Status

Zanimljivo je - a mora da je i govorljivo - u Crnoj Gori se o kulturi raspravlja uglavnom iz dva razloga... Oko “statusa” i “nagrada”. Ostalo, uglavnom ne zanima nikoga. Posebno ne moć, političare, one koji, ovako ili onako, presudno utiču na prostor kulture i njegovo funkcionisanje. Bez ikakvih mistifikacija - daju pare (“opredjeljuju sredstva”), zato se i - pitaju.

Jedna ostavka, izvjesno ni prva ni posljednja, može li bilo što promijeniti? Može li status kulture biti važan makar kao status umjetnika? Da li se u ministarstvu radi kako ne treba? Ili u Vladi? Kako je moguće da bez finalne sjednice tijela koje se time bavi budu određeni (i saopšteni) nosioci značajnog priznanja, odnosno statusa “istaknutog/zaslužnog umjetnika”.

Ovako se, zahvaljujući jednoj ostavci, javnost malo ustalasa, ali, nikada se ništa ne promijeni. Uvijek se, očas, sve vrati na staro.

Naše ljude provocira već sam koncept “jasnih pravila”. Kao bikovska crvena marama - kakav sam to ja ako i za mene, kao i za sve druge važe ista pravila. Zato uvijek imate na sceni čaršijske “igrače”, a pravila prije ili kasnije zahvaljujući jednima ili drugima, postanu - sprdnja. Zato nam je sve ovako.

Ako se osvrnete okolo, vidite da je sve i u svakom pogledu, iz dana u dan, sve gore. Pa zašto bi onda tzv. kultura bila izuzetak - sve je to ista bijeda, neznanje i pokvarenost... u svim slojevima i na sve strane.

Možda na koncu novi snimak maloljetničkog nasilja takođe donosi dio istinite slike o ovom društvu i njegovom propadanju. Zar je zaista moguće da kao društvo nismo u stanju da napravimo prostor u kome se djeca neće zvjerski makljati već baviti nečim drugim.

Pa bi onda, možda, mogli da razgovaramo i o pitanjima kulture, statusa, nagrada...

Istovremeno, valja znati da je propadanje tako drastično jer nije bilo supstance kulture da sačuva ono na čemu počiva svako društvo - ljudskost i kreativnost.

Samo zona kulture može generirati najvažnije polemike, pitanja, pokrenuti procese, artikulisati kritički ton prema moći, ali i ideju javne odgovornosti, dostojanstva, svijesti o drugome...

A može biti i tužna služavka, izanđali ukras.

Zato kažem “govorljivo”, jer od pozicije kulture zapravo zavisi priroda jednog društva i njegovi dometi.

Zapuštena i zaboravljena kultura rađa društvo osuđeno na sklerotičnost i propadanje. To je ono što se dešava i ovom društvu.

Za ovu poraznu sliku čak nije važno koliko su krivi stari a koliko novi komesari, već činjenica da neko vjeruje da se ovdje bez komesara ne može. Odgovornost za to većim dijelom pripada vlasti, ali ni kulturna supstanca nije bez krivice.

Odnos moći/vlasti i umjetnika većim dijelom povijesti bio je ponižavajući za ove druge. Crna Gora je jedna od država u kojima je to i dalje tako, a što je jasna oznaka predmodernog stanja. Odnosno, da se ne foliramo, ovdje se nisu desili svi oni društveni procesi koji trajno “vaspitavaju” vlastodršce. Zato mnogi od naših aktuelnih političara djeluju kao karikature. A da čak toga nisu ni svjesni.

Uprkos deklarativnom evropejstvu stara vlast nije ništa učinila da se takav manir promijeni, a ovi novi, utisak je, čak i ne shvataju o čemu se radi. Status kulture ovdje nikada nije bio - važno pitanje. Partija, ova ili ona, uvijek je bila važnija...

Jedan je komunistički funkcioner pedesetih godina na sastanku partijskih autoriteta sa čelnim ljudima tek osnovanog umjetničkog udruženja objašnjavao, pomalo začuđen kako to svima nije jasno, da su drugovi umjetnici tu da crtaju etikete za riblje konzerve i ostale proizvode naših radnih ljudi, a ne da buržoaski veličaju nekakvu tamo umjetnost...

Eto, odavno se više ništa ne proizvodi u Crnoj Gori, ali, ne vjerujem da je doživljaj umjetnosti današnje generacije političara mnogo drugačiji...

( Balša Brković )