Nobelov rulet - kako pogoditi ko će osvojiti nagradu za književnost

Brinuti o Nobelovoj nagradi za književnost je kul. Kladiti se na ishod još je više kul. Pošto se ne objavljuje uži izbor, možemo samo da nagađamo ili da se kladimo, a sjutra je sve moguće.

Prema britanskom kladioničarskom sajtu NicerOdds vodi višegodišnji favorit Džerald Marnejn. Novac govori, što nas u kasnokapitalističkoj distopiji svakodnevno podsjeća naša stvarnost.

Prva petorka na listi kladionice, s kvotama, izgleda ovako:

Džerald Marnejn - 5/1

Laslo Krasnahorkai - 6/1

Kristina Rivera Garsa - 9/1

Haruki Murakami - 11/1

Mirča Kartaresku - 11/1

Korejka Han Kang je prošle godine pobijedila s kvotom 33/1, pa bi ovo ipak mogla biti godina nekog s dna tabele, Margaret Atvud, recimo - ili bilo koga drugog.

Međutim, u tom izboru nasumičnom i često punom velikih iznenađenja, postoje neka “pravila”. Posljednjih sedam godina, još od 2018, kada je poljska književnica Olga Tokarčuk pobijedila, nagrada ide naizmjenično muškarcima i ženama. Han Kang pobijedila je prošle godine, što znači da bi ove godine laureat trebalo da bude muškarac.

Književni Nobel je političan, ali se ne miješa direktno u politiku. Dobitnici se često biraju zbog društvenog angažmana njihovih djela (feminizam, postkolonijalizam, ekologija), ali nagrada izbjegava da zauzme stav o gorućim pitanjima dana. I vrlo su oprezni: dakle, nema dobitnika iz Rusije, Ukrajine, na arapskom ili hebrejskom jeziku, bar narednih nekoliko godina.

Nobelov komitet voli da se kreće geografski i jezički, i nije baš oduševljen da nagradu daje Amerikancima. Američkoj književnosti prosto ne treba podsticaj. Kada su Amerikanci dobijali, nisu bili romanopisci: pjesnikinja Luis Glik 2020, nakon kontroverznog Boba Dilana 2016. Prije njega, posljednja Amerikanka bila je Toni Morison 1993. (a ona je bila i prva Amerikanka dobitnica još od Džona Stajnbeka 1962!). Možda će pratiti papinski obrazac ove godine, ali ne bih se kladila na to.

Ono što je najvažnije i kanon književnog Nobela: nikada, ali nikada, ne daju nagradu onome za koga svi misle da će je dobiti. Tako su minulih decenija prošli Filip Rot, Vladimir Nabokov, Artur Miler, Haruki Murakami, Karl Uve Knausgor i Margaret Atvud. Određena vrsta književnih tipova na internetu životom garantuje da je ovo godina Australijanca Džeralda Marnejna “najpoznatijeg pisca za koga nikada niste čuli”- i promašiće.

Potreba Nobelovog komiteta da nagradu daju neočekivanom kandidatu možda djeluje kao hirovitost, ali je to dobar način da spriječe da se ionako uzak svijet književnosti još više suzi. Kada je tanzanijsko-britanski romanopisac Abdulrazak Gurnah pobijedio 2021, samo nekolicina postkolonijalnih stručnjaka znala je za njegovo ime. Kada je ove godine objavio novi roman “Theft”, bio je u izlogu svake knjižare. Murakamija bi svi čitali i ovako.

To što pisac mora da bude poznat, ali ne previše poznat, drži sve nas u neizvjesnosti. Isto kao i pravilo da mora biti živ: nagrada se dodjeljuje za cjelokupno stvaralaštvo, što znači da su dobitnici uglavnom stariji ljudi, ali i da često odu prerano.

Toliko je pisaca koji zaslužuju da je odabir uvijek stvar instinkta. Možda sve ovo djeluje pomalo neozbiljno prema književnosti, ali postoje dva argumenta da se Nobel tako tretira: prvo, iako nagrada ima ogroman ekonomski i društveni uticaj, sama praksa dodjeljivanja pomalo je smiješna, pa zašto se ne bismo i mi malo šalili s tim? Drugo, zašto ne bismo iskoristili duh takmičenja da čitamo šire? Zašto to ove godine ne bi bio indijski pisac Amitav Goš. Samo je jedan Indijac do sada bio laureat – bengalski pjesnik Rabindranat Tagore davne 1913. Osim ako ne čuvaju mjesto za Arundati Roj za par godina (što je vrlo moguće), potkontinent je odavno na redu. I ne, neće biti Salman Rušdi. Goš piše i prozu i esejistiku, osvojio je nekoliko značajnih nagrada (ali ne previše), a njegova perspektiva kolonijalizma, Opijumskih ratova i njihovog savremenog odjeka upravo je ono što komitet voli. Kritikuje BJP (Bharatiya Janata Party, vodeća desničarska politička stranka u Indiji), ali živi u inostranstvu, pa nije previše upleten u politiku. Njegov angažman tako ostaje više intelektualni i kulturni nego direktno politički. Bio bi savršen izbor.

( Nina Vujačić )