Paradiranje

Razne su parade i razna paradiranja aktuelna u tzv. regionu. Vučićeva vojna parada kojoj bi više pristajao naziv sa samo jednim promijenjenim slovom - šarada, pokazala je svu prevaziđenost, pogubljenost i pokvarenost jednog režima i njegovih regionalnih slugu, gdje naravno, kao i uvijek kada je riječ o sluganjskoj psihologiji i raboti - naš kadar igra značajnu ulogu.

Vojna parada je relikt jednog davnog vremena, ali, evo i manir sadašnjeg vremena i prostora. Kao i paradiranje.

Zlatno doba vojnih parada bio je Hladni rat, a sve seže u vrijeme proslava pobjede u Drugom ratu, ali će višedecenijski ideološki sukob svemu, pa i vojnoj paradi, dati unekoliko drugačija značenja u odnosu na slavljenički i optimistični duh proslave iz 1945.

Danas sve dobija i neku neočekivanu uvjerljivost u svijetlu stalne ruske provokacije i obrisa novog Hladnog rata, a ni Vreli još nije isključen...

Ove regionalne manifestacije nostalgije za vremenom parada (i kulta ličnosti, ovdje se to ne odvaja, kao kafa i kisjela), donose jednu vrstu retoričke orgije. Kada čuju Vučićeve formulacije o “jedinstvu vojske i naroda”, i veličanje fiktivne “snage jedinstva”, starijim čitaocima ovo mora da zvuči poznato. Iste formulacije imali smo u vrijeme “četvrte armije na svijetu”.

I ljudi se, sudeći po Vučićevim medijima i dalje primaju na ovakve priče - važno je da je vojska jaka i nepokolebljiva. Snaga jedinstva je tu, iako je, izgleda, bratstvo izgubljeno negdje usput.

Čak i tako militarni kontekst nekome može biti samo ili samo jeste - pista za paradiranje. Provincijski vlažni san - biti na paradi, pored vođe. Jednako u Njemačkoj poznih tridesetih, kao i na Balkanu, danas.

Naravno, najkarikaturalniji su crnogorski paraderi, uvijek. Malo zbog prilike, a malo zbog ljudskog matrijala. Aktuelna crnogorska vlast izgleda ne umije biti principijelna, pa da, makar jednom, poštedi Crnu Goru od blama.

Crnogorci svih vjera i nacija nepopravljivo su fascinirani paradnim načinom. Izlazak sa dragom, šetnja oko kuće, druženje sa djecom, vožnja do posla - sve se, cjelodnevno, odvija u paradnom modu. (Ko zna, možda je to i normalno za narod koji ima onakvu nošnju?)

Uprkos tome, ova vojna šarada (preciznija riječ, ipak) svjedoči mnogostranu civilizacijsku pogubljenost, tužni zaostatak za svojim dobom. To je jedino suštinsko značenje cijele rabote.

Osnovni problem ovoga prostora je, i to od 1989. neprepoznavanje duha vremena. Godina koja je za pola Evrope značila otkrivanje slobode, u Crnoj Gori (i Srbiji) bila je trenutak pogrešnog skretanja. A to jeste zbilja neobično i teško objašnjivo - želeći državu u kojoj će živjeti svi Srbi, srušili su jedinu u istoriji koja je ispunjavala taj “uslov”. Eto koliko je u političkim previranjima gola retorika superiorna u odnosu na stvarnost. Uvijek je tako.

Zna to i Vučić. Zato mu država izgleda ovako kako izgleda. Parada pijanstva i kiča, kako veli panonski pjesnik.

Kad nemate političare koji shvataju sopstveno vrijeme, teško je očekivati da građani budu istinski korektiv. Duh je pušten iz boce, i iz dana u dan biće sve gore. U Crnoj Gori isti poganluk je na sceni, samo imamo druge izvođače. Teško je zamisliti svijet u kojem biste to mogli nazvati - promjenom.

Takvi ne mogu Crnu Goru uvesti u Evropu, to je aksiom. Što ga prije shvatimo, prije ćemo znati na čemu smo.

Vučićeva parada izgleda kao vojna parada u svijetu napravljenom po mjeri Maratonaca koji trče počasni krug... Ili posljednji, kako ono bi? U svijetu koji je napisao Dušan Kovačević (a režirao Slobodan Šijan) baš bi ovako izgledao i predsjednik i njegova svita. Izvjesno i vojna parada. Naravno, sve to ne može proći bez Vučićevih specijalnih snaga iz Crne Gore. Opako oružje za ovo vrijeme: višecijevni dalaj lama i (atomski) pipun pod šljemom.

( Balša Brković )