Torba briga i umora ostaje ispred učionice - tri generacije učiteljica za "Vijesti" o svom pozivu

Između “učiti” i “naučiti” stoji učiteljica, kazala je “Vijestima” Dragana Aprcović, koja za učiteljskom katedrom u osnovnoj školi “Kekec” u Sutomoru sjedi od 1991. i već 34 godine, kako tvrdi, svaki dan odlazi na posao s istim elanom kao i na početku.

Odlučila se za učiteljski poziv, kako je ispričala “Vijestima”, iz dubokog uvjerenja da obrazovanje predstavlja temelj svakog društva. Privlačila je ideja da može biti neko ko će u najosjetljivijem periodu djetinjstva pomoći djeci da razviju znanja, vještine i vrijednosti koje će im biti temelj za cijeli život.

“Moje interesovanje za ovu profesiju se pojavilo već u najranijim godinama, kada sam, kao jedno od najstarije djece u dvorištu, često organizovala igre i učila mlađe drugare. Taj period mog odrastanja bio je ključan - upravo tada se rodila moja strast prema obrazovanju”, priča Aprcović.

Učiteljski poziv uvijek je nosio veliku društvenu odgovornost, naglašava ona. Tokom godina, svjedočili su velikom broju promjena i izazova, ali ona primjećuje da raste svijest o važnosti kvalitetnog obrazovanja i potrebe da se učiteljima pruži veća podrška i bolji uslovi za rad.

Za nju, najljepši dio posla je početak dana - kada ulazi u učionicu i dočekaju je učenici. Neki su nasmijani, neki zabrinuti, a neki tiho promatraju, ali svi nose istu energiju. Taj talas pozitivne energije učiteljicu “pokreće i uvodi u zajedničku dnevnu pustolovinu”.

Najteži dio njenog posla je, s druge strane, pronalaženje pravog puta do svakog djeteta. Dok se jedno dijete lako otvara i brzo uspostavlja kontakt, prema riječima Aprcović, s nekim drugim mora mijenjati različite pristupe kako bi zajedno koračali istom stazom.

“Ono što moj posao čini lakšim jeste ljubav prema djeci, radost kada prevaziđemo prepreke i steknemo međusobno povjerenje. Sa druge strane, administrativna opterećenja često otežavaju rad i skreću fokus sa onoga što je najvažnije, a to je briga o djeci i rad sa njima”, naglašava sagovornica “Vijesti”.

Od strahga do povjerenja

Na početku njenog obrazovanja, tokom srednje i više pedagoške škole, imala je priliku da stekne bogato iskustvo kroz praksu i neposredni rad sa učenicima - shvatila je da svaki učitelj donosi svoj jedinstveni stil i pristup, što je dodatno oblikovalo njenu viziju o tome kako bi ona željela da radi.

Ipak, kada je prvi put stala pred svoju učionicu, osjetila je dozu straha i nesigurnosti. Srećom, prisjeća se ona, ta kriza je bila kratkog daha. Samopouzdanje i vjera u sopstvene sposobnosti, jaka želja da djeci prenese znanje i bude podrška u njihovom odrastanju našli su put do učenika, koji su joj, kako ona kaže, uzvratili poštovanjem, povjerenjem, iskrenošću i ljubavlju.

“Danas, sa bogatim životnim i radnim iskustvom, na poziv gledam zrelije, realnije. Kao majka i baka, stekla sam novu perspektivu koja mi omogućava da bolje razumijem kako roditelje, tako i djecu”, poručila je i dodala da je prateći interesovanja svoje djece i unuka prilagodila svoj pristup nastavi.

Aprcović priča da je kroz tu praksu naučila mnogo o sebi, svijetu, djeci i ljudima oko sebe. Djeca su njen neiscrpni izvor snage, vjetar u leđa koji je motiviše kada naiđe na poteškoće. Njihova bezuslovna ljubav i poverenje, uvijek joj daju snagu u trenucima kada se osjeća iscrpljeno. Tokom studija, oni su joj bili najveća podrška:

“Njihova očekivanja da učiteljica položi svaki ispit davala su mi dodatnu motivaciju da ne odustajem, čak i kada sam bila umorna i, kao majka male djece, imala brojne obaveze. Uvijek sam pronalazila vrijeme i prostor za učenje, jer su me oni podsjećali na važnost znanja. Naučila sam da nije sramota ne znati, jer sam se često suočavala sa pitanjima na koja nisam imala odgovor. Zajedno smo istraživali i otkrivali što je dodatno učvrstilo naš odnos. Svaki dan u učionici i ja naučim nešto novo o sebi, o njima, o životu”.

Naučila je i da su roditelji često nesigurni i strahuju od reakcije učitelja. Međutim, ona je zaključila da otvorenim razgovorom i razumijevanjem mogu izgraditi povjerenje koje obogaćuje iskustva i djece i roditelja.

Čarobno putovanje

Na pitanje kako bi opisala rad u uočinici nekome ko ga nikada nije iskusio, Aprcović odgovara da je taj rad poput “čarobnog putovanja” - gdje se susreću kreativnost, mašta, ljubav, rad, znanje, sloboda i disciplina.

“To je porostor u kome se ne radi samo ‘po planu’ već se uvijek iznova prilagođava trenutku i potrebama djece. U tom prostoru svaka riječ, pokret i igra donose nova iskustva i otkrića. Ko uđe u učionicu ulazi u svijet pun malih iznenađenja, radosti, pitanja, izazova. Ovo je poziv koji traži cijelog čovjeka - i srce i razum, strpljenje i vjeru u smisao onoga što radimo”, poručuje Aprcović.

Dobra učiteljica, osim strasti prema obrazovanju, mora osjećati i ljubav prema djeci, ima čvrsta stav, ali istovremeno nosi u sebi toplinu i empatiju prema svakom učeniku, posjeduje entuzijazam i vjeru u dijete.

Prije nego što zakoračite u učionicu, tvrdi ona, važno je ostaviti iza sebe svakodnevne brige i probleme, sve što bi moglo zasjeniti odnos sa djecom - umor ili loše raspoloženje. Djeca zaslužuju učiteljicu koja će im biti podrška, odlučna je Aprcović, pa tek po izlasku iz učionice se može ponovo uzeti kofer svojih briga.

Aprcović kaže i da pripada učiteljicama koje duboko poštuju ličnost svakog djeteta i misli da je to čini strastvenom u svom radu. Pored prenošenja znanja kroz interaktivnu nastavu, njen cilj je da svaki učenik postane srećan i ispunjen čovjek. Svako dijete dolazi s različitim predznanjem, iz drugačijih porodica, ističe ona, i s raznolikim socio-emotivnim stanjima.

“Ipak, ono što ih sve povezuje jeste ljubav prema igri. U prvom ciklusu nastavu vodim kroz igru, dodeljujući im uloge pripovjedača, istraživača, novinara, programera, glumca... Na taj način, oni postaju važni akteri u svom učenju, nesvjesno usvajajući nova znanja.”

U njenom odjeljenju vlada atmosfera topline i ljubavi, ponosna je ona, gdje se njeguje empatija i nagrađuje svaki pomak i uspjeh - to jača njihovo samopouzdanje, što je ključno za razvoj.

Aprcović prati promjene i ne boji se prilagođavanja jer vjeruje da svaka promjena nosi nešto pozitivno. Ipak, ne prihvata sve, već bira ono što smatra korisnim i što može da se uklopi u njen stil rada.

Tri generacije prosvjetara

Nastasiji Bojanić, učiteljici u barskoj osnovnoj školi “Jugoslavija”, igrom slučaja ili sudbine, cijela porodica s majčine strane jeste ili je bila u prosvjeti. Ona kaže da je s ponosom treća generacija prosvjetara u svojoj porodici, što je u velikoj mjeri uticalo na to da upravo taj poziv bude i njen. Od najranijeg djetinjstva bila je okružena učiteljima, profesorima i direktorima.

Kao najstarija od četvoro djece, veoma rano je počela sticati praksu kao vaspitačica i dadilja, što je dodatno pripremilo za učiteljsku katedru.

Bojanić priča da, kao svaki posao, i učiteljski ima svoje dobre i loše strane. Kao najizazovnije, ona ističe ocjenjivanje:

“Znate, nimalo nije jednostavno sve njihove sposobnosti, trud, pa i cjelokupnu ličnost svesti na brojčanu ocjenu od jedan do pet. Pritom, ne radite samo s jednim učenikom, nego s najmanje 25 njih. Teško je biti potpuno objektivan, naročito kada se vi s tom djecom, a i oni s vama, saživite.”

Ono što Bojanić najviše voli u svom poslu jeste upravo to što djeca pred njom rastu, sazrijevaju, brinu svoje prve brige, doživljavaju prve dječje ljubavi i razočarenja. Divno je biti im neko poseban u tih nekoliko kratkih, ali izuzetno važnih godina, naglaslasila je.

Učiteljica je skoro sedam godina i misli da se puno toga, za to vrijeme, promijenilo - u početku je bila prilično blaga, misleći da na taj način čini dobro i pomaže djeci, ali se ispostavilo da nije tako.

“Shvatila sam koliko je važno postaviti granice i ne odstupati od njih tako lako. Jedan od boljih savjeta koje sam dobila, a koji sam kasnije počela da primjenjujem, jeste da djeca treba da se prilagode učitelju, a ne obrnuto. Kada bolje razmislite, tako zapravo i treba da bude. Vi ste ti koji morate biti njihov oslonac, stabilni i sigurni”, ispričala je “Vijestima”.

Kroz rad je naučila jednu važnu lekciju - koliko god se trudili da budu dobri učitelji, jednako toliko moraju nastojati da budu i dobri učenici - ako ne i bolji. Zabluda starijih je, prema njenim riječima, da misle kako su samo oni ti koji oblikuju, podučavaju i vaspitavaju mlađe naraštaje. A zapravo, kako kaže, istina je da to mora biti obostrano.

“Životne lekcije kojima ih svakodnevno učim. Lekcije o ljubavi, prijateljstvu, praštanju. O velikom značaju, naizgled malih stvari sam, upravo, naučila od njih”, podvukla je.

Parola “snađi se!” jeste njena prva asocijacija na učiteljski posao. Bojanić priča da koliko god bili školovani, pripremljeni i sigurni u svoje znanje, djeca uvijek iznova znaju iznenaditi. Njen posao je sve, osim statičan i šablonski. Ono što, po njenom mišljenju, svaki učitelj mora nositi u sebi jeste domišljatost, istrajnost, poniznost i, prije svega, iskrenost.

“Kada zakoračite na velika vrata učionice, morate biti spremni da ispred njih ostavite i svoje predrasude i svoj ponos”, poručila je Bojanić.

Zagrljaj van radnog vremena

Dvadesetšestogodišnja učiteljica iz škole “Jugoslavija” Ineta Kasumović, koja nepunih dvije godine “vodi” svoje prvo odjeljenje, prošlog mjeseca je položila svoj stručni ispit, za šta kaže da je bilo “veliko iskustvo” u koje je uložila puno truda i rada.

Sada, kada je zavnično zakoračla u klub učiteljica, osjeća se kao da je dio jednog posebnog društva - onih koji imaju misiju da obrazuju i odgajaju nove naraštaje. To mi daje dodatnu motivaciju i snagu.

Kasumović je kazala listu da joj je posao koji obavlja na početku bio veliki izazov, sve joj je bilo novo i svaki dan je donosio situacije s kojima je tek učila da se nosi, jer rad sa djecom nosi nepredvidivost i različite potrebe učenika.

“Ipak, sada koračam mnogo hrabrije i sigurnije. Svakodnevno iskustvo, uspjesi učenika i podrška kolega daju mi samopouzdanje i osjećaj da mogu donositi prave odluke u učionici. Ono što je na početku djelovalo zastrašujuće, sada mi daje motivaciju i zadovoljstvo jer vidim koliko moj rad zaista znači djeci”, priča Kasumović.

Kao najljepši dio posla u školi vidi trenutke kada djeca napreduju i raduju se malim uspjesima. Njihova znatiželja, iskrenost i kreativnost čine joj svaki dan posebnim. Najteži dio je odgovornost - svako dijete ima svoje potrebe i tempo, dodaje ona, pa nije uvijek lako sve uskladiti. Posao joj olakšava podrška kolega i roditelja, ali ga ponekad otežavaju administracija i brz tempo rada. Ipak, sve te izazove nadjačaju osmijesi i zahvalnost učenika, poručuje Kasumović.

“Ovaj posao me podsjetio koliko je važno pristupati svakome s razumijevanjem i strpljenjem. Djeca su me naučila da iskren osmijeh i podrška često vrijede više od kritike, i da su greške prilika za učenje. Moje omiljene lekcije, koje sam sama naučila i koje svakodnevno prenosim učenicima, jesu da je najvažnije biti dobar čovjek sa iskrenim i čistim srcem, i da ljubaznost, poštenje i empatija imaju trajnu vrijednost”, prepričava mlada učiteljica.

Ne oblikuje samo učiteljica učenike, ističe ona, već i učenici oblikuju nju. To je proces uzajamnog rasta i učenja, gdje se znanje, strpljenje i empatija razvijaju s obje strane. Učiteljski posao je poput broda koji plovi kroz mirno more i bure, po njenim riječima, jer zahtijeva prilagodljivost, odlučnost i strpljenje, ali upravo kroz te izazove dolazi ispunjenje i profesionalno zadovoljstvo.

“Učitelj mora u sebi nositi strpljenje, empatiju, razumijevanje i ljubav prema učenju - ti kvaliteti su srž njegovog rada i ono što prenosi učenicima. S druge strane, učitelj mora ostaviti ispred učionice lične brige, stres i sve što bi moglo ometati fokus i pozitivnu atmosferu. Tek kada se vrata učionica zatvore, te stvari se ponovo uzimaju u ruke, tako da unutra ostaje samo prisutnost i potpuna posvećenost učenicim”, kazala je.

Upitana da li se u tom poslu vidi do kraja svoje profesionalne karijere, Kasumović odgovara da je to definitivno, jer nije osoba koja voli monotonost, a nepredvidivost i dinamika učiteljskog posla je ispunjavaju.

“Radost učenika kada me vide, njihova iskrena emocija, pa čak i kada mi potrče u zagrljaj van škole, nešto je što me pokreće. Zamislite da imae mogućnost da ostavite trag u nečijem životu, da postavite temelje njihovog znanja, karaktera i samopouzdanja - to je upravo ono što ovaj posao čini neprocjenjivim”.

Bivši učenici održavaju iskru

Učiteljica Aprcović pamti i neke situacije koje su je, tokom godina, napomenule zašto je ono što radi važno, a takvih je bilo mnogo. Prisjetila se kada je, za vrijeme rata, kao početnica dobila odjeljenje s djecom koja su izbjegla s ratnog područija.

“Njima je tada bila potrebna ljubav, sigurnost razumijevanje koje sam pokušala da im pružim. Tadašnji đaci, sada već formirane odrasle osobe, sjećaju se i dalje te topline, razumijevanja, zajedničkih suza, ali i radovanja”, prisjeća se učiteljica, a posebno kako se jednog dana na vratima učionice pojavio bivši učenik koji sada živi u inostrastvu i koji je doveo ćerku sa željom da je upozna.

Jedne godine, na njen rođendan, nakon mnogo godina, pojavio se nepoznati momak koji je u ruci držao knjigu - tog trenutka je znala da je ‘’pisac’’, kako su ga zvali, ostvario svoj san i izdao svoju prvu zbirku pjesama. Njegova knjiga, s posvetom učiteljici, bila je savršen poklon.

( Marija Pešić )