SVIJET U RIJEČIMA
Optuživanje Rusije neće zaustaviti populiste
Ruski upliv je važan, ali glavna prijetnja liberalnoj demokratiji leži bliže kući: u neuspjehu njenih branilaca da se suoče s političkom realnošću koju im birači stalno signaliziraju
Rusko miješanje i dezinformacije bili su pozadina nedavnih izbora, najprije u Moldaviji, gdje su prošlog mjeseca proevropski liberali odnijeli pobjedu, a sada i u Češkoj, gdje je milijarder i populista Andrej Babiš trijumfovao proteklog vikenda. Prijetnja u obje zemlje - kao i drugdje - i dalje je stvarna i neposredna. Ipak, opsesivno fokusiranje na Kremlj zamagljuje dublju realnost koja, moglo bi se reći, još više uznemiruje: riječ je o istinskoj privlačnosti koju desničarski populisti i nacionalisti imaju među biračima i mjeri u kojoj ta privlačnost preoblikuje politiku širom demokratskog svijeta.
Rusko miješanje u izbore je dobro dokumentovano. Decenijama su ekstremno desničarske partije u Francuskoj, Italiji i Austriji nastojale da se približe Kremlju u zamjenu za finansijsku i drugu podršku. Pogrešno je, međutim, preuveličavati izborni uticaj tih veza - ili pretpostavljati da se “ruskom kartom” mogu diskreditovati populisti.
Sjedinjene Države su upozoravajući primjer. Opsesija demokrata navodnom saradnjom predsjednika Donalda Trampa s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom 2016. godine nije zaustavila njegov pokret. Istrage su potvrdile rusko miješanje, ali umjesto da oslabe Trampa, one su učvrstile njegov narativ o progonu i prkosu.
Uprkos tim skandalima - i uprkos mjerama protiv stranog miješanja koje je uvela administracija predsjednika Džoa Bajdena - Tramp se 2024. vratio u Bijelu kuću s još jačim mandatom. Van SAD, teško je pronaći slučaj u kojem je etiketiranje protivnika kao “proruskog” zaista zaustavilo autoritarno-konzervativnu snagu.
Razlog je jednostavan: za mnoge glasače krajnje desnice, Putinova Rusija nije toksična. Dok su zemlje poput Češke, Mađarske i Poljske iskusile sovjetsku represiju, Putinov samoproklamovani “zdravi konzervativizam” odražava ono što desničarski birači iskreno žele u sopstvenim državama. Bilo da sebe nazivaju nacionalnim konzervativcima, tradicionalnim socijaldemokratama ili liberalima koji su postali patriote, savremeni desničarski pokreti okupljeni su oko jedne vjere: odbacivanja liberalnog univerzalizma; uzdizanja nacionalnog ponosa i egoizma; obnavljanja etničkih, rodnih i kulturnih hijerarhija; i neprijateljstva prema dugoročnoj klimatskoj odgovornosti.
Gledano na ovaj način, usklađivanje s Rusijom nije uzrok njihove ideologije, već njen logični slijed. Ipak, mnogo zapadnih komentatora i dalje tretira antiimigrantski žar, neprijateljstvo prema LGBT pravima ili protivljenje pomoći Ukrajini ili “Zelenom novom sporazumu” - kao probleme koje je proizveo Kremlj. To je ozbiljna analitička greška.
Na prodemokratskoj konferenciji u Budimpešti prošlog mjeseca, zamolio sam publiku - u kojoj su mnogi bili dovoljno stari da pamte komunističku diktaturu - da zamisli kako bi Hladni rat bio vođen pod pretpostavkom da je komunizam samo maska za ruski imperijalni projekat. Okupacija Crvene armije i KGB zavjere, naravno, bile su važne. Ali trajna snaga komunizma ležala je i u njegovoj privlačnosti koju su prouzrokovala stvarna nezadovoljstva. Hladni rat na kraju nije dobila paranoja makartista, već ozbiljno shvatanje komunističke ideologije i pažljivo uvođenje određenih elemenata socijalističke kritike, najvidljivije u obliku socijalne države, u liberalnu demokratiju.
Danas se suočavamo sa sličnim izazovom. Najefikasnije alternative autoritarnom konzervativizmu često podrazumijevaju kompromis sa djelovima desničarskog programa. Premijerka Đorđa Meloni, uprkos korijenima u italijanskom neofašističkom pokretu, vlada proevropskim pragmatizmom. U Danskoj je premijerka Mete Frederiksen marginalizovala krajnju desnicu onim što bi se moglo nazvati “bijeli progresivizam”: socijaldemokratska platforma kombinovana sa restriktivnom imigracionom politikom.
U Rumuniji je gradonačelnik Bukurešta, Nikušor Dan, ovog proljeća osvojio predsjedničku funkciju kao socijalno konzervativni reformista. Čak je i u Mađarskoj prvi stvarni izazivač premijera Viktora Orbana nakon 15 godina, Peter Mađar, konzervativni insajder koji je postao disident.
Ali prilagođavanje mora biti ispravno izvedeno. Odlazeći češki premijer, Petr Fijala, ovo je naučio na teži način. Njegova strategija da zadobije birače oslanjanjem na hrišćansko-konzervativne vrijednosti bila je neprikladna za jedno od najsekularnijih društava u Evropi. Nije uspio da se pozabavi najrezonantnijom temom na lokalnom nivou: otporom prema ekonomskim žrtvama koje je potrebno podnijeti da bi se ispunili ciljevi NATO troškova, pružila pomoć Ukrajini i sprovela zelena tranzicija.
Ovi stavovi možda se poklapaju sa interesima Kremlja, ali se takođe lako objašnjavaju suženim ličnim interesom lokalnih birača. Za industrijskog radnika u Moraviji, opipljive prijetnje su životni troškovi i nedovoljno finansirane javne usluge, a ne klimatske promjene ili Rusija.
Zato debatu o demokratskoj strategiji ne smiju da vode umjereni konzervativci, koji su često zaokupljeni kulturnim dimenzijama programa krajnje desnice. U svojoj opsesiji navodnim ekscesima “woke kulture”, ovi umjereni ponekad podsjećaju na naivne zapadne akademike koji su sredinom 20. vijeka prihvatali oštre optužbe na adresu krajnosti kapitalizma.
Značajniji odgovor u tom ranijem periodu došao je od hrišćanskih demokrata u Evropi i republikanaca, poput predsjednika Dvajta Ajzenhauera u SAD. Žestoko antikomunistički nastrojeni, oni nikada nisu podizali ideološku bijelu zastavu. Ipak, bili su dovoljno pragmatični da prihvate socijalne beneficije kao cijenu demokratskog konsenzusa koji je marginalizovao revolucionarne snage.
Danas se sličan izbor nameće čvrstim progresivistima. Ogorčenje zbog egoizma, kratkovidosti i netolerancije današnjih desničarskih birača potpuno je opravdano. Ali ogorčenje nije strategija. Neizbježno pitanje glasi: koji se strahovi i predrasude konzervativnih birača mogu prihvatiti, a koje granice ne smiju biti pređene?
Ruski upliv je važan, ali nije u središtu priče. Glavna prijetnja liberalnoj demokratiji leži bliže kući: u neuspjehu njenih branilaca da se suoče sa političkom realnošću koju birači neprekidno signaliziraju.
Autor je vanredni profesor prava i strategije na Central European University
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
( Maciej Kisilowski )