Venecija, Lazina beznjenica

Sjenka aviona klizi niz osunčana polja. Slijećemo na aerodrom Treviso. Skoplje nas je ispratilo tmurnim jutrom. Italijansko podne obećava lijep dan.

Naš cilj je Venecija. Njeni stanovnici joj ime izgovaraju nešto mekše: Venesja. U slavnim danima, kada je flota Mletačke republike gospodarila Sredozemljem, grad je sebe nazvao Serenissima - najuzvišenija, najplemenitija. Ovakva hvalisavost je možda dugo bila zasnovana na geopolitičkim i ekonomskim činjenicama, ali Napoleon je upokojio Najuzvišeniju. Od tada je Venecija u sastavu drugih država, a nadimak služi kao odličan marketinški magnet za turiste.

Venecija je mnogo više od starogradskog jezgra na lijevoj i desnoj obali Velikog kanala koji se kroz mapu grada savio kao upitnik. 127 ostrva, 175 kanala sa 398 mostova. Pomišljam da bi za pravo upoznavanje tog čuda trebalo izdvojiti mnogo više vremena. Znam da ćemo tokom naredna tri dana samo ovlaš dotaći tu ljepotu, taman toliko da na odlasku ustanovimo da za ovako raskošnu, kapricioznu gospođu treba mnogo više vremena i novca.

PRVO VIĐENJE

U grad na sjevernom Jadranu stižemo u podne. Na kopnu je iza nas ostao industrijski dio. Čini nam se da Mostom slobode koji se prema starogradskom jezgru pružio u dužini od skoro četiri kilometra vozimo jako dugo. Nestrpljenje raste jer sjedimo na prednjim sjedištima i već izdaleka naziremo kupole i tornjeve koji kao da niču iz plavozelenkaste vode. Sa kopnom je Venecija željeznički povezana još od prve polovine 19. vijeka, a 1931. nastao je i most sa kojeg upravo silazimo u grad.

Autobuska stanica je jedno od rijetkih betoniranih područja u gradu. Ovdje je skoro svaki zid star najmanje nekoliko vjekova.

Kanal Grande - Veliki kanal - je na nekoliko koraka od autobuske stanice Pijacala Roma. Preko njega je izgrađena najmlađa od četiri ćuprije na Velikom kanalu. Most Ustava otvoren je 2008.

Smješteni smo na desnoj obali Kanala pa ne prelazimo most. I već poslije nekoliko koraka izloženi smo čuvenom estetskom magnetizmu grada. Druga mjesta na ovoj planeti često su trošila svoju istorijsku supstancu - ratovi, zemljotresi, nebriga. A Venecija ima raskošni istorijski višak ljepote. Pogled ne zna gdje da se skrasi. Fasade palata, građevine koje se ogledaju u vodi, bezbrojna stepeništa.

Sve do sljedećeg mosta možemo da hodamo obalom Kanala. Inače je obala uglavnom nedostupna za pješake jer je ova vodena površina oduvijek shvatana kao glavna saobraćajnica. Sa jedne i druge strane tog vodenog bulevara, mletačka oligarhija je gradila svoje palate. Ima ih skoro 200.

Najbolji uvid u arhitekturu gradskih palata čovjek stekne kada se vozi gradskim vodenim autobusom. Možda ga je bolje nazvati akvabus. Palate su od 12. vijeka građene u venecijansko-vizantijskom stilu, da bi poslije poprimile karakter gotike i naravno - renesanse.

Smjestili smo se u pansion i odmah izjurili napolje. Na mapi smo pronašli najkraći put do nekoliko mjesta koje svaki pošteni posjetilac mora da vidi.

Put nas je vodio duž niza sporednih kanala, preko mostića koji su uvijek značili penjanje uz basamake jer su im izraženi lukovi da bi mogli da propuste gondole i čamce.

Iza uskih sokaka iskrsavali su velikodušni trgovi sa crkvama koje bi na svakom drugom mjestu bile glavna znamenitost varoši. Restorani pored vode mamili su mirisom bijelog luka prženog na maslinovom ulju.

Poslije dvadesetominutne šetnje opet izbijamo na Veliki kanal usred nekadašnjeg poslovnog centra Mletačke republike. Ovaj kraj po kojem je nazvan i most zove se Rijalto.

VISOKA OBALA

Rijalto je dugo bio jedini pješački most preko Velikog kanala. Ime je dobio po dijelu grada, finansijskom i trgovačkom centru Mletačke republike. Iza riječi “rialto” krije se italijanski izraz “rivo alto” - visoka obala. I zaista, taj predio u Veneciji je najviše uzdignut iznad mora.

Starije drvene mostove su prebrzo razjedali voda i vrijeme. Jedan se most 1444. čak srušio pod teretom okupljene svjetine koja je kao sa tribina posmatrala ceremoniju vjenčanja izdanaka visokog plemstva.

Na ovom mostu očito danonoćno vlada neprijatna gužva. Tu se najbolje vidi do koje mjere je jedinstvenost Venecije pretvorena i u novčani blagoslov i u masovno prokletstvo.

Pola sata kasnije smo, prešavši niz manjih mostova, stigli do Trga Svetog Marka.

Duždeva palata odmah stavlja do znanja da je riječ o vizuelizaciji moći. Tu su se sastajali članovi savjeta da donesu važne odluke. Pisani tragovi o postojanju palate postoje od 1340. Pretpostavlja se da je na njenom mjestu bila starija reprezentativna građevina, ali nedostaju dokazi.

Zapravo se radi o kompleksu koji je bio rezidencija dužda, sudnica, ceremonijalni centar, ukratko, političko srce Mletačke republike.

Duždeva palata je Mostom uzdaha povezana sa zatvorom. On preko bočnog kanala povezuje dvije građevine i nije vizuelno posebno atraktivan. Ali priča koju taj kameni put pripovijeda privlači ljude iz cijelog svijeta.

Često je pogled sa mosta ka Laguni bio posljednji trenutak kada su osuđenici mogli da vide spoljni svijet, prije nego što nestanu u zatvorskim hodnicima. Dakle, nije riječ o ljubavnom uzdahu već o žalu za slobodom, za životom.

KONJI SVETOG MARKA

Odmah iza Duždeve palate nalazi se Crkva Svetog Marka. Ona govori dvije stvari. Najprije, da je sjaj Carigrada, a ne Rima, ostavio vidljiv trag na njenom obličju - baš kao što je to slučaj sa sabornim crkvama u Raveni i Ahenu. Drugo, Mleci nisu zazirali od spletkarenja, prevare, krađe i pljačke kada je cilj bio uvećanje mletačke slave i moći.

Tako su nakon arapskog osvajanja Egipta uspjeli da ubijede aleksandrijske monahe da su mošti Svetog Marka bezbjedne jedino - u Veneciji. Godine 828. mošti se tovare na brod, sakrivene među svinjsko meso. Dospjevši u Veneciju, postale su temelj gradskog identiteta. Slično je i sa četiri figure konja iznad glavnog ulaza u crkvu. Jedni kažu da ih je Konstantin uzeo iz Rima, drugi pretpostavljaju da im je matična štala bila u Aleksandriji. Kako god, krasili su Drugi Rim skoro od njegovog osnivanja. Krstaši su u svom četvrtom pohodu osvojili i opljačkali Carigrad. Konji su bili dio plijena. Morali su da im odrežu glave radi transporta. Na replikama koje stoje iznad ulaza - original se čuva u klimatizovanim muzejskim uslovima - vidi se ukras koji na vratovima konja sakriva rez.

Milorad Pavić je na sebi svojstven način ispričao ovu priču. On u svojoj priči “Konji Svetog Marka” kaže: „Kada se konji Svetoga Marka pokrenu, propada jedna od dvije carevine. Koja će to biti ovoga puta?“ Time je pisac aludirao na krstaško osvajanje Carigrada 1204. poslije čega su se konji preselili u Veneciju, ali i na propast Mletačke republike 1797. Napoleon je konje premjestio u Pariz. Njegovo carstvo je takođe propalo uz topot kopita konja Svetog Marka. Poslije Napoleonovog poraza konji su opet promijenili stanište - vraćeni su u Veneciju.

Glavno obalsko šetalište se pruža ka istoku od Crkve Svetog Marka do Javnog parka, a ima živopisan naziv - Riva delji Skjavoni. Riva Slovena. Nju sa sjevera prekida pet kanala koje su opkoračili mostovi, dovoljno uzdignutog luka da brodovi mogu da uplove i u vrijeme visokog vodostaja.

Slovenski živalj, od Istre do Boke, vjekovima je dolazio ovamo da okuša svoju sreću. Dobre zanatlije, vojnici i mornari na glasu iz mletačkih jadranskih kolonija i zaleđa ovjekovječeni su nazivom jedne od najpoznatijih gradskih ulica.

Sa Rive se vide ostrva u Laguni - San Đorđo Mađore, Dogana da Mar sa zlatnim anđelom. Mogu se razaznati dvije crkve nastale iz zahvalnosti za kraj niza epidemija kuge u 16. i 17. vijeku. Jedna se zove Redentore, a druga je najslavnija italijanska crkva srpskog jezika, zahvaljujući pjesmi Laze Kostića - Santa Maria della Salute.

HRAST SE NE RIMUJE SA DVOROM

Sjutradan se prevozimo gondolom na drugu stranu Velikog kanala. Gondolijeri u svojim prugastim majicama spadaju u najpoznatije marketinške hitove Venecije. Ali njihove usluge su skupe. Osim ako ne uđete u gondolu gradskog saobraćaja koja povezuje obale kanala na mjestima gdje su mostovi daleko. Tada se plaća samo dva eura.

Naš cilj je upravo Santa Maria Della Salute. Pri spomenu ovog imena svima koji su pazili na školskim časovima pada na pamet srpski pjesnik Laza Kostić. On je prvi put vidio crkvu krajem 19. vijeka - u Veneciju je došao poslije smrti svoje neostvarene ljubavi Lene Dunđerski. Žal za umrlom Lenom i divljenje prema ljepoti građevine te molitva Bogorodici, kod Laze se međusobno prožimaju. Na samom početku pjesme Laza Kostić kaže: Oprosti, majko sveta, oprosti, što naših gora požalih bor.

Ne bih da budem sitničav, ali za pripremu terena u Veneciji stradale su hrastove, a ne borove šume. Dobro, oprostićemo Lazi - bor se bolje rimuje sa dvor. Pjesnička sloboda.

Poznavaoci materije kažu da je za izgradnju crkve u muljevito zemljište zabijeno između 1,1 i 1,5 miliona balvana od po četiri metra. To je trajalo preko dvije godine. Tek onda su mogli da se zidaju temelji.

Dilema današnjeg čovjeka je nešto složenija. Odreći se šume zarad ljepote crkvene građevine? Možda je molitva pod krošnjom na jednak način draga Tvorcu? Ali hajde, kada je arhitekta Baldasare Longena stvorio tu ljepotu, za koju nisu stradale samo šume već i poneki kamen iz splitske Dioklecijanove palate, kada ju je već Laza onako ritmično opjevao, onda nam ne ostaje ništa drugo nego da se divimo.

U Lazinoj pjesmi je zapisana formula onostranog spajanja ljubavnika koji se u ovostranosti nisu našli: Iz beznjenice, u raj, u raj! Divna riječ - kada sam bez nje to je onda - beznjenica.

SMRT U VENECIJI

Na južnom kraju Dorsadura, dijela Venecije do kojeg se pješke stiže preko mosta Akademija nalazi se šetalište uz more Zattere agli Incurabili.

Na samom početku šetališta sjedimo u bašti jednog restorančića koji - kako reče konobar, ne bez ironije - ne može da ponudi besplatan internet, ali paprene cijene opravdava jedinstvenim pogledom.

Preko šoljice espresa, iznad tiramizua, čovjek zaista vidi crkvu Il Redentore, kao da može da je dodirne rukom. I ona je nastala kao molitveni zalog za kraj pandemije kuge koja je odnijela živote trećine stanovništva.

Hodamo obalom. Tu gdje su nekada splavari sa susjedne obale dopremali robu, sada je mirno. Venecija na oktobarskom suncu djeluje umiljato. Doslovni prevod imena šetališta glasi “Splavovi kod neizlječivih”. Od 16. vijeka je na toj obali bila bolnica za ljude koji su umirali od kuge.

Pomislim da su oni koji su znali da im nema spasa gledali isti prizor: mreškanje srebrne čipke na vodi, konture građevina na drugoj obali. Udisali su slani vazduh, u san ih je pratio galebov zov. Koliko patnje u sudaru sa ljepotom. Da li onda patnja bude lijepa? Ili ljepota bolna? Ovo drugi mi se čini istinitijim.

U šetnji obalom naiđem na ploču koja podsjeća na činjenicu da je književni nobelovac Josif Brodski napisao cijelu knjigu posvećenu Veneciji - Obala neizlječivih.

Brodski je svoju ljubavnu izjavu gradu pisao duž nevidljive granice poezije i proze. Pragmatični Britanci su knjigu nazvali esejom, a na ruskom se radije govori o tome da je on to svoje djelo - ispjevao.

Šta bi bila Venecija kada takav čovjek u njoj ne bi bio sahranjen - na ostrvu San Mikel na kojem počiva još poneka umjetnička veličina.

Nedaleko od ove table posljednjih 17 godina života proveo je Ezra Paund, američki pjesnik svjetskog ranga. U ovom kraju bila je kuća njegove ljubavnice Olge. I Paund je sahranjen na istom groblju kao i Brodski. Igor Stravinski i Luiđi Nono im prave društvo.

Znam da je Tomas Man, autor čuvene novele Smrt u Veneciji, po svojoj želji sahranjen u švajcarskom Kilhbergu. U nekom zamišljenom svijetu umjetničke pravde i Tomas Man i italijanski režiser i pisac Lukino Viskonti - on je snimio upečatljiv film po Manovoj noveli - takođe bi pravili društvo Brodskom i Paundu.

VIVALDI ZA KRAJ

U ovom gradu su rođeni čuveni putnici kao što je Marko Polo, čovjek koji je proputovao Aziju u vrijeme kada su prevozna sredstva bili jedrenjaci i konji. Đakomo Kazanova, mletački plemić i mitski suknjaroš, takođe je rodom odavde. Istoričari umjetnosti bi doviknuli da ne smijem da zaboravim veliko slikarsko ime - Ticijana. A filmofili da pomenem jedino veliko ime rođeno u gradu čuvenog filmskog festivala - Terensa Hila, zapravo Marija Đirotija.

Ali sve pomalo padne u zasjenak kada se spomene jedan od najvećih kompozitora čovječanstva - Antonio Vivaldi.

Muzika koju je prvom polovinom 18. vijeka stvorio ovaj barokni violinista i sveštenik spada - u to sam uvjeren - u ljekovite umjetničke proizvode. Izgleda da je tako mislio i grof Sava Vladislavić, ruski diplomata srpskog porijekla i Vivaldijev mecena. Vladislavićev novac je uložen u „Četiri godišnja doba“. Rekao bih da je to možda i najsrećnije srpsko ulaganje u istoriji muzike.

Zato se radujemo koncertu koji će predstavljati svojevrsni krešendo našeg boravka u Veneciji.

„Venecija je jedinstvena, nemoguće ju je pobrkati sa drugim gradovima. To je grad koji se pokazuje takvim kakav je i nekada bio: od zlata i istarskog kamena. Monumentalne hale još uvijek čuvaju talenat, kreativnost i genijalnost umjetnika, koje je sudbina ovdje zauvijek spojila“. Ovo su u koncertnom katalogu napisali muzičari koji su se okupili pod imenom „Interpreti Veneziani“.

Mjesto je posebno. San Vidal, crkva na nekoliko koraka od mosta Akademija. Da su sve crkve pune kao večeras, kada na svetkovinu poziva Vivaldi, papa ne bi morao da brine za budućnost zapadnog hrišćanstva.

Dok sklopljenih očiju slušam Vivaldija pred očima mi iskrsavaju prizori iz Venecije. Na stolu su ćiketi - ovdašnje meze. Bijelo vino. Duž kanala, daleko od svake znamenitosti, jedan običan ulaz u kuću je nestvarno lijep. Lica konduktera na brodovima. Lice lopova koji pokušava da zavuče ruku u tašnu moje saputnice. Lice starca sa gitarom koji pjeva kancone u lokalu Bruno. Maske, mnogo karnevalskih rekvizita. Mnogo raznobojnog stakla. Venecija koja proizvodi tananu umjetnost i svjetlucavi kič, za svakog po volji. Mostovi. Još mostova. Vodene staze. Mreža. Lavirint.

„Godišnja doba“ pod visokim svodom barokne crkve zvuče kao raskošna melodija za rastanak od grada koji se u našem ovozemaljskom životu možda najviše približio ideji rajskog predvorja.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )