Globalizacija je mrtva, sad treba da se rodi planetarizacija

U novembru 1985. godine, tokom svog prvog samita u Ženevi, američki predsjednik Ronald Regan i sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov su se, da bi razgovarali u privatnosti, iskrali sa zvaničnog skupa. Tek godinama kasnije saznali smo šta je bila tema razgovora. Gorbačov je rekao da mu je Regan postavio zapanjujuće pitanje: "Šta biste uradili ako bi Sjedinjene Države iznenada napao neko iz svemira? Da li biste nam pomogli?" Gorbačov je odgovorio: "Nema sumnje u to". Na to je Regan odgovorio: "I mi vama." Iako su dvije supersile bile u trci u nuklearnom naoružanju i gledale jedna drugu preko Evrope, i dalje su mogle da zamisle ujedinjenje protiv zajedničke egzistencijalne prijetnje.

Četiri decenije kasnije, čovječanstvo je u još jednoj trci u naoružanju. Stokholmski međunarodni institut za istraživanje mira izvještava da su globalni izdaci za odbranu dostigli rekordnih 2,7 biliona dolara u 2024. godini - što je povećanje od 9,4%, prilagođeno inflaciji u odnosu na prethodnu godinu. Nakon devet uzastopnih godina takvog povećanja izdataka, ovaj porast je bez presedana od kraja Hladnog rata. I sa malo naznaka da će se usporiti. Desetine zemalja šire svoje vojske, a sve više vlada preuzima dugoročne obaveze za povećanje svojih odbrambenih budžeta.

Razloga je mnogo, a neki od njih su razumljivi. Pored ruskog rata u Ukrajini, postoje rastuće tenzije u Istočnoj Aziji i na Bliskom istoku, kao i ranjivost u sajber prostoru i svemiru. Ali ono još bitnije je to što ova eskalacija odražava kolaps globalizacije kakvu smo poznavali - to znači poredak zasnovan na pravilima usidren u multilateralizmu, otvorenoj trgovini i međunarodnoj saradnji.

Lako se zaboravlja koliko je prije samo deceniju raspoloženje bilo drugačije. Na vrhuncu najnovijeg talasa globalizacije, 2015. godine, svjetski lideri su postigli tri značajna sporazuma: Akcionu agendu iz Adis Abebe o finansiranju razvoja, Ciljeve održivog razvoja Ujedinjenih nacija i Pariski klimatski sporazum. Kineski predsjednik Si Đinping i američki predsjednik Barak Obama rukovali su se u Vašingtonu, signalizirajući - barem je tako izgledalo mnogim posmatračima - da je nova era održive, inkluzivne i otporne globalizacije na pragu.

Ali optimizam koji je uslijedio bio je kratkog daha. U roku od nekoliko godina, trgovinski ratovi, nacionalistička i nativistička politika i geopolitička rivalstva potkopala su prethodni konsenzus. Danas carine, subvencije, industrijske politike, izbjegličke krize i nova trka u naoružanju svjedoče o svijetu u kom je saradnja izgubila svoj sjaj. Kako tvrdi francuski istoričar Arno Oren, teza o "kraju istorije" ustupila je mjesto svijetu koji se ponovo shvata kao konačan - poput torte koju treba dijeliti, a ne uvećavati. Prema ovom načinu razmišljanja, ono što je moje je moje, a ono što je tvoje je - predmet pregovora.

Egzistencijalne prijetnje koje su inspirisale Reganov misaoni eksperiment su i dalje tu i - hitnije su nego ikad. Klimatske promjene, kolaps ekosistema i sve veće društvene nejednakosti ugrožavaju sve nas. One su temeljno dokumentovane, njihove posljedice su već vidljive, a strategije za suočavanje sa njima su razrađene u bezbrojnim političkim dokumentima i ekspertskim izvještajima. Pa ipak, one se stalno tretiraju kao sekundarne u odnosu na neposredni strah od agresije susjeda ili rivala.

Budući istoričari - ako te profesije uopšte bude - pitaće se zašto je sredinom 2020-ih Homo sapiens uložio neviđene resurse u pripreme za međusobnu borbu, dok je zanemarivao kolektivnu akciju protiv očiglednih planetarnih prijetnji. U pitanju su zapanjujuće sume. Skoro 3 biliona dolara koji se godišnje određuje za odbranu mogla bi da pokriju značajan dio investicija potrebnih za dekarbonizaciju naših ekonomija, prilagođavanje klimatskim promjenama i očuvanje biodiverziteta.

Umjesto da proširimo kooperativnu logiku globalizacije na planetarni opstanak, mi je rekonstruišemo zidovima, carine i oružjem. Nazovimo to "globalizacijom bodljikave žice". Čovječanstvo će ostati međuzavisno, ali odnosi će se voditi ne iz zajedničkih institucija već kroz sfere uticaja. U međuvremenu, planeta će se povući iz političke svijesti.

Kao što je Sofokle upozoravao: "Zlo ponekad može izgledati dobro onome čiji um bogovi vode u propast". Ludo je biti opsjednut relativnom geopolitičkom moći, a ignorisati apsolutnu stvarnost planetarnih granica. Ako želimo da bude ikakve nade, moramo izmisliti nešto novo: ne globalizaciju, već "planetarizaciju" - priznanje da je očuvanje našeg krhkog svijeta preduslov za sve ostalo. Predstojeći skupovi, poput Konferencije UN o klimatskim promjenama (COP30) u Belemu, u Brazilu, nude mogućnosti za unapređenje takve perspektive, čak i nakon ovogodišnjih razočaravajućih pregovora o rješavanju problema plastike u našim okeanima. Ali prozor se zatvara.

Neki će tvrditi da slika nije tako sumorna, jer čovječanstvo živi izvanredan period naučnih i tehnoloških inovacija. S obzirom na napredak u vještačkoj inteligenciji, biotehnologiji, obnovljivoj energiji i naprednim materijalima, zašto ne bismo vjerovali da nas ljudska domišljatost može provesti kroz sve to?

Kontraargument je otrežnjujući. Prije jednog vijeka, revolucionarna otkrića u fizici, hemiji i medicini takođe su obećavala zlatnu budućnost, što je na kraju dovelo do onoga što su Francuzi nazvali "30 slavnih godina" nakon Drugog svjetskog rata. Ali prije nego što je to stiglo, svijet je pretrpio razornu depresiju, fašizam i globalni rat vođen tim novim tehnologijama. Projekat Menhetn proizveo je nuklearno oružje prije nego što je energija sadržana u atomu korišćena za civilnu upotrebu; nauka koja nam je dala moderno đubrivo takođe je stvorila hemijsko oružje.

Danas, vještačka inteligencija i drugi tehnološki prodori mogu takođe mogu da transformišu društvo. Ali ako je istorija ikakav vodič, vojne primjene će nadmašiti civilnu upotrebu. Kao i uvijek, trebalo bi da "pratimo novac": budžeti za odbranu zasjenjuju investicije u klimatske promjene. Opasnost nije u tome što će tehnologija propasti već u tome što će se prvo iskoristiti za sukobe, a ne za kolektivni opstanak.

Za razliku od ranijih istorijskih prekretnica, ova ne nudi druge šanse. Resursi su ograničeni, ugljenični budžet se brzo smanjuje, a planetarne granice su napete. Izbor je jasan: globalizacija se može reorganizovati u militarizovani niz političkih blokova, gdje se resursi troše u trgovinskim, kulturnim i oružanim ratovima, ili možemo prihvatiti "planetarizaciju" i početi da slijedimo strategije za zajednički dostojanstven opstanak.

Autor je bivši generalni direktor Svjetske banke; predsjednik je Savjetodavnog odbora Project Syndicatea i izvršni direktor i osnivač organizacije Blue like an Orange Sustainable Capital

Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)