Timski rad za spas života: Reporteri “Vijesti” na obuci Gorske službe spašavanja
Da bi neko dobio zvanje gorskog spasioca, mora sve da zna na ispitu, u suprotnom - pada, kaže prvi čovjek GSS-a Željko Loncović
Svakome može da se dogodi nepredviđena situacija, kada je nužno da vas iz nje izvlače gorski spasioci. Nepredviđena, jer mnogo je onih do kojih nije moralo da dođe.
Zato sad i ovdje sebi recite da nikad nećete učiniti bilo šta zbog čega bi ijedan spasilac morao da pauzira svoj život, da bi spasavao vaš. Jer niste se prikladno obukli i obuli, a krenuli ste recimo u planinu. Jer niste provjerili vremenske uslove, ni rutu, a niste vični čitanju markacija, ni mapa, pa zalutate.
Nemojte da vam je za utjehu to što znate da će, šta god da vi uradite, oni zbog vas svakako na pauzu staviti svoje živote. Jer, i oni imaju svoje.
I uložili su mnogo, nisu novca, već daleko više od toga - sve drugo svoje, da se nađu onima u nevolji. Makar do te nevolje i nije moralo da dođe.
I ovih dana, još jedna grupa, njih 13, iz Nikšića, Podgorice, Pljevalja i Žabljaka, prošla je kroz još jednu obuku koje se organizuju za one koji žele da jednog dana budu dijelom Gorske službe spašavanja (GSS). Jer, ne budu svi.
“Polaznici su prošli napredni ljetnji tečaj GSS-a, tokom kojeg su prošli kroz više scenarija, osmišljenih tako da sva tehnike koje su naučili na prethodnom, početničkom ljetnjem tečaju, bude primijenjena u stvarnoj situaciji: izvlačenje, spuštanje, transport povrijeđenog, vertikalno, horizontalno, ukazivanje prve pomoći”, pojašnjava za “Vijesti” načelnik GSS-a Željko Loncović.
PITANJA I ODGOVORI
Reporteri “Vijesti” proveli su jedan dan sa njima, od početka - kada je upućen poziv za pomoć, do kraja akcije, kada su uspješno sa nepristupačnog terena na sigurno izvukli unesrećenog.
I ne morate nužno da doživite stvarnu situaciju sa njima, dovoljna je i ta vježba, da shvatite da u stvari ne možete ni da pojmite koliko važan i velik posao ti ljudi rade. Besplatno.
“Vijesti” su prisustvovale vježbi u subotu, 27. septembra, sreli smo se na Žabljaku, dio ekipe, među njima Loncović, rano su otišli na teren, gdje su simulirali situaciju na unaprijed osmišljen scenario. Ostali, među njima i Đorđije Vujičić, gorski spasilac i alpinista, jedan od “osvajača” Mont Everesta, doktorka Marija Mijušković, sa polaznicima tečaja čekali su poziv.
Po dobijanju informacije o lokaciji, šta se dogodilo, uslijedila su pitanja i odgovori.
Sa polaznicima sada više razgovara doktorka Marija:
“Kakva je povreda? Pad. Je li težak? Može biti, osoba se poklizala sa dva, tri metra stijene... Govori konfuzno. U redu, to ukazuje na to da je glava moguće povrijeđena, ali može da bude i unutrašnje krvarenje, u svakom slučaju, mozak pati, i to nam je alarm... Moramo biti spremni ako bude trebalo da radimo reanimaciju, obezbijedimo disajni put...”, idu pitanja i odgovori.
“Osoba je 60 plus, još jedan faktor rizika, teren je dosta nepristupačan, tri metra, ne može da mu se priđe, moraćete da napravite sistem za izvlačenje i spuštanje... Čovjek je promrzao, moramo biti spremni da ga utoplimo, sve moramo da radimo brzo, jer je ugrožen, konfuzan...”, komunikacija teče dalje.
Kako na tečaju, tako i u realnoj situaciji, pitanja i odgovori u cilju su toga da se donese najbolja odluka za organizovanje akcije spasavanja.
“Zavisno od vrste akcije, da li je spasilačka klasična, da li je potražna, da li je neko zalutao, pa idete da ga tražite, ili je neko povrijeđen ili je više njih povrijeđeno, bira se ekipa, broj ljudi, i bira se oprema i količina, transportna sredstva”, pojašnjava Željko Loncović.
Učesnike tečaja koji je krajem septembra organizovan na Žabljaku, nakon tog, čekaju početni, potom i napredni zimski tečaj.
“Sa kombinacijama prve pomoći, jer sve tečajeve prati pva pomoć”, naglašava Loncović.
Načelnik GSS-a u svakom razgovoru uvijek naglašava značaj prve pomoći, da to nije liječenje, “već procedura, da se za što kraće vrijeme postupa najefikasnije, kako bi se spasao neko ko je životno ugrožen”.
“Taj brzi trauma pregled znači da nekoga pregledaš od glave do pete i ustanoviš svaku povredu, pa i onu unutrašnju, i da na osnovu toga znaš šta ćeš da radiš, koji je način transporta… To mi radimo”, rekao je on u jednom ranijem razgovoru i dodao i da bi to znanje trebalo da ima i svaki planinarski vodič.
RIGOROZAN ISPIT
Kada završe sve predviđene tečajeve GSS-a, polaznici i dalje nemaju zvanje gorskog spasioca, već pripravnika.
“Pripravnik može da ide na akciju, može da vodi, on je kao pomoćni član, ali nema nikakvu odgovornost u akciji. Odgovornost imaju spasioci, odnosno vođa akcije. To znači da sve što pripravnik uradi mora da se iskontroliše mnogo puta”, kaže Loncović.
Da bi neko dobio zvanje gorskog spasioca, mora da prijavi ispit i polaže, i polaže sve.
“Ne ono da izvučeš tri pitanja, nego se sve polaže i sve mora da se zna. Ukoliko se bilo šta ne zna, taj neko pada na ispitu”, poručuje prvi čovjek GSS-a.
Takvu rigoroznost na ispitu objašnjava činjenicom da sve što gorski spasilac radi povezano je sa njegovom, ali i bezbjednošću drugih u timu i povrijeđenog.
“Ako ne zaslužuje to znanje, ono mu ničemu i ne služi. Recimo, za razliku od toga, neko uči školu, škola treba da bi se neko zaposlio, da bi primao platu, da bi od te plate živio... U tom slučaju, čovjek može da uči i usput, ne mora odmah da bude bačen u vatru. Ovdje znanje moraš da imaš u punom kapacitetu”.
Oni koji razmišljaju da budu njen dio, sami se javljaju GSS-u. Prema riječima Loncovića, poželjno je da dolaze iz planinarske zajednice jer, kako je dodao, to su osobe koje su već donekle obučene.
“Makar planinu doživljavaju na pravi način. I onda ulaze u sistem obuke, koji je dugotrajan, raznovrsan i naporan”.
Svaki kandidat mora i da želi da nekome pomogne. Bez toga, kaže Loncović, nema ništa.
“Obuke su na neki način i filter, oni koji stvarno to žele, ostaju”, poručuje.
Obuke su za kandidate besplatne. Za alpinistički i spasilački dio organizuju se po četiri, u trajanju od sedam dana, a obuka iz prve pomoći organizuje se dva puta, u trajanju od po pet dana.
Kad jednom prođu obuku i steknu zvanje, ono za spasioce važi samo godinu.
“Ako u narednoj godini ne odradi potreban broj vježbi, spasiocu prestaje zvanje”, kaže Loncović.
Već od početka simulacije akcije tokom tečaja čiji su gosti bili reporteri “Vijesti”, dok se čekao poziv sa terena, bilo je jasno koliko je komunikacija, čak i među ljudima koji još nisu dijelom GSS-a, već su još na obuci, pitka. Na terenu, tokom same akcije, to postaje još i očiglednije.
Loncović to potvrđuje i prenosi i utiske polaznika na kraju dana:
“Polaznici su i sami rekli da iz tečaja u tečaj, a oni nisu članovi GSS-a, veze između njih, lične, postaju mnogo jače, postaju mnogo bliskiji i van obuke. Jedan u akciji, u suštini ne znači ništa, to je uvijek tim, to je timski rad, jer jedan ne može, ali tim može da napravi sve”.
Objašnjenje za stvaranje bliskih veza vidi u činjenici da i polaznici obuke, i spasioci, dijele iskustvo, prolaze zajedno kroz krizne, fizički teške situacije, maltretiranja...
“Sve to ljude zbližava. I ljudi u stanici, u GSS-u, nevjerovatno su međusobno bliski. Ma i kad se neki naš gorski spasilac nađe sa gorskim spaciocem iz druge države, to je kao da su se družili godinama, nema tu nikakvih barijera. To je odnos bez zadrške”.
MOTIV
Vježba koju je ispratila ekipa “Vijesti” nije se dešavala ni predaleko ni previsoko - iz ugla i novinarke i fotoreportera, koji imaju planinarsko iskustvo. Autom smo se dovezli do Savinog kuka, odatle nepuna dva kilometra uz oko 300 metara visinske do mjesta, odakle je zapravo akcija izvlačenja i organizovana. Činilo se sve će to biti završeno začas. Vrijeme se mijenjalo, varljivi septembar, palo je i malo kiše, zemlja mokra, teren klizav. Pa magla. Sunce. Sve je završeno za oko četiri sata.
A spasioci zapravo nikad ne znaju kad će neka akcija da se završi. Ni da počne. I onda se kroz glavu novinarke i toga dana i u danima nakon, vrti pitanje - šta ove ljude motiviše da ovo rade.
Loncović će uvijek reći da prvi uslov mora biti želja da se nekome pomogne.
“U alpinizmu, trčanju, planinarenju... vi idete gdje hoćete, kad hoćete, birate i aktivosti, hoću, neću da trčim 30 kilometara, neću da penjem šesticu, nego četvorku, hoću da mi je fino vrijeme, neću Durmitor, hoću Prokletije... Birate uslove. Akcija spašavanja ništa od toga nema, nego ideš gdje moraš, kad moraš, koliko moraš. Ovdje situacija, odnosno drugi, određuje pravila i ti moraš njima da se prilagodiš”, kaže.
Zato spasilac, dodaje on, mora na sve to da bude spreman.
“Da se prilagodiš na pravi način, ma koliko se to tebi htjelo ili ne. Niko nema zadovoljstvo da pokupi nekoga ko je u sto komada, ne postoji to zadovoljstvo. To moraš sa sobom da rasčistiš, ali, ljude nema ko da spasava. Ako nećemo mi, oni će ostati tamo negdje…”
Taj brzi trauma pregled znači da nekoga pregledaš od glave do pete i ustanoviš svaku povredu, pa i onu unutrašnju, i da na osnovu toga znaš šta ćeš da radiš, koji je način transporta… To mi radimo
A Dragutin Drago Lalić, iz “stare garde” GSS-a, na isto pitanje novinarke o motivima zbog kojih su u gorskoj službi, u šali dodaje: “Ja se pitam, evo, 50 godina...”
ISTORIJAT
Gorska služba spašavanja (GSS) Crne Gore osnovana je 1963. godine, iz planinarske organizacije “Javorka” iz Nikšića, po uzoru na druge službe organizovanog spasavanja. U to vrijeme, bila je namijenjena za spasavanje planinara, jer planinare nije ni imao ko da spasava, do oni sami. Danas interveniše i u mnogim drugim slučajevima, na putevima, u saobraćajnim nesrećama…
GSS Crne Gore danas u Međunarodnoj komisiji za gorsko spasavanje (International Commision for Alpine Rescue, ICAR) stoji rame uz rame sa Austrijom, Švajcarskom, Italijom i, poput tih država, sa istim brojem glasova, odlučuje o izmjenama standarda, tehnike, ali i prijemu novih članova.
Njene preporuke, međutim, ne važe u Crnoj Gori za bilo koga, jer ne postoji zakon o GSS-u.
U regionu, oblast gorskog spasavanja zakonski je uređena jedino u Hrvatskoj.
Donošenje zakona u Crnoj Gori bi, prema riječima Loncovića, dalo ovlašćenja, kako za pitanja preventivnih mjera, spasavanja, do toga da bi kroz regulativu bile objedinjene, ali i obavezujuće i preporuke koje GSS upućuje i onima koji idu u planine.
( Damira Kalač )