STAV
Botun kao simbol nepravde
Pravo na zdravu životnu sredinu je ustavno pravo. Ako postoji i najmanja sumnja da će Botun biti zagađen, onda se odluka ne smije donositi
Mještani Botuna osjećaju da su pretvoreni u žrtvovanu zonu. Njihova imovina i zdravlje se žrtvuju, da bi se na drugoj strani Podgorice pravili luksuzni projekti, možda "Podgorica na vodi". Ovdje se jasno vidi obrazac: profit za jedne, rizik za drugu stranu! Ovo nije razvoj, već je neravnopravna raspodjela tereta.
TEHNOLOGIJA NIJE NEUTRALNA
Iako Evropska unija koristi spalionice mulja, to važi tamo gdje postoje institucije i povjerenje, gdje se radi kontinuirani monitoring emisija dioksina, metala, PFAS-a i gdje se pepeo koristi za povrat fosfora.
U Crnoj Gori, gdje je i običan prečišćivač u stalnim problemima sa neprijatnim mirisima, ko može garantovati da će ovaj sistem raditi po EU standardima?
Primjeri iz Evrope pokazuju da i uz nadzor dolazi do incidenata, prekoračenja dioksina u, na primjer, jajima iz dvorišnog uzgoja živine, taloženja metala u zemljištu… To znači da rizik nije teorija, već realnost.
OPASNOST OD "OPASNOG OTPADA"
Spalionice mulja proizvode stotine tona pepela godišnje. Taj pepeo sadrži teške metale i mora se tretirati kao opasan otpad ili resurs za fosfor. Ako država nema plan ni za "obične" deponije, gdje će završiti taj pepeo? U Botunu? Na nekim improvizovanim lokacijama? Građani imaju pravo da traže odgovor na ovo pitanje.
POVJERENJE JE VEĆ IZGUBLJENO
Najveći problem nije samo tehnologija, već nedostatak povjerenja:
- Elaborate uglavnom pišu građevinske firme, a ne nezavisni,,ekološki" instituti.
- Građani nijesu uključeni u odluke već su pozvani da prihvate unaprijed donijetu odluku.
- Sve se dešava iza zatvorenih vrata, a institucije nemaju istoriju dosljednog nadzora.
Ako građani ne vjeruju institucijama, onda svaka riječ vlasti zvuči kao manipulacija.
ETIKA I JAVNI INTERES
Pravo na zdravu životnu sredinu je ustavno pravo. Ako postoji i najmanja sumnja da će Botun biti zagađen, onda se odluka ne smije donositi.
EU principi kažu: "precautionary principle" - kad postoji sumnja u štetu, na državi je da dokaže bezbjednost, a ne na građanima da dokazuju opasnost.
ZAKLJUČNA LINIJA ODBRANE BOTUNA
Botun nije protiv razvoja, to smo inače stalno ponavljali. Botun traži da razvoj bude pravičan, siguran i transparentan.
- Ignorisanje postojećeg "baseline" stanja
Sada već čuveni Elaborat, polazi od pretpostavke da je stanje na terenu "industrijska zona bez značajnog stanovništva", iako nigdje nema detaljne analize aktuelnog, hronično zagađenog stanja (prašina crvenog mulja, infiltracija u podzemne vode, aerozagađenje). A upravo je obaveza SPU da realno prikaže početno stanje, jer se kumulativni uticaj računa u odnosu na postojeće opterećenje.
- Selektivna analiza kumulativnih uticaja
Potpuno zanemarivanje deponije crvenog mulja i deponije čvrstog komunalnog otpada KAP-a, iako su to najveći izvori trajnog zagađenja u Botunu. Njeni efekti nijesu uključeni ni u analize vode, ni vazduha, ni zdravlja ljudi.
- Umanjivanje uticaja na ljude i naselja
Kažu da nema stambenih objekata u zoni, jer je najbliži uknjiženi objekat porušen.
Propust: Stanovništvo Botuna i okolnih sela (koje je prisutno više od 70 godina) tretirano je kao da ne postoji. Poljoprivreda, svakodnevni život i zdravlje ljudi potpuno su isključeni iz analize.
Ako država ne može dokazati:
- da lokacija koju su mještani predložili, na Ćemovskom polju, apsolutno ne odgovara (iako je ista nadmorska visina, dobra saobraćajna infrastruktura-pristup postrojenju, državno vlasništvo - nije potrebna eksproprijacija);
- da ne postoji druga adekvatna lokacija u Podgorici (u javnosti je bilo dosta predloga, zemljište nekadašnjeg Titexa - u čijoj blizini već postoji kolektorska mreža…), već isključivo "treba da bude" na teritoriji druge opštine? A priori odbaciti mogućnost izgradnje, možda zajedničkog PPOV Podgorice i Zete na Ćemovskom polju kao kompromis, s obzirom na to da obje opštine polažu pravo na pomenutu lokaciju;
- da su netačne naučne činjenice koje je iznio prof. dr Vladimir Pešić - redovni profesor PMF(UCG) da "spaljivanje otpada stvara nove otrovne hemikalije poput dioksina i furana (koji su kancerogeni), koje mogu iscuriti u zemljište i podzemne vode, te se akumulirati u lancima ishrane, ali se uglavnom šire vjetrom i vazduhom. Zagađivači koji ostaju u pepelu ugrožavaju kvalitet vazduha i vode te predstavljaju zdravstveni rizik za zdravlje (lijepa studija: IPEN Dioxin, PCBs and Waste Working Group, (2015). After Incineration: The Toxic Ash problem; The New School Tishman Environment and Design Center 2019). Sad i konkretne studije (više u radu Tait, P. W. et al. 2019. The health impacts of waste incineration: a systematic review)";
- da mještani neće živjeti pod neprijatnim mirisima i konstantnom sumnjom od obolijevanja od najtežih bolesti, onda je izbor Botuna neodgovoran, neetičan i neprihvatljiv.
Ako želite da uništite jedno od najljepših sela u Zeti i Crnoj Gori, ne morate mu spaliti kuće. Dovoljno je da mu stavite kolektor i spalionicu u dvorište, i to nazovete napretkom.
U isto vrijeme, dok jedni budu gledali brodove i kafiće na obali Morače, drugi će udisati otrovni pepeo i brojati koliko puta im se dijete razboljelo...
Kakav je to razvoj? To je feudalizam sa filterima!
Kako neko može biti srećan, dok je njegov prvi komšija nesrećan i ugrožen?
Autor je magistar ekonomije, mještanin Botuna i dugogodišnji ekološki aktivista
( Mr Bojan Bašanović )