Roman na granici magičnog i realnog

Četvrtak veče donijelo je ljubiteljima proze i kvalitetne književnosti izvanrednu šansu da poslušaju čuvenog srpskog pisca Enesa Halilovića koji je promovisao svoju novu knjigu “Bekos” u podgoričkoj galeriji “Art”.

Ovaj razgovor organizovan je kao dio Međunarodnog festivala knjiga u Podgorici, a s Halilovićem je razgovorala umjetnička direktorica manifestacije Valentina Knežević, koja je kazala da roman “Bekos”, iako nedavno objavljen, već ima jedno književno priznanje i to “Kosarin vijenac”, koji se dodjeljuje u Crnoj Gori.

Govoreći o svom odnosu prema nagradama i recepciji svojih radova kod književne publike, Halilović je kazao da mu je drago što ljudi očekuju njegove knjige, ali i da treba pisati samo kada ima nešto da se kaže.

“Čim su nešto ljudi pisali, čitali tu moju knjigu, znači da su je očekivali. To me raduje da neko očekuje nešto da ja objavim. Znači da ljudi smatraju da imam nešto da kažem ili sam možda rekao nešto što im je značilo. To je isto i jedna velika oštrica. Zapravo, nije nužno da se pišu knjige. Niko ne obavezuje nas nikakvim zakonom, niti će nas kazati ako ne pišemo. Trudim se da pišem samo kad mislim da imam razlog da nešto kažem”, smatra on.

Halilović dodaje da, kada piše, uvijek ima u glavi specifične čitaoce za koje mu je bitno da im njegove knjige znače.

“Uvijek kada pišem, imam nekoliko čitalaca koje zapravo cijenim. Imam ih u glavi, pošto poznajam te ljude lično, onda imam neku procjenu njihovog znanja, njihove emocionalnosti, i onda se pitam da li će im to nešto značiti”, dodaje Halilović.

Prema njegovom mišljenju, pisanje je jedna borba pisca da napiše jednu dobru knjigu i, kako kaže, to je njegov način komunikacije.

“Duboko vjerujem da svaki pisac cijelog života piše jednu knjigu. Mnogi pisci ne uspiju da napišu sve dobre knjige. Ima velikih pisaca koji su napisali samo jednu dobru knjigu, ali i to je dovoljno. Tako da je sve to jedna borba. Zapravo pišem, zato što je meni lakše kada tako govorim. I ovaj roman, četvrti, je tu pred nama”, kazao je on.

Roman “Bekos”, kako je kazao, omaž je priči i pričanju.

“Poezija bi postojala čak i kada bi svi ljudi bili nepismeni, jer bi je kazivali, pjevali. Ne znamo šta je starije proza ili poezija. Nema stručnjaka koji to može da nam objasni. U korijenu svega je usmenost, govor, čovjekova riječ”, kazao je Halilović.

Halilović upozorava da u regionu veliki dio proze se slabo čita jer, kako smatra, naša scena pati od dosadnih pripovjedača.

“Mislim iskreno da se kod nas, na Balkanu, proza mnogo ne čita. Mislim da 70 ili 80 odsto proze pročita svega, možda dvadesetak ljudi jer, zapravo, ovo vrijeme na neki način pati od dosadnih pripovjedača”, ističe Halilović.

Govoreći o odnosu između stvarnosti i fikcije u književnosti, Halilović navodi kako je ta granica dosta zamagljena, pa istina može biti i magična i realna, što ga navodi da piše ono što je njemu zanimljivo.

“Istina zna da bude i čarobna i literarna i da je ponekad nešto tako neobično, da se nije izmislilo, nego ono što se desilo je zapravo kao mašta. Mislim da su sam govor, i potreba da se priča priča, da se stvara umjetnost, stariji od teorijske postavke, da je to više instikt. Kada pišem romane, tu ima nekoliko scena kao neke magline koje, zapravo, treba uvezati i ispričati priču. I ja ispričam ono što je meni zanimljivo”, navodi on.

Objašnjavajući upotrebu referenci na druge pisce i književna djela, Halilović je kazao da je to ljudska potreba da afirmiše sebe u istorijskim tokovima kolektivnog kretanja.

“Kao da stalno mi, odnosno ja, pokušavamo sebi da kažemo da mi nismo nevažni u istoriji. Ne govorim samo o pojedincima, nego o nekim kolektivitetima i tu, gdje čovjek živi, gleda, sve se nekako dešava mimo nas i pokušavam da objasnim sebi da to nije tako”, kazao je Halilović.

On je kazao da razlog zbog čega postoje zli i nemoralni likovi u njegovim romanima produkt je istorijske percepcije koja prvo uočava radikalne strasti.

“Kada istoričar uzme neki grad, neko selo, ode u sud da uzme arhive, presude. Taj čovjek, koji je išao ujutro da kupi hljeb, koji je uzoran građanin, predavao možda, u školi radio, nikada nije bio kažnjavan, nije uradio neko epohalno djelo iz nauke, nije se nešto u politici istakao, nije napravio nešto, on ostaje neprimjetan u istoriji. Pred očima istorije, prvo iskaču krvnici, ali tako je i u literaturi. Književnost obiluje krvlju i ljubavlju, strašću. Ovo je jedno takvo vrijeme, zapravo, ali to nasilje je svuda”, smatra on.

Poezija bi postojala čak i kada bi svi ljudi bili nepismeni, jer bi je kazivali, pjevali. Ne znamo šta je starije proza ili poezija. Nema stručnjaka koji to može da nam objasni. U korijenu svega je usmenost, govor, čovjekova riječ", kazao je Halilović

Istina zna da bude i čarobna i literarna i da je ponekad nešto tako neobično, da se nije izmislilo, nego ono što se desilo je zapravo kao mašta. Mislim da su sam govor, i potreba da se priča priča, da se stvara umjetnost, stariji od teorijske postavke, da je to više instikt. Kada pišem romane, tu ima nekoliko scena kao neke magline koje, zapravo, treba uvezati i ispričati priču. I ja ispričam ono što je meni zanimljivo", navodi Halilović

( Pavle Savović )