Za povrede i bolesti radnici više neće dobijati mrvice

Poslodavci sa novim izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti i zdravlju na radu dobijaju više obaveza i troškova, a najznačajnija novina je da se uvodi minimalna premija za osiguranje zaposlenog od povrede na radu i ugrožavanja zdravlja od jedan odsto minimalne zarade za rizična radna mjesta, kao i da će osiguranje po prvi put obuhvatiti i rizik od dobijanja profesionalnih i drugih oboljenja na radnom mjestu.

To znači da će minimalna premija osiguranja, koja je obaveza poslodavca, iznositi sada šest eura umjesto dosadašnje prakse od jedan i po euro.

Na dosadašnje premije od jedan i po euro u slučaju smrti na radnom mjestu porodica radnika je mogla dobiti obeštećenje od osiguravajuće kuće u iznosu do oko 6.200 eura, a ako zaposleni od povrede na radnom mjestu zadobije potpuni i trajni invaliditet najvišeg stepena mogao je računati na dvostruki iznos do - 12.400 eura. Sada bi ti iznosi mogli biti i četiri puta veći.

Tokom proteklih godina prosječno u Crnoj Gori na radnom mjestu gine između pet i deset radnika, dok dvadesetak godišnje zadobije teške tjelesne povrede.

Autor izmjena zakona je Ministarstvo rada, zapošljavanja i socijalnog dijaloga, a ovim se on u potpunosti usklađuje sa evropskim direktivama u cilju pristupanja Crne Gore Evropskoj uniji. Oblast zaštite na radu je veoma značajna u Evropskoj uniji, zbog čega se i od Crne Gore traži da ima jasne i stroge procedure.

Poslodavci tražili brisanje

U samoj početnoj verziji nacrta izmjena ovog zakona u članu 19 pisalo je da minimalna premija osiguranja za sve zaposlene “ne može da bude manja od 1% minimalne zarade na mjesečnom nivou”.

“Ovom izmjenom se unapređuje ekonomska sigurnost zaposlenih i osigurava da se poštuju minimalni standardi”, navedeno je u tom obrazloženju.

Međutim na javnoj raspravi je bilo više primjedbi od poslodavaca da je ovo prevelik izdatak, i da bi se mogao odnositi samo na zaposlene na rizičnim radnim mjestima.

Unija poslodavaca je predala i primjedbu na ovaj član tražeći njegovo brisanje.

“Predlažemo brisanje člana 19. Minimalni iznos premije osiguranja (izražen kao procenat zarade ili u apsolutnom iznosu) je pitanje koje spada u domen sistema osiguranja, i kao takav ne bi trebalo biti predmet uređenja ovog zakona”, smatraju u Uniji poslodavaca.

Ministarstvo je odgovorilo da se njihova primjedba ne prihvata.

Veći teret za firme sa rizičnim radnim mjestima

Sanja Dujović iz “Uniproma” je predložila izmjenu člana zakona o minimalnim premijama osiguranja tako da bi se ona određivala “u zavisnosti od nivoa rizika od povrede na radu, profesionalnih bolesti i bolesti u vezi sa radom, a za radna mjesta sa posebnim uslovima rada, odnosno povećanim rizikom, ne mogu biti manja od 1% minimalne zarade na mjesečnom nivou”.

Istim predlog Uniprom predlaže i da su osiguravajuća društva dužna da uplate na poseban račun organa državne uprave, nadležnog za poslove zaštite i zdravlja na radu, iznos u visini od 10 odsto od prihoda ostvarenog po osnovu naplaćenog obaveznog osiguranja.

Uniprom u obrazloženju navodi da bi na ovaj način veći teret osiguranja snosili poslodavci koji zapošljavaju radnike na rizičnim poslovima i da bi se time stimulisala prevencija i pravičnija raspodjela odgovornosti.

“Takođe, uvođenjem novog stava kojim se uspostavlja evidencioni račun pri nadležnom ministarstvu, sličan model koji već postoji u Zakonu o zaštiti i spašavanju, dio sredstava od obaveznog osiguranja bi se namjenski usmjeravao na sistemsku podršku unapređenju zaštite i zdravlja na radu kroz finansiranje projekata, edukacija, istraživanja i preventivnih mjera”, naveli su iz Uniproma u obrazloženju ovog svog predloga.

Iz Ministarstva rada su na oba ova predloga odgovorili sa “predlog se usvaja”, bez detaljnijih obrazloženja.

Nisu iste povrede u butiku ili na gradilištu

Predstavnik firme “Dipling” iz Tivta Marjan Brčić predlaže da se minimalno osiguranje od jedan odsto minimalne zarade odnosi samo na radna mjesta sa posebnim otežanim uslovima rada.

“Ovo rješenje (da za sve zaposlene bude isti minimalni iznos premije) je dobro ali opet izjednačava sve poslove, rizike, opasnosti,... Nije rizik od povrede na radu isti nekome ko radi u butiku, prodavnici, ugostiteljskom objektu, fabrici čokolade, gradilištu, automehaničarskoj radnji... Ta zanimanja bi se trebala razlikovati i prilikom određivanja visine premije za osiguranje. Tim prije što osiguravajuće kuće osiguravaju isključivo od nezgode, to jest osiguranje lica od posljedica nesrećnog slučaja. Nema profesionalnih bolesti, nema bolesti u vezi sa radom”, naveo je Brčić.

On je predložio da se u član zakona osim obaveznog osiguranja od povreda na radu dodaju i profesionalne bolesti i bolesti u vezi sa radom.

“Usvajanjem ovakvog predloga napravila bi se razlika između radnih mjesta sa posebnim uslovima rada i onih koji to nisu. A naročito u slučajevima kada osiguravajuća društva ne osiguravaju zaposlene od profesionalne bolesti i bolesti u vezi sa radom, pa se sve svodi na povredu na radu. Rizik od povrede na radu na gradilištu ili butiku nije isto. A i dalje će poslodavci da osiguravaju na najniže iznose”, naveo je Brčić.

Ministarstvo je na njegove primjedbe odgovorilo da se “predlozi usvajaju”.

Sindikat godinama upozoravao da se štedi i na osiguranju

Iz Sindikata građevinarstva i industrije građevinarskog materijala već godinama traže da se ovaj način osiguranja od povreda na radu promijeni, jer kako su tvrdili ne obezbjeđuje nikakvu socijalnu sigurnost radniku ni njegovoj porodici u slučaju smrti ili trajne invalidnosti i dalje radne nesposobnosti nosioca domaćinstva. Od ukupnog broja smrtnih slučaeva i teških povreda na radu oko 40 odsto se odnosi na sektor građevinarstva.

“Zakon o zaštiti i zdravlju na radu u Crnoj Gori obavezuje poslodavce da na njihov teret kolektivno osiguraju zaposlene od povreda na radu i profesionalnih bolesti. To u praksi znači da poslodavci u građevinarstvu štede i na ovome i da osiguravaju zaposlene na minimalne naknade - premije od 1,5 eura po zaposlenom. Ovaj dio se odnosi samo na privredna društva koja legalno posluju, dok je veliki broj u neformalnoj ekonomiji koji ne osiguravaju zaposlene, gdje ne postoje ugovori o radu ili drugi radno-pravni ugovori”, saopšteno je ranije “Vijestima” iz ovog sindikata na temu osiguranja zaposlenih od povreda i ugrožavanja zdravlja na radu.

Iz Udruženja zaštite i zdravlja na radu ranije su upravo ukazivali na problem da ovoj zakon nije definisao minimum premije osiguranja.

“Cijenu osiguranja određuje osiguravajuće društvo, ali po našem saznanju one su simbolične od jedan do najviše pet eura mjesečno. Samim tim su i premije za povrede i povrede sa smrtnim ishodom simbolične, od par stotina do deset hiljada eura. Nismo do sada imali zahtjev osiguravajućih društava za konsultacije o određivanju ‘nivoa rizika od povreda na radu, profesionalnih bolesti i bolesti u vezi sa radom’, već to oni rade po njihovim metodama”, saopštili su tada iz ovog stručnog udruženja.

U EU državno osiguranje za radnike

Oni su tada ukazali i da ovo osiguranje radnika ne treba da bude povjereno osiguravajućim društvima koja tržišno posluju, već da se treba ugledati na Njemačku, Italiju i druge napredne zemlje Evropske unije, gdje postoje potpuno posebna osiguravajuća društva samo za osiguranje od povreda.

“Ona su pod državnom kontrolom i neprofitna su, odnosno sva uplaćena sredstva se ulažu u liječenje, rehabilitaciju povrijeđenih radnika, kao i prevenciju povreda na radu. Takva osiguravajuća društva se ozbiljno bave prevencijom zaštite na radu, rehabilitacijom povrijeđenih radnika, zbrinjavanjem bračnih drugova i djece poginulih radnika. Sigurno je to kompleksan put za našu državu, ali kada već takva praksa postoji u zemljama EU, zašto da i Crna Gore ne krene istim putem”, saopštili su tada iz Udruženja zaštite i zdravlja na radu.

Prvo obuka pa posao

Značajne novine su da poslodavac novog zaposlenog mora obučiti za bezbjedan i zdrav rad prije njegovog stupanja na rad, a nakon potpisivanja ugovora o radu, kao i da omogućava predstavnicima zaposlenih i sindikata kontinuirano unaprijeđenje znanja iz oblasti zaštite i zdravlja na radu.

Uvodi se obaveza investitora da odredi koordinatora za zaštitu na radu na gradilištu u slučaju kada anagažuje samo jednog izvođača radova, a on angažuje ostale izvođače. Kako su pojasnili, ova izmjena je uvrštena kako bi spriječili zloupotrebe investitora kada žele izbjeći angažovanje koordinatora za zaštitu i zdravlje na radu.

Novine su i da se preciznije definiše šta su sredstva za rad.

“Definicija sredstava za rad je proširena u cilju boljeg razumjevanja iste, gdje je formulisana na način da sredstvo za rad je svaka oprema za rad, postrojenje, mašina, oprema, instalacija, alat, drugo oruđe za rad, konstrukcija za kolektivnu zaštitu i zdravlje zaposlenih, pomoćna konstrukcija koja se privremeno koristi za rad i kretanje zaposlenih i drugo sredstvo koje se koristi u radnom procesu ili je na bilo koji način povezano sa radnim procesom”, navedeno je u obrazloženju zakona.

Država će definisati rizik

Normira se i da principi zaštite na radu osim prilikom izgradnje građevinskog objekta, važe i za radove tokom njegove sanacije ili adaptiranja.

“Proširuje se obuhvat zakonskih odredbi na sve vrste objekata koji su predmet zaštite i zdravlja na radu, osiguravajući da se svi objekti, bez obzira na fazu, podvrgnu propisanim mjerama zaštite i zdravlja na radu”, pojašnjavaju iz Ministarstva.

Dodaje se novi stav koji se odnosi na procjenu rizika, čime se propisuje da način i postupak procjene rizika definiše organ državne uprave nadležan za poslove rada - trenutno Ministarstvo rada, zapošljavanja i socijalnog dijaloga.

“Ova odredba je ključna za unapređenje zaštite i zdravlja na radu i omogućava sistematičniji pristup identifikaciji i upravljanju rizicima i stvara infrastrukturni temelj za dalju razradu ove tematike”, navedeno je u obrazloženju.

Sa javne rasprave nije prihvaćen predlog više učesnika da se organizuje poseban naciolani savjet za zaštitu na radu, kojeg bi činili predstavnici Vlade, poslodavaca i sindikata, već je odgovoreno da će postojećem Socijalnom savjetu biti dodijeljena nova ovlašćenja koja će se odnositi i na ovu oblast.

Na stručni ispit ići će i osobe sa iskustvom

Novina je i da se iz člana 39, briše stav 6, koji je do sada omogućavao da osobe koje su završile određene fakultete a imale najmanje pet godina iskustva u oblasti zaštite i zdravlja na radu budu oslobođene obaveze polaganja stručnog ispita.

Tokom javne rasprave od predstavnika struke bilo je više zamjerki da ovaj stav ostane u zakonu, jer bi se njegovim brisanjem, odnosno tjeranjem ovih ljudi da polažu stručne ispite narušila dobra praksa i profesionalni integritet.

Ministarstvo je ostalo pri svom stavu da je brisanje ovog stava neophodno jer je mogući izvor zloupotreba sa sumnjivim potvrdama o petogodišnjem iskustvu, kako bi se izbjeglo polaganje stručnog ispita.

“Brisanje stava 6 člana 39 Zakona o zaštiti i zdravlju na radu je iz razloga mogućih i potencijalnih zloupotreba potvrda o radnom iskustvu u oblasti zaštite i zdravlja na radu, koje u ovom momentu nije moguće kontrolisati”, navedeno je u izvještaju sa javne rasprave o nacrtu ovog zakona.

U obrazloženju izmjena zakona je navedeno dosadašnje rješenje pružalo mogućnost oslobađanja od polaganja stručnog ispita ako je ta osoba imala fakultet tehničkog smjera i pet godina iskustva u oblasti zaštite i zdravlja na radu

“Ona je ovim izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti i zdravlju na radu izbrisana, da se ne bi vezali isključivo za tehničko-tehnološki smjer. Ovom zakonskom odredbom data je i mogućnost licima koja su visoke stručne spreme prirodnog

smjera da polažu stručni ispit za koordinatore u fazi izrade projekta i koordinatore u fazi izvođenja radova”, navedeno je u obrazloženju.

Vanredni zdravstveni pregled moći će da traži i sam zaposleni, poslodavci protiv

Novim predlogom proširuje se obaveza poslodavca da zaposlenog koji obavlja poslove sa povećanim rizikom uputi na vanredni zdravstveni pregled. Do sada je to morao da uradi kada to ocijeni ovlašćena ustanova za zdravstvenu zaštitu zaposlenih, a sada i kada to zatraži sami zaposleni.

“Ova izmjena je važna za prevenciju potencijalnih zdravstvenih problema zaposlenih i osiguranje njihove dobrobiti”, navedeno je u obrazloženju nacrta zakona.

Međutim tokom javne rasprave dio poslodavaca uputio je žalbu na ovaj član, navodeći da može da bude izvor zloupotreba ako ostane da sam zaposleni može tražiti slobodne dane za vanredne zdravstvene preglede.

Iz Unije poslodavaca se protive normi da zaposleni može sam tražiti i da mu se mora odiobriti vanredni zdravstveni pregled.

Oni ukazuju da zaposleni može prijaviti zdravstvene probleme poslodavcu ili ovlašćenoj ustanovi, koja potom može inicirati procjenu ili eventualni pregled.

“Podsjećamo da je poslodavac zakonski odgovoran za organizovanje zdravstvene zaštite i stoga je prirodno da on, uz stručnu ocjenu, inicira vanredni pregled kada postoje indicije. S druge strane, moguće su zloupotrebe instituta pregleda u cilju izbjegavanja radnih obaveza ili stvaranja pritiska na poslodavca. S toga predlažemo da se zaposleni brišu iz stava 5, člana 19”, navedeno je u primjedbi Unije poslodavaca.

Iz Ministarstva su odgovorili da ne prihvataju ovu primjedbu Unije poslodavaca.

“U pitanju je pravo zaposlenih koje će dovesti do bolje primjene mjera zaštite i zdravlja na radu”, naveli su iz Ministarstva u izvještaju sa javne rasprave.

Američka privredna komora je uputila istu primjedbu tražeći da se jasno definiše kriterijumi na osnovu kojih zaposleni može tražiti vanredni pregled.

Njima Ministarstvo rada odgovara da će u saradnji sa Ministarstvom zdravlja precizirati pojedinosti u vezi sa vanrednim zdravstvenim pregledima i iniciranje od strane samih zaposlenih.

( Goran Kapor )