Sport (ne) miri Balkan: Proslavljeni ex-Yu reprezentativci o tome koliko “loptanje” utiče na smirivanje tenzija

Odlično, odlično pitanje... Kada bih znao odgovor, vjerovatno bih dobio neku nagradu, u najmanju ruku Nobelovu - tim riječima je proslavljeni jugoslovenski i hrvatski košarkaš Zoran Čutura odgovorio na pitanje “Vijesti” kako i koliko sport može doprinijeti smirivanju tenzija među narodima i državama na Balkanu.

“Probaću uobličiti ovako, sport bi trebalo da bude nešto nadnacionalno, nešto što zbližava, a ne razdvaja ljude. Imajući u vidu da su ovi naši prostori prilično turbulentni i specifični, nijesam siguran da se to zaista i događa”, naveo je jedan od najboljih krilnih igrača osamdesetih godina prošlog vijeka, dvostruki prvak Evrope sa Cibonom, svjetski i evropski šampion i olimpijski vicešampion sa reprezentacijom SFRJ..., dok su se u sali ulcinjskog Doma kulture u subotu okupljali sportisti i gosti uoči crnogorske premijere filma “Izgubljeni drim tim”...

Čutura, koji uz druge brojne sportske legende sa prostora bivše Jugoslavije učestvuje na sinoć završenom četvrtom izdanju Mundijalu prijateljstva, za trenutak je zastao.

“Ajmo malo prekinuti, sorry... Eno, gospodin (Bogdan) Tanjević i (Boris) Dežulović pjevaju, da ih čujem”, kazao je i dočarao atmosferu koja je vladala među učesnicima Mundijala.

Nijesmo kretali u sport zbog novca

Na pitanje kako se ogledaju razlike u sportu u nekadašnjoj SFRJ i državama nastalim njenim raspadom, Čutura je odgovorio da se promijenila cijela planeta i da ne znači da je bivša zajednička država primjer za promjene.

“Hajde možda da banaliziram, vratim se na vlastitu generaciju ovako. Osobno sam uvjeren da niko od mojih sagrača iz tog doba, ako govorimo o Ciboni osamdesetih, nije se počeo baviti sportom zbog novca. Uvjeren sam da se danas 90 odsto djece, kroz roditelje koji imaju lošu socijalnu situaciju i tako dalje, počinje baviti košarkom upravo zbog novca. Što je zapravo tragično i rekao bih da je to jedna od osnovnih razlika”, kazao je Čutura, koga se stariji ljubitelji košarke sjećaju po lucidnim potezima, u vremenima kada se više igralo “glavom” nego danas...

Na pitanje ako bi mogao da promijeni jednu stvar u vezi sa sportom i društvom na Balkanu, šta bi to bilo, odgovorio je da bi o tome valjalo dobro razmisliti.

“Uuu, promijenio bih užasno puno stvari i kao prvo trebalo bi dobro razmisliti, staviti na papir odgovor, pa da onda prodiskutujemo. O tome, ako se spustim na osobni nivo, u svom životu ne bih promijenio puno toga. Napravio sam stotinu ili hiljadu grešaka, kao što svaki normalan čovjek napravi, ali niti jedna od tih grešaka nije bila nepopravljiva. I nadam se da sam ih uspio kroz život ili ublažiti ili popraviti”.

Slavnić: Sport spaja i miri

Bivši reprezentativac Jugoslavije i nezamjenljivi pjejmejker Zoran Slavnić koga, pored sjajnih igara, generacije pamte i po “odbojci” sa Draganom Kićanovićem u Liježu 1977. godine, u meču za titulu sa Sovjetima na minut i po prije kraja, kazao je da je sport uvijek prvi ambasador mirenja i spajanja ljudi i nacija.

“Koje su možda bile nekada na suprotnim stranama. I kao takav, sport i jeste omiljen u svijetu i pokazuje u više navrata da je to najbrži način i najambasadorskiji način za postizanje uspjeha”, kazao je za “Vijesti” čuveni Moka, čija je “odbojka” godinama krasila sportske TV emisije.

Slavnić je jedan od rijetkih košarkaša bivše SFRJ sa osvojenim zlatnim medaljama na evropskim prvenstvima (tri puta uzastopno, uključujući i Lijež 1977. godine), svjetskom prvenstvu (Manila 1978) i Olimpijadi (Moskva 1980).

Podsjetio je da je u Jugoslaviji živjello 22 miliona ljudi i “da smo tada bili veliki”.

“Danas smo se rasparčali. Mislim da je Srbija daleko najbolje prošla, da se najbolje snašla u tom raspadu, jer danas dominiramo u velikom broju sportova, i ovdje i u svijetu. Ne mogu o drugim da pričam, oni znaju svoje probleme”, kazao je Slavnić, dok ga na platou ispred Centra za kulturu mole za fotografiju.

Radanović: Treba nam sistem

Bivši fudbalski reprezentativac Ljubomir Radanović, koji je u Dom kulture na premijeru filma stigao u društvu poznatog ulcinjskog ugostitelja Ganija Resulbegovića, kazao je da je za dobar rezultat neophodna neka struktura.

“Mi u Crnoj Gori smo uvijek tu negde između profesionalizma i amaterizma. Mi bi prvo trebalo da odredimo da li ćemo da budemo profesionalci, ili da nam to bude usput. Kad to odredimo, biće nam lakše. Međutim, mi imamo jedan problem u svim sportovima... Uvijek smo išli na neku ‘doradu’, da li u Zagreb, Beograd, Sarajevo, nije bitno. A mi još nijesmo shvatili da mi moramo čitav ovaj sportski proces da završimo u Crnoj Gori”, kazao je Radanović, nekada defanzivac beogradskog Partizana sa kojim je osvojio tri titule, nosilac bronzane medalje sa Olimpijade u Los Anđelesu 1984. i strijelac gola u posljednjim sekundama kvalifikacionog meča za prvenstvo Evrope protiv Bugarske, koji je komentatora Mladena Delića, a valjda i cijelu naciju, bacio u delirijum...

Radanović kaže da u Crnoj Gori ima talenata, ali da to nije dovoljno, da moramo da ih brusimo i dovedemo do vrha.

“Da imamo sistem za to. Mi ga nemamo, a treba nam”.

Radanović: Ulcinj je primjer kako sport utiče

Na pitanje kako i koliko sport može doprinijeti smirivanju tenzija među narodima i državama na Balkanu, Radanović je odgovorio da je Ulcinj primjer.

“Slušajte, pa evo ovaj Mundijal je jedan primer kako to može, ne treba dalje od ovog. Znači, ovdje može, a negdje ne može i onda je sve jasno. Ali, ja mislim da se uvijek može jer je sport taj koji je mirio ljude. Mislim da nije baš to tako kao što se predstavlja. To su više neke, ajde da kažem, igre, odnosno profiterske igre političkih partija. Ali, ja mislim da je istina negdje drugo”, kazao je Radanović.

U Ulcinju je od petka do sinoć održan četvrti uzastopni Mundijal prijateljstva, a gosti najjužnijeg crnogorskog grada bili su brojni sportski asovi sa teritorije bivše Jugoslavije...

( Samir Adrović )