Samo začepi nos

Jedan građanski lider u usponu svojevremeno mi se pravdao kako mora da sarađuje s nacionalnim strankama iako bi, da se on pita, za njih glasao samo začepljenog nosa. Crna Gora mora da napreduje, pričao je, pa nekada moraš protiv principa i u kolo s crnim đavolom. Koju godinu kasnije, zbog evroatlantskih integracija, ponovo je začepio nos i podržao drugog vraga. Njima je produžio politički život, a sebe pustio niz vodu.

Možda smo očekivali da ćemo nakon osvježenja i prodisati, ali ispada da je začepljen nos i dalje konstanta u političkom životu Crne Gore. Poslije nacionalnih podjela sada imamo diobe oko otpadnih voda, a zatvorena poglavlja i IBAR ništa ne znače kada nam evropska budućnost zavisi od kanalizacije.

Dok Moračom plovi jedna mala kaka, kolektor se lokalnoj vlasti nadvija kao mač nad glavom i prijeti da Podgoricu gurne u kolaps. Prijeti se izlivanjem cisterni pred kućama ekoloških aktivista, a ambasadori i ministri se upinju da objasne kako će pregovori sa EU stati zbog jednog sela u Zeti. Uzalud će nas Andrija nositi na leđima, ako Zećani ne daju da uz crveni mulj u komšiluk postave i kolektor. Podgorica negdje mora sa otpadom, pa bi komšije u ime svih nas mogle da začepe nos i podnesu žrtvu. Zećani da prihvate kolektor u dvorištu, a Malisori deponiju pred kućama.

Uostalom, zašto bi dizali bune i kočili napredak, kada je isplativije začepiti nos i čekati da se neprijatni mirisi raziđu. Ko je to umio i dalje je na površini, a gadljive i principijelne ponijela je mutna voda.

Šta fali pravosuđu koje je usavršilo neosjetljivost na neprijatne mirise, pa sada može da usavršava i žmurenje. Tužioci sve manje pominju krupne ribe i uvježbano pokreću izviđaje od kojih krivične prijave pokrivaju zaborav, prašina i šaš. Ako i iscijede poneku optužnicu, tu su sudovi da razvuku suđenja dok medenice, lazovići i katnići ne pođu doma. Onda umjesto obećanog punog Spuža, dobijemo počasnog penzionera koji obilazi sudove kao gospodin rođeni.

Ni državotvorna opozicija više se ne buni niti prijeti odlaskom u šumu, već se opametila i poželjela dobro jutro na sve četiri strane. Za dobro lokalnih saveza obilaze stratišta kvislinške vojske, pa za publiku na državnom nivou promovišu SKY junake u nacionalne heroje. Ne ljute se ni građanski aktivisti zbog saveza vjere i politike, pa ćutke gledaju kako predsjednica vjerske zajednice savjetuje državnog funkcionera. Nije svako imenovanje za proteste niti je isplativo buniti se zbog svakog saveza vjere i politike.

Začepljen nos i zatvorene oči drži i mlad premijer, ne bi li produžio vijek vladi dvotrećinskog bratstva i jedinstva. Zbog opstanka Vlade spreman je da prespava svaku seosku temu i probudi se samo kada namiriše novac kao Šurda kafu. Ništa manje ne trpi ni predsjednik, dok mu državni funkcioneri šalju prijetnje u inbox i odbijaju kandidate za ustavnog sudiju. Da bi izgurao predsjednički mandat do zaustavnog vremena, šef države se ne ljuti mnogo i toleriše uvrede kao na Maksimiru. Ministarstva se trude da ne ljute birače pa sprovode zakone preko Njunjovih leđa, dok im bronzani major drži stražu kod Berana.

Za dobro sunarodnika trpe i manjinski ministri, pa samo sinuju nezgodne teme na elektronskim sjednicama. Brane državne jasle kao vjekovna ognjišta i žmure pred vaskrslim zločincima, pa im koalicioni partneri zauzvrat tolerišu lokalne avanture sa podmlađenom hobotnicom. Svi zajedno ćute dok nam se državni funkcioneri zore posjetama vladi koja ubija djecu i izgladnjuje civile. Dovoljno je što se zbog genocida u Gazi bune Havijer Bardem i navijači Seltika, a naše je da se fokusiramo samo na lokalne pogrome kada im se primaknu godišnjice.

Zato, braćo Malisori i Zećani, kada mogu naši politički lideri, možemo i mi da trpimo za opšte dobro.

Ako nam do juče nijesu smrdjeli korupcija i autokratija, možemo i sada da začepimo nos pred novim nepravdama. Tolerisali smo ustajale institucije i krupne ribe koje su nam se tovile pred nosom, pa možemo istrpjeti poneki kolektor i sanitarnu kadu. Kad smo se već ujedinili na putu za EU i navikli na pobjede umjesto podjela, zašto da se sada svađamo zbog kanalizacije. Pustimo da se po nama, kao i do sada, prosipaju istorijske i reformske fekalije, a mi ćemo da ih kusamo i plivamo kroz njih. Samo treba da začepimo nos, zatvorimo usta i čekamo da odemo na dno kao onaj političar sa početka priče.

( Samir Kajošević )