Smrt, dostojanstvo i pravo na izbor

Knjiga “Medicinska etika” prof. Mihajla Kuliša jedno je od onih rijetkih djela koja ne ostavljaju čitaoca ravnodušnim. Naizgled, riječ je o stručnom tekstu, namijenjenom ljekarima, sudskim vještacima i pravnicima. Međutim, već nakon nekoliko stranica jasno je da ova knjiga prevazilazi granice profesije i postaje opšti ogled o ljudskom životu, smrti i dostojanstvu.

Kuliš piše kao ljekar, ali i kao mislilac. Njegove stranice podsjećaju da medicina nikada nije bila samo tehnika, već i etika, a da svaki medicinski postupak otvara pitanje morala. Upravo zato njegovo djelo ne čitamo samo kao priručnik za sudsku medicinu, nego i kao filozofsku refleksiju. U centru pažnje uvijek je čovjek - ranjiv, konačan, ali slobodan.

Jedna od tema koja privukuje posebnu pažnju jeste eutanazija. Kuliš je ne posmatra senzacionalistički, kako se često radi u medijima, već kao vrhunsku dilemu savremene medicine i društva. On podsjeća da medicina jeste produžila ljudski život, ali i produžila proces umiranja. Umjesto da čovjek odlazi mirno, danas se često “održava u životu” uz aparate i invazivne terapije, bez svijesti, bez komunikacije, bez dostojanstva. Zar je to svrha medicine?

U svojoj analizi Kuliš ide dublje: povezuje medicinsku praksu sa etičkim i filozofskim principima. Navodi primjere iz istorije sudske medicine, prikazuje iskustva vještaka, podsjeća na medicinske zakletve. No, kroz sve to provlači se jedno pitanje: šta je dostojanstvena smrt? I, možda još važnije: ko ima pravo da je zatraži?

Imanuel Kant, čiji je moralni zakon bio apsolutan, a Kuliš kantov izvrsni «učenik», smatrao je da je ljudski život svetinja koju niko ne smije okončati, pa ni sam čovjek. Ali Kuliš jasno pokazuje da u realnosti stvari nijesu tako crno-bijele. Ako medicina ne može izliječiti, ako može samo da produži patnju, da li je moralno nametati život onome ko ga više ne želi? Nije li, naprotiv, pravo čovjeka da slobodno odluči o svom kraju posljednja i najdublja potvrda njegove slobode?

U ovom smislu, Kuliš se približava liberalnom tumačenju etike, gdje je autonomija pojedinca temeljna vrijednost. On podsjeća da ljekar nikada ne smije biti ni sudija ni egzekutor, ali da mora imati snage i ljudskosti da prihvati pacijentovu odluku. “Život je uvijek složeniji od pravila”, piše Kuliš, i upravo zato medicina mora biti i etička i ljudska, a ne samo tehnička disciplina.

Čitanje ove knjige podsjeća na riječi Vinstona Čerčila, koji je govorio da je politika “umijeće mogućeg”. I medicina, kako je vidi Kuliš, zapravo je umijeće mogućeg – ne beskonačnog spašavanja, već traženja mjere između moći nauke i granica ljudskog života. Kao što je Čerčilj birao manje zlo u trenucima kada su svi izbori bili teški, tako i medicina pred dilemom eutanazije bira između dvije surovosti: produžene patnje i oslobođenja kroz mirnu smrt.

Kuliš nipošto ne idealizuje eutanaziju. On upozorava na opasnost “klizavog terena” – da pravo na dobrovoljni odlazak ne postane društveni pritisak na stare, nemoćne i siromašne da se “maknu” da ne budu teret. Zato naglašava da je nužna jasna regulativa, stroge procedure i nezavisna kontrola. Samo tako eutanazija može ostati slobodan izbor, a ne zloupotreba.

Ono što posebno izdvaja Kuliševu knjigu jeste stil. On govori jezikom iskustva, sa primjerima iz sudske prakse, ali i jezikom koji razumije i običan čitalac. Kada piše o ljekarima-vještacima, o dilemama etičkog minimuma, o dužnosti da se govori istina čak i kada je nepopularna – on piše ujedno i o nama, o društvu u kojem živimo. Sudski vještak, kaže Kuliš, mora biti “nepristrasan i istinoljubiv”, ali isto se može reći i za svakog građanina koji želi slobodno društvo.

U djelovima knjige u kojima analizira istoriju medicine – od prvih anatoma i patologa do savremenih otkrića genetike i vještačke inteligencije, Kuliš pokazuje širinu erudite. On vidi medicinu ne samo kao praksu liječenja, nego kao ogledalo društva, kulture i politike. Posebno mjesto daje crnogorskom iskustvu, podsjećajući kako su se kroz vijekove isprepletale narodna medicina, religija i moderna nauka.

Ali uvijek se vraća istom: medicina nije samo znanje, nego i moral. A centralno moralno pitanje ostaje: kako se odnosimo prema smrti. “Smrt je granica, ali i učiteljica”, kaže Kuliš. Ona nas uči da mjerimo vrijednost života ne po dužini trajanja, već po dostojanstvu.

Zato je “Medicinska etika” knjiga koja se čita i kao stručni priručnik, i kao filozofska meditacija, i kao društveni apel. Ona nas podsjeća da zdravlje nije fetiš, da medicina nije religija, nego ljudska služba. U tom svjetlu, eutanazija nije kraj humanosti, nego njeno krajnje iskušenje. Hoćemo li imati hrabrosti da je prihvatimo, pitanje je koje ne stoji samo pred ljekarima i pravnicima, nego pred cijelim društvom.

Jer, kako naglašava Kuliš, ova tema prevazilazi bolničke zidove. Odgovornost je podijeljena: na pacijentu je da slobodno odluči, na ljekaru da pruži savjestan i etičan odgovor, a na državi da stvori jasne pravne osnove. Samo je u tom trouglu pojedinac-medicina-zakon moguće voditi dostojanstven i ozbiljan razgovor o eutanaziji. A taj razgovor ne smije biti privilegija struke, već široka društvena debata, jer se tiče svih nas, našeg života i naše smrti.

Knjiga Mihajla Kuliša nas ne ostavlja s gotovim odgovorima. Ona nas, naprotiv, uvodi u prostor pitanja, dilema i neizvjesnosti. Ali, upravo je to snaga prave literature: ne da nas uspava, nego da nas probudi.

( Danojla Raičević )