Poredak koji sve pred sobom ništi: Svijet je u vanrednom stanju

Na jednom mjestu u predgovoru za Fenomenologija duha, Hegel piše ono što baš danas najpreciznije predstavlja šta iza sebe ostavlja furiozni progres predvođen sumanutim kapitalizmom: Tendencija je čisto komešanje (…) Goli rezultat jeste lešina koja je iza sebe ostavila tendenciju.

Tendenciju koju sada neskriveno pokazuju moćnici svijeta, nastojeći da - grubo i brzo počiste stvari, usled čega se teško krši zakon i preskače pravo i tako otvoreno iskazuje sila - kao da slede Heraklitov savjet prema kojem je - Iz kuće bolje izbaciti leš nego đubre. (Milioni, inače, anonimnih i neožaljenih života koji nemaju ni status leša, zauvijek su uklonjeni zarad uspostavljanja novog reda/poretka.)

Tramp i Netanjahu djeluju, zapravo, kao lik iz serije Dekster: oni su primjer rascijepljenog subjekta, koji stvara ono što razara, i razara ono što stvara. Pitanje jeste da li se i kako boriti protiv te shizoidnosti, za koju, iz pozadine, radi masmedijska propaganda, putujuća laž usled čijeg kretanja istina ne biva samo istisnuta na marginu sa koje više ne može biti integrisana nazad - ne, savremena verzija istine ne prikriva da je jedina istina da je više nema.

Lik Dekster se u svojoj kući ponaša kao najbolji otac i suprug kakav se samo poželjeti može, on je potpuno posvećen djeci i pun je ljubavi prema svojoj ženi, što se da uporediti sa načinom na koji Tramp izigrava - oca koji bludnog sina, isuviše u prošlosti globalizovanu Ameriku, vraća kući, i Netanjahua, koji po svaku cijenu nastoji stvoriti Veliki Izrael.

Međutim, izvan, dakle, u svijetu, oni gomilaju leševe, obavljaju naprljaviji posao ali, kako to već pojašnjava nemilosrdno pragmatični kancelar Njemačke, Fridrih Merc, u ime i zarad ove civilizacije. (Ova izjava treba da se razumije kao ono što predočava na čemu će se temeljiti budućnost koja dolazi toliko brzo da samu sebe pretiče.)

Podizanje crnog zida koji će zauvijek odvojiti Meksiko od Amerike, progon emigranata, špijunski ili ‘džejmsbondovski’ rad na prisvajanju Grenlanda, pomoć Izraelu u sistematskom izvođenju genocida nad Palestincima u Gazi, ubuduće zakonom priznata samo dva pola, sve se to opravdava kako? Tako što se jednostavno ali za veliku većinu dovoljno argumentovano kaže: oni što su nam prethodili, što će reći demokrate, svojom pogrešnom politikom doslovno su nas prisilili na ovakve, doista, krajnje iznuđenje poteze.

Kao što sumnje nema da Netanjahuova vlada ovom operacijom u Gazi “ubija” duhovnost izraelskog naroda, s druge strane, šta čini Tramp, kao onaj koji predvodi republikansku politiku?

Ne samo da je donedavnoj ‘desnoj ruci’, Ilon Masku dopustio veliku birokratsku čistku - na hiljade radnika ostalo je bez posla, samim tim vjerovatno i krova nad glavom, njihova sudbina može da se završi kao crne žene iz filma Up in the Air, pošto izvrši samoubistvo skokom sa mosta doznajući da je dobila otkaz kao tehnološki višak - već je zasigurno i postavljen kako bi apsolutno zaživio i normalizovao se projekat u kojem će openAI biti uvod u - bezbivstvenu budućnost.

Tako: kad južnjaci grmeći govore o krvi i tlu, o tradiciji, slavnoj istoriji koja je modernizovala svijet, itd, nek ne zaborave da će nenadmašnog filmskog lika kakav je 73-godišnji Alvin Strejt (The Straight Story), uskoro zamjeniti - algoritmom, programom iz kojeg će presađena memorija besjediti sasvim drugu story.

Filozofirajući ‘čekićem’ u nastojanju da do kraja demistifikuje osnove ljudskog morala, Niče je prije svega radio na razbijanju morala koji postoji samo prividno. Da li je ovo, na svoj neotesan i bahat, posve prostački način nastavio, zapravo, Tramp, pokazujući cijelom svijetu kakva je, u stvari, sve vrijeme bila demokratija SAD-a? Dakle: pošto su demokrate izgubile od Trampa i on se drugi put vratio na čelo najveće sile, šta nam to kazuje osim da u postmodernom svijetu kasnog kapitalizma privid demokratije više ne može funkcionisati.

Autor ovog teksta slaže se sa sljedećim stavom: ljevičarski radikalni ukaz zasnovan na tome kako je - demokratija samo opijum za narod, treba da se dopuni: dok je ljevica dejstvo tog opijuma!

Jer, ubeskrajavajuće teoretisanje, estetizam emocija, rad na premještanju margina i promjena postojeće paradigme (i tome slično), očigledno da više nisu ni od kakve pomoći spram ovog razularenog poretka koji sve pred sobom ništi, u prvom redu uspješno izokrećući vrijednosti, usljed čega je prva na udaru Evropa koja se od toga, da bude najgore, više i ne brani.

To da je potonje utočište bila iluzija kako postoji, ipak, neki liberalni poredak stvari u kojem apokaliptična aktuelnost kojoj prisustvujemo nije moguća (gruba parafraza Arundati Roj), možda nas je i dovela do suočavanja sa sadašnjim užasom beskrajnih razmjera? U tom se smislu da reći: oni koji su konačno smogli snage podići veo sa te vazdušaste arhitekture liberalne-demokratije zapadnog svijeta, jesu Donald Tramp i lideri najrazvijenih zemalja EU, koji, ukoliko se ne suprostave Njetanjahuovom monstruoznom pohodu, trebaju biti, doista, prepoznati kao dželati Evrope!

Čiji se pištolj (politika) dimi?

Živeći u vremenima post-istine, sasvim je za očekivati da se pojave teorije prema kojima je Čarli Kirk zapravo ubijen kako bi se pažnja sa plana koji postoji na relaciji Tramp - Netanjahu (nakon genocida u Gazi, preživjele Palestince protjerati i tu početi sa izgradnjom visokoelitne, blistave Rivijere na Bliskom istoku), preusmjerila na potpuno buđenje krajnje desnice čije se reakcije, da budemo načisto, jednog momenta mogu oteti kontroli.

Inače, pažljivo osmišljeno stvaranje opšteg nereda/pometnje, kolektivne konfuzije, davno je provjerena i ispitana metoda koja se vazda koristila kako bi se nešto posve monstruozno i nečovječno zakamufliralo, prevelo na stanje normalnosti, samo se valja prisjetiti kako je Hitler iskoristio poslijeratnu krizu Njemačke koju je ‘halucinatornom’ retorikom o njenoj nedopustivoj poniženosti uz pomoć propagandne mašinerije naposletku pretvorio u projekat kakav je Holokaust.

Tako, ubistvo Kirka, mogući sukob Trampa i Soroša, masmedijski fokus na to, učiniće genocid u Gazi sporednom viješću, dok se sasvim u našim životima prihvatio rat u Ukrajini, o krvoproliću u Sudanu gotovo pa i ne znamo ništa, tako da, zbilja, nema ničeg prenagljenog kad se primjeti kako - živimo u vanrednim vremenima u kojima je doista sve uvijek moguće pa i dozvoljeno.

Uostalom, kakvu reakciju, naposletku, može da proizvede smrt šest političara (različite starosne dobi), iz krajnje desničarske partije AfD, iako iz iste izostaje bilo kakav komentar na takav ‘agatakristijevski’ misterij? Uglavnom, jedna strana zagovara kako desnica od sebe pravi žrtvu, druga, pak, kako je žrtva onoga što se popularno naziva ‘duboka država’. Kakogod, jedno je u ovoj malignoj magli sasvim sigurno: svi zajedno, u istom čamcu (rečeno na način Sloterdijka), žrtve smo suludih moćnika koji su očito spremni i na ono što je nezamislivo.

Možda, ipak, ne bi neumjesno bilo tekst završiti jednim vicem... Pita oligarh prijatelja - koji vodi malu, gotovo nebitnu, marginalnu stranku koja, nekim čudom uvijek preskoči cenzus i uskoči u političke vode - kako ti iznova uspijeva da politički preživiš, na šta će prevejani političar dati odgovor: prodajem priču: svakom sve, nikome ništa.

( Vuk Vuković )