Rad u domovima starih nije lak

Kao bivši pripravnik i volonter Doma starih u Bijelom Polju, obratila bih se javnosti sa par rečenica, posebno odgovarajući na osude građana u vezi sa skorašnjim nestanakom jednog od korisnika.

Budući da svaki posao zahtijeva vještinu, umijeće i stručnost, rad u Domu pored navedenog obuhvata i veliku odgovornost. Ta odgovornost je najviše vezana za upravu Doma - za socijalnu službu. Naglašavam svima već poznato da je ustanova otvorenog tipa, i mjesto stanovanja korisnika koji u njemu treba da se osjećaju kao u svom domu, sa punom slobodom u ostvarivanju svojih prava. U tom ostvarivanju prava, korisnicima pomažu radnici i osoblje Doma. Mnogi od zaposlenih daju svoj maksimum u poboljšanju kvaliteta života i sposobnosti korisnika.

Međutim, ono što je neizvodljivo na bilo kojem radnom mjestu je naravno nadzor 24 h. Tako nešto nije moguće što zbog broja korisnika, to i zbog vremenske ograničenosti smjene.

Direktor Doma starih, šefica socijalne službe i stručni radnici se maksimalno zalažu i trude u ispunjavanju svojih obaveza i što boljem doprinosu pospješujući napredak ustanove.

Jasno se može vidjeti koliko se uložilo u renoviranju objekta a samim tim i u zadovoljenju potreba korisnika da se osjećaju sigurno, prihvaćeno i zaštićeno.

Napominjem i to da je broj radnika na broj korisnika u Domu ograničen u punom smislu te riječi. Potrebno je obezbijediti još radnika kao pomoć u obavljanju poslova u ustanovi, bilo stručnih bilo poslova druge vrste.

U svakom radnom objektu i ustanovi se mogu desiti događaji koje ne možemo predvidjeti. Jedan od tih nepredvidivih događaja je upravo i nestanak jednog od korisnika Doma. Razni napisani komentari u negativnom kontekstu, ne mogu ostaviti nikoga ravnodušnim. Pa bih na sve to kao neko ko je radio u Domu poručila sljedeće - "prije nego što osudite nekoga, idite u njegovim cipelama i njegovim putem, pa tek onda sudite".

Radnici Doma, posebno iz socijalne službe, imaju veliku odgovornost i poštovanje prema korisnicima. Oni obilaze korisnike za vrijeme obroka, u njihovim sobama, savjetuju ih, brinu za njih, preduzimaju sve potrebne i neophodne mjere u cilju njihove zaštite i osjećaja pripadnosti zajednici, psihički "podižu" korisnika, otkrivaju i jačaju njihove sposobnosti, organizuju praznične i druge značajne životne događaje u saradnji sa okupacionim terapeutima, izvode korisnike koji su u kolicima ili se služe drugim pomagalima i još mnogo toga. Čak su i van svog radnog vremena izlazili u susret darujući svoje dragocjeno vrijeme koje bi posvetili privatnom i porodičnom životu. Iako će i moja objava vjerovatno biti na meti osude i negativnih komentara, osjećala sam potrebu izložiti sve ovo.

Sa poštovanjem,

Marijana Paprica (Šebek), psiholog

( Marijana Paprica (Šebek) )