdiže iznad instinktivnog i ulazi u prostor kulture.

No, kada pesnice priguše zvuk zvona, razara se sama simbolika škole. Tada se civilizacijski poredak urušava pred silom nagona, a institucija obrazovanja prestaje biti utočište i postaje arena regresije. Vijesti o nasilju među učenicima nijesu samo hronika incidenata, već simptom dublje ontološke krize: pokazatelj da zajednica više nije sposobna da sopstveni logos održi iznad sile. Zvono, umjesto da priziva zajednicu, postaje prazan ritual, lišen performativne moći, dok pesnica preuzima funkciju znaka i jezika - jezika sile, fragmentacije i straha. Pesnica je u tom pogledu antipod zvona, njegova mračna negacija. Ako je zvono glas kulture, pesnica je eho nagonske tame; ako je zvono pokušaj čovjeka da izgradi kosmos smisla, pesnica je povratak u haos.

Nacionalno istraživanje Zavoda za školstvo pokazuje da je 17% učenika, tokom prethodnih godina, direktno doživjelo neki oblik vršnjačkog nasilja, dok je 43% svjedočilo nasilju u učionicama i dvorištima. MPNI u 2024. godini bilježi 114 prijavljenih slučajeva, a centri za socijalni rad tokom 2023. godine 166. Iza svake od tih cifara stoji biografija opterećena traumom: jedno djetinjstvo obilježeno iskustvom straha, jedno lice koje pamti poniženje, jedno tijelo koje je doživjelo udarac kao lekciju o nemoći. Kada kažemo “114 slučajeva”, mi zapravo govorimo o 114 trenutaka u kojima je zajednica zakazala, o 114 malih, najranjivijih biografija koje su ostale nezaštićene. U toj ambivalentnosti statistike - između hladne forme i vruće sadržine - leži njen paradoksalni status. Ona djeluje kao hladna geometrija društvenog života, kao zaštitni sloj racionalnosti, ali zapravo treba da nas približi onome što društvo ne želi da vidi. Statistika nasilja u školama, ako se čita etički, postaje arhiva društvenih promašaja, katalog trauma i mapa poniženja. Društva vole da se tješe mantrom da su nasilni incidenti “izolovani slučajevi”. No, kada gotovo polovina učenika posvjedoči nasilju, sama riječ “izolovano” gubi svako semantičko uporište i pretvara se u mehanizam poricanja. Brojevi se tada pretvaraju u jezgro istine, u kodirane zapise bola, u arhivu poniženja koja se nastanjuje u pamćenju, u svjedočanstva o etičkom posrnuću zajednice i nemoći institucija da zaštite vlastitu djecu.

Kada se u školama pojavi nasilje, ono ne govori samo o djeci - ono svjedoči o društvu u cjelini, o njegovoj nemoći da osigura smisao, povjerenje i budućnost

Ako školu poimamo kao laboratoriju budućnosti, onda statistika nasilja postaje precizno mjerilo moralnog zdravlja zajednice. Brojevi govore ne samo šta se dešava među djecom, nego i kakvu pedagogiju odrasli prenose, kakav poredak vrijednosti institucionalizuju, kakvu budućnost stvaraju. Oni su ogledalo političkih prioriteta i etičke orijentacije. Statistika se stoga pojavljuje kao moralni horizont na kojem se odlučuje hoće li zajednica nasilje imenovati kao sistemsku ranu, duboku i trajnu, ili će ga nastaviti skrivati iza retorike “izuzetaka”. Svaka cifra je implicitna moralna optužnica: ne protiv pojedinca, nego protiv kolektivnog poretka koji nije uspio spriječiti da školski prostor bude kolonizovan silom. Filozofski gledano, broj je dvostruki znak: hladna forma administrativnog jezika i, istovremeno, kodirani izraz patnje. Upravo u toj dvostrukosti leži njegova snaga - on razotkriva ambivalenciju zajednice koja oscilira između potrebe da mjeri i potrebe da poriče. Pitanje je, dakle, da li smo spremni da prepoznamo bol kamufliran u ciframa, ili ćemo ostati u iluziji da statistika pripada tek apstraktnom carstvu evidencije, lišenom moralne težine.

Geneza nasilja je ukorijenjena u samoj strukturi društva koje oblikuje svoje najmlađe naraštaje. Ono kodira hijerarhiju, imenuje pobjednika i poraženog, određuje kome pripada pravo na priznanje, a kome samo poniženje. Nasilje je, dakle, semiotički čin, gramatika dominacije u kojoj je jezik pretvoren u kožu, a značenje u ožiljak. Škola je oduvijek bila kondenzovana slika zajednice, mikrokosmos u kojem se ogleda cjelina društvenih odnosa: hijerarhija moći, modeli autoriteta, vrijednosni obrasci i kolektivne frustracije. Kada se u školama pojavi nasilje, ono ne govori samo o djeci - ono svjedoči o društvu u cjelini, o njegovoj nemoći da osigura smisao, povjerenje i budućnost. Mišel Fuko je precizno pokazao kako je škola disciplina u arhitekturi: raspored klupa, pogled nastavnika, zvono koje usmjerava vrijeme - sve su to mehanizmi normalizacije. Kada ti mehanizmi oslabe, kada autoritet znanja izgubi snagu da poveže zajednicu, praznina se popunjava silom. Nasilje tada nastupa kao “drugi učitelj”: ono preuzima pedagošku funkciju, uspostavlja pravila i normativne obrasce.

Statistika nasilja u školama, ako se čita etički, postaje arhiva društvenih promašaja, katalog trauma i mapa poniženja

Škola se tako preobražava u izopačeni amfiteatar, u arenu gdje se prenosi arhaična lekcija: da se zajednica zasniva na dominaciji tijela. Nasilje je uvijek znak nemoći, krik nastao tamo gdje riječ više nema snagu. U školskom kontekstu ono postaje još opasnije - pretvara se u obrazovni kôd, u nevidljivi kurikulum. Mladi ne uče samo iz knjiga, već i iz odnosa: iz tišine nastavnika koji ne reaguje, iz pogleda publike koja aplaudira jačem, iz institucija koje ostaju nijeme. Tako nastaje ono što se može nazvati pedagogijom negativnog: proces u kojem djeca upijaju poruku da zajednica nije prostor jednakosti, nego logika dominacije. Umjesto da se formira građanin sposoban za kritičko mišljenje i dijalog, formira se subjekt koji je ili gospodar ili podanik, onaj koji udara ili onaj koji prima udarce. Nasilje tako postaje obrazovni sistem u sjenci, paralelni kurikulum koji djecu uči o pokornosti i hegemoniji sile.

Erih From u Anatomiji ljudske destruktivnosti razlikuje dva temeljna oblika nasilja - “benigno” i “maligno”. Prvo, benigno, pojavljuje se kao reakcija na ugroženost, kao prirodni instinkt samoodržanja. Drugo, maligno, rađa se iz frustracije, nemoći i osjećaja besmisla - ono je destruktivnost koja se hrani sobom, postaje cilj, a ne sredstvo. Ako ovu distinkciju primijenimo na škole, jasno je da nasilje među mladima nije samo impulsivni odgovor na konflikt, već manifestacija dublje malignosti: osjećaja da život nema dovoljno strukture, da institucije ne nude utočište, da budućnost nije prostor mogućnosti već ponora neizvjesnosti.

U društvu u kojem su simbolički autoriteti urušeni, a institucije izgubile povjerenje, mladi traže zamjenske figure moći. Frustracija ljudske potrebe za smislom i priznanjem vodi ka destruktivnom bijegu: nasilje postaje iluzija identiteta, privremeni osjećaj moći, signal da pojedinac ipak postoji. U školskom dvorištu to se prevodi u paradoksalni čin: dijete koje se osjeća nevidljivim postaje vidljivo upravo kroz agresiju. Time nasilje prestaje biti puka devijacija, a postaje pervertirani jezik samopotvrđivanja, znak da se identitet gradi kroz destrukciju tamo gdje zajednica nije ponudila strukturu stvaranja.

Uzroci nasilja u Crnoj Gori nisu, dakle, individualni, već duboko strukturni. Ekonomsku nesigurnost i socijalnu nejednakost prati osjećaj obespravljenosti; političke podjele i stalna retorika sukoba razaraju ideju zajedničkog horizonta; javni prostor preplavljen slikama skandala, korupcije i kriminalnih “uspjeha” uči djecu da je moć imanentna sili, a ne znanju, i da je prestiž povezan s nasiljem, a ne s dostojanstvom. Sve to oblikuje “društveni karakter” - kolektivni psihološki habitus u kojem se formiraju čitave generacije. Kada društveni karakter biva prožet nesigurnošću, strahom i agresijom, nasilje među djecom nije incident, nego predvidiva posljedica.

Autor je univerzitetski profesor

( Prof. dr Radoje V. Šoškić )