Kulturno licemjerje

Prije nekoliko godina, kad je Aleksandra Božović imenovana za direktoricu Filmskog centra, digli su se bili naši prekulturni stvaraoci, spremni čak i na ulicu da izađu kako bi zaštitili kulturu od te nove nezvane persone. Zli jezici tad su šaputali da demonstranti štite i svoje dobro utabane staze ka tom mrčenom budžetu za kulturu. Ipak, bilo je tu svijeta iskrenog i preplašenog, onih koji zaista žele da nešto i grade i čuvaju, ali bilo je i onih koji gotovo decenijama parazitiraju na državnom budžetu, kojima se debelo isplati da stvaraju djela koja skoro niko nije ni čuo ni vidio.

Oni koji su Aleksandri Božović spočitavali nekadašnji politički aktivizam ili pripadnost pokretu Dveri, zaboravljali su da njen prethodnik Čikić nije bio gadljiv na članstvo u NVO Bebe Popovića koja je lagano targetirala političke protivnike. “A dobro to” je samo još jedna naša ispala koja pokriva dvostruke aršine.

Mnogima je mnogo toga smetalo vezano za Aleksandru, ali eto, mjesec po mjesec, godina po godinu, konkurs po konkurs, sve manje je bilo njenih ljutih prekultunih protivnika. Valjda Aleksandra Božović dolazi iz šljakerske reklamne industrije, gdje se preživljava tako što krvnički radiš i stvaraš, a ne iz državnih jasli gdje se živi od toga što foliraš da radiš. Očigledno da je vremenom skockala sve što treba i dobro vodila sektor-instituciju koja joj je data na upravljanje.

Ali naše drago Ministarstvo kulture ispaljuje samo saopštenja po modelu opštih mjesta. Kao da je neko zadao parametre i ton of voice chat gpt-ju, eto tako zvuči naša kultura, da bude neutralna kao pavlaka. Zalažemo se za sve najbolje, kultura je važna, bože što su tek važni mediji i tolerancija, to je naš prozor u svijet, štitimo našu baštinu po svaku cijenu i svi srećni i zadovoljni.

Ali nema kulture bez petlje i promjena. Naš koncept kulture nije odmakao mnogo od SFRJ aktivnosti u seoskim domovima kulture. Zato su se mnogi (ne)prijatno iznenadili što eto neka Aleksandra od koje se očekivalo sve najgore, radi sve najbolje i zapravo “zna što radi”.

Ali svi su se navikli da se dijele kolači po partijskim linijama, prvo se zadovolje veliki sa finansijama, policijom i diplomatijom, ali kad-tad dođe i kultura na red. Sad je taj trenutak! Aleksandru su pustili niz vodu.

Prikazano je perfidno, kao da niko nije otjerao Aleksandru Božović sa funkcije, samo joj nije produžen mandat. Zanimljivo, u njenu odbranu staju srčano mnogi koji su je napadali kad je imenovana na funkciju. Sad im ona ista valja! Kako to, kako to, što bi rekao Vojvo V? Kako to?

Riječ je o selektivnoj amneziji, koja je najviše maha uzela u kulturi, jer rijetko gdje se manje radi a ljepše živi nego što prolaze anionimni pregaoci u domenu kulture Crne Gore. Sad vjerovatno bunare kako da dođu do tog nekog novog. To su sve “najznačajniji autori svoje generacije” kako vole da ih nazovu novinari, bez obzira da li su to pisci, slikari, režiseri ili muzičari. Svi su najznačajniji, bez obzira što to ništa ne znači. Činjenica da je toliko prekulturnih stvaralaca pljuvalo Aleksandru a sad je isti ti ljudi brane govori o jednoj kulturi provincijalizma, da se ne lažemo, ali tako je. Više se gleda ko je koliko para na kom konkursu dobio, nego što se gleda ko je što uradio i postigao. Tu se sve vrti oko para a ne oko djela.

“Volio bih da živim kao siromašan čovjek sa puno novca” duhovito je govorio Pikaso. U tu njegovu dosjetku uklapaju se naši prekulturni stvaraoci.

( Đuro Radosavović )