Potpuna pobjeda u Gazi je zabluda

Sedmi oktobar 2023. je datum koji će zauvijek progoniti Izrael. Događaji tog dana bili su stravični: Hamas je izveo gnusan napad na Izrael, ubivši oko 1.200 Izraelaca i uzevši još 251 osobu za taoce. Ali, napad Hamasa ubrzo je doveo do još većih zločina, jer se izraelska odmazda protiv Hamasa pretvorila u dugotrajan rat nezamislive brutalnosti u Gazi.

Izraelski premijer Benjamin Netanjahu je započeo rat u Gazi bez ikakve realne vizije o tome kako da ga okonča. Njegova glavna briga bila je očuvanje krhke koalicione vlade - koja zavisi od podrške krajnje desničarskih vjerskih fanatika - i izbjegavanje suđenja za korupciju. Tako je, dok su izraelske trupe razarale gradove u Gazi, Netanjahu pokrenuo i sveobuhvatan napad na izraelske zakone i institucije, sve u ime postizanja “potpune pobjede” nad Hamasom - koji je, iz perspektive Netanjahuove vlade, izgleda sinonim za Palestinu.

Dvije godine kasnije, Izrael se teško može smatrati pobjednikom. Najmanje 60.000 Palestinaca je mrtvo - čak i izraelske odbrambene snage (IDF) priznaju da je do maja poginulo 53.000, a oni koji su ostali u Gazi trpe tešku humanitarnu krizu koja izaziva sve oštrije osude sve većeg dijela međunarodne zajednice. U međuvremenu, izraelsko društvo je duboko podijeljeno, a temelji njegove demokratije su poljuljani, možda i nepovratno.

Bez osjećaja za istoriju

Postoji određena ironija u činjenici da je izraelski lider koji je otvorio Pandorinu kutiju u Gazi sin uglednog istoričara. Benzion Netanjahu - koji je proučavao kraj jevrejskog života u srednjovjekovnoj Španiji kroz prizmu antisemitizma i i smatrao jevrejsku istoriju nizom holokausta - bio je, doduše, svojevrsni fatalista i buntovnik. Ali njegov sin je pokazao malo interesovanja za razumijevanje istorije - zanima ga samo kako da je iskoristi za unapređenje svojih političkih ciljeva i interesa.

Da bi opravdao protivljenje konstruktivnom angažmanu Zapada prema Iranu, Netanjahu je uporedio pregovore koje je bivši američki predsjednik Barak Obama 2015. vodio o sporazumu za ograničavanje iranskog nuklearnog programa s politikom popuštanja nacističkoj Njemačkoj koju je 1938. sprovodio Nevil Čemberlen. Očigledno, nije bilo važno to što je izraelski bezbjednosni establišment snažno podržavao taj nuklearni sporazum s Iranom.

Da bi opravdao krajnji cilj uništenja palestinskog nacionalnog pokreta, Netanjahu je otišao toliko daleko da je čak pokušao da oslobodi Hitlera odgovornosti za ideju o istrebljenju evropskih Jevreja, svaljujući krivicu na palestinskog vođu Hadža Amina al Huseinija, tvrdeći da je on tu ideju usadio u Hitlerovu svijest. Takođe je uporedio masakr koji je Hamas počinio 7. oktobra s iznenadnim napadom Japana na Perl Harbor 1941- događajem koji je manje od četiri godine kasnije doveo do uništenja japanskih gradova.

Netanjahu nipošto nije prvi svjetski lider koji pokazuje koliko nepoznavanje istorije može biti opasno. Kada su politikolog Grejem Alison i istoričar Nil Ferguson predložili osnivanje Savjeta istoričara koji bi savjetovao američke predsjednike, pozvali su se upravo na duboko neznanje koje je oblikovalo odluku bivšeg predsjednika Džordža V. Buša da 2003. izvrši invaziju na Irak.

Alison i Ferguson su takođe kritikovali Obamino “zanemarivanje” “dubokih istorijskih veza” Ukrajine s Rusijom, što ga je navelo da “potcijeni rizike” njenog približavanja Evropi. Za razliku od Buša, koji nikada nije glumio učenjaka bilo koje vrste, Obama je nepoznavanje istorije spojio s izvjesnom intelektualnom arogancijom, što se vidi u njegovim podrugljivim komentarima o glavnom arhitekti američke strategije Hladnog rata, Džordžu F. Kenanu. “Meni (Kenan) sada uopšte nije potreban”, rekao je dva mjeseca prije nego što je Rusija anektirala Krim.

Nasuprot tome, bivši američki državni sekretar Henri Kisindžer bio je vješt praktičar onoga što Alison i Ferguson nazivaju “primijenjenom istorijom”. On se oslanjao na prošlost kako bi usmjeravao odluke u sadašnjosti, ali bez toga da postane talac istorijskih poređenja koja mogu zavesti na pogrešan put. Mirovni sporazumi koji su uslijedili nakon Napoleonovih ratova naučili su ga da međunarodni poredak može biti stabilan samo ako ga sve velike sile smatraju legitimnim.

Kisindžer, tvrdi realista, bavio se teškim položajem Palestinaca samo onoliko koliko je on imao potencijal da destabilizuje Bliski istok; moralne težnje ili pravna prava potlačenog naroda za njega nijesu imala značaja. Nije bio pristalica Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), a još manje militantnog Hamasa. Budući da nije vjerovao da je sporazum između Izraela i PLO-a moguć, zalagao se za formiranje palestinsko-jordanske konfederacije - vizije koja je i danas aktuelna. Za Kisindžera je jedino bilo važno postizanje stabilne ravnoteže među velikim silama u regionu.

Bez vječnih neprijatelja

Kisindžerov hladni realizam omogućio mu je da izvuče istorijsku pouku koju politički lideri, a čak i neki istoričari, često propuštaju da uoče: nijedna dva aktera nijesu osuđena da zauvijek ostanu protivnici. Ključno je da ratovi ne potraju duže nego što je korisno - što je za Kisindžera značilo da treba da traju samo dok stvaraju diplomatske prilike i omogućavaju ponovno uspostavljanje geopolitičke ravnoteže.

SAD su 1970-ih bile primorane da priznaju da bi dalji pokušaji da se postigne pobjeda u Vijetnamu vodili do beskrajne nestabilnosti i krvoprolića. Vojna pojačanja nisu uspijevala da promijene stanje na terenu, dijelom zato što okolnosti nijesu dozvoljavale manevarsku borbu na koju je američka konvencionalna vojska bila navikla, a dijelom zato što je neprijatelj - motivisan dubokom mržnjom prema okupatoru - imao vrlo malo da izgubi. Danas, pola vijeka nakon što su SAD prihvatile vojni poraz, mogu da tvrde da su pobijedile na diplomatskom i ekonomskom planu. Vijetnam je praktično američki saveznik, a Kina, koja je nekada pomagala Sjeverni Vijetnam u borbi protiv “američkog imperijalizma”, smatra se glavnom prijetnjom bezbjednosti Vijetnama.

Ali čak i kada je “potpuna pobjeda” moguća, ona je najčešće kratkog vijeka. Izraelske “potpune pobjede” u arapsko-izraelskim ratovima 1948. i 1967. godine, kao i u ratu protiv Egipta 1956, samo su pojačale želju njegovih neprijatelja za osvetom. Zato je Kisindžer zaustavio Jomkipurski rat 1973. prije nego što je izraelska vojska mogla da izgladni Treću egipatsku armiju i krene prema Kairu: znao je da bi to vjerovatno onemogućilo trajan mir. U velikoj mjeri zahvaljujući njegovoj pronicljivosti, Izrael i Egipat su potpisali mirovni sporazum 1979. godine.

Narativi poraza

“Potpuna pobjeda” je iluzija, jer - kako objašnjava Volfgang Šivelbuš u knjizi “Kultura poraza: o nacionalnoj traumi, tugovanju i oporavku”, “poraženi” nikada ne prihvataju narativ poraza. Umjesto toga, oni prepravljaju svoju istoriju, stvarajući “mitove” koji veličaju njihovu prošlost i opravdavaju njihove gubitke. Vojni poraz tada postaje simbol kulturne i moralne superiornosti.

U ratovima - naročito onim asimetričnim - moralne procjene sukoba mogu biti jednako važne za ishod, kao i bombe. U Vijetnamu su američki stratezi pozivali na nemilosrdno bombardovanje i gađanje infrastrukture. Ali ta strategija nije samo davala sve slabije vojne rezultate, već je otuđila američke građane i saveznike. Sad su izgubile Vijetnamski rat na univerzitetskim kampusima u Americi i na sudu zapadnog javnog mnjenja, mnogo prije nego što su popustile na bojnom polju. Izrael već gotovo dvije godine ponavlja istu grešku. Njegova vojska pokušava da slomi Hamas zauzimanjem teritorije, razaranjem kuća i bolnica i sprečavanjem dopremanja pomoći u Gazu. Ali poslije dvogodišnje ofanzive, vojna moć Hamasa, iako znatno oslabljena, nije uništena, a taj pokret i dalje odolijeva pokušajima SAD i Izraela da mu nametnu uslove za okončanje rata. Nije čak ni ublažio svoje zahtjeve.

Netanjahu je trebalo da zna. Nije bila samo ruska zima ta koja je dovela do propasti nacističke invazije na Sovjetski Savez 1941; bila je to i Staljinova sposobnost da na front šalje naizgled neiscrpan priliv trupa. Danas je Hamas pokazao sposobnost da obnavlja redove prinudnim regrutovanjem ili obećanjima plaćanja hranom i novcem.

Ako otpornost Hamasa nije dovoljna da slomi moral izraelskih vojnika, onda bi to sigurno mogao učiniti globalni otpor prema Izraelu. Broj samoubistava u redovima IDF-a je u porastu. Netanjahu, izgleda, nije shvatio da se savremeni ratovi vode na više frontova, uključujući globalne javne forume i haotični vrtlog društvenih mreža. A Izrael je na tim poljima pretrpio odlučujuće gubitke: Hamas, organizator jednog od najstrašnijih terorističkih napada u skorije vrijeme, postao je simbol herojskog otpora.

“Potpuna pobjeda” je iluzija, jer - kako objašnjava Volfgang Šivelbuš u knjizi “Kultura poraza: o nacionalnoj traumi, tugovanju i oporavku”, “poraženi” nikada ne prihvataju narativ poraza. Umjesto toga, oni prepravljaju svoju istoriju, stvarajući “mitove” koji veličaju njihovu prošlost i opravdavaju njihove gubitke. Vojni poraz tada postaje simbol kulturne i moralne superiornosti

Izraelci su se nekada hvalili da će se njihovi ratovi proučavati na vojnim akademijama. Ali svako ozbiljno proučavanje sadašnjeg rata u Gazi neće tražiti odgovore na pitanje šta je Izrael uradio ispravno, već kako je Hamas uspio da zemlju uvuče u najduži rat u njenoj istoriji. Kako je najslabija karika u “prstenu vatre” koji okružuje Izrael uspjela da nanese velike gubitke i ogromne ekonomske troškove zemlji, da obezbijedi oslobađanje visokorangiranih palestinskih zatvorenika, duboko podijeli izraelsko društvo, uništi međunarodni ugled Izraela i poremeti normalizaciju odnosa sa Saudijskom Arabijom?

Odgovor možda djelimično leži u činjenici da je Hamas nedržavni akter. Suverenitet sa sobom nosi određena ograničenja. Čak i radikalan režim poput iranskog mora pokazati izvjesnu uzdržanost, jer mu je za opstanak potrebna funkcionalna ekonomija i određeni nivo međunarodnog legitimiteta. Da je Iran pretrpio stotine hiljada civilnih i vojnih žrtava u jednom ratu - što bi bilo proporcionalno ukupnim gubicima u Gazi - njegov bi se režim najvjerovatnije srušio.

U Libanu je Hezbolah izložen mnogim sličnim ograničenjima. Izrael je uspio da eliminiše njegovo rukovodstvo i uništi veliki dio njegovog arsenala, ali ga je porazio djelimično i zato što je Hezbolah ujedno i libanska politička partija, sa predstavnicima u parlamentu i vladi. Nije mogao sebi priuštiti da izloži Liban nastavku izraelskih vazdušnih napada.

Hamas je, za razliku od toga, oslobođen ograničenja državnosti, što ga čini mnogo težim za odvraćanje. Planeri masakra 7. oktobra sigurno su znali da će Izrael odgovoriti bez milosti i da će palestinski civili biti uhvaćeni u unakrsnoj vatri. Ali su takođe znali da će njihovi borci ostati zaštićeni u tunelima, s obilnim zalihama hrane, i da će bilo kakvo civilno stradanje koje Izrael prouzrokuje na kraju pomoći njihovom cilju, jer će svijet konačno okrenuti protiv njihovog omraženog okupatora. Musa Abu Marzouk, visoki zvaničnik Hamasa, bio je u tome izričit. On je rekao da velika podzemna mreža tunela u Gazi služi za zaštitu članova te terorističke grupe, dok bi se civile trebalo da se pobrinu Ujedinjene nacije i Izrael.

Nestani, prokleta mrljo

Čak i ako Hamas na kraju bude “poražen”, udarac koji je zadao Izraelu predstavlja psihološku pobjedu koja će dugo ostati urezana u kolektivno pamćenje palestinskog naroda. Sve dok Izrael insistira na održavanju okupacije palestinskih teritorija, biće osuđen da živi u stalnom ratu. Stalna budnost, uključujući stalni, nametljivi nadzor nad okupiranim stanovništvom, biće mu jedina opcija.

Nasuprot tome, izraelska vojna “pobjeda” sadržavala bi zapanjujući moralni poraz. Biće potrebne godine, možda i decenije, da izblijede etički ožiljci koje će Izraelu ostaviti napadi biblijskih razmjera u Gazi, pri čemu su ubijene desetine hiljada civila, uključujući djecu - ako ikad izblijede. Kada neki izraelski vladini zvaničnici, doduše u velikoj mjeri politički klovnovi bez izvršne odgovornosti, pozivaju na istrebljenje i etničko čišćenje, ta zvjerstva izazivaju optužbe za genocid.

Odnosi između Jevreja i Palestinaca podsjećaju na one na Balkanu. To su sudari ukorijenjenih nacionalnih narativa, ogorčene borbe oko vjekovnih teritorijalnih pretenzija i sukobi vjerskih i etničkih zajednica na istoj osiromašenoj geografiji. Kako je rekao H. H. Munro, ljudi na tim prostorima “proizvode više istorije nego što mogu da je potroše lokalno”.

Ali mogu li ljudi koji su preživjeli Holokaust zaista činiti genocid, najteži od svih zločina? Bez obzira na sve svoje strahote, Gaza nije Aušvic, fabrika smrti u kojoj su nacisti sistematski ubijali hiljade Jevreja svakog dana. Nijedan izraelski rat - čak ni sadašnji rat u Gazi, koji je nesumnjivo obilježen ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti - ne može se uporediti s industrijskim istrebljenjem evropskih Jevreja tokom Drugog svjetskog rata.

Ali savremena pravna definicija genocida ne zasniva se na broju ubijenih niti na metodama, već na tome da li je počinilac pokazao namjeru da uništi neku nacionalnu ili etničku grupu. U Srebrenici je ubijeno “samo” 8.000 muslimanskih civila, ali je Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju presudio da je riječ o genocidu. Da li Izrael ispunjava taj kriterijum, ostaje predmet rasprave. Čak i ako zemlja izbjegne osuđujuću presudu za genocid pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, stigma će ostati.

Odnosi između Jevreja i Palestinaca podsjećaju na one na Balkanu. To su sudari ukorijenjenih nacionalnih narativa, ogorčene borbe oko vjekovnih teritorijalnih pretenzija i sukobi vjerskih i etničkih zajednica na istoj osiromašenoj geografiji

Bolno je posmatrati kako je većina Izraelaca otupjela na zločine koje njihova vojska čini u njihovo ime. Iako neki i dalje protestuju protiv postupaka svoje vlade, zahtijevajući da se usredsredi na oslobađanje talaca, taj odgovor je daleko slabiji od demonstracija koje su, recimo, potresale SAD i Francusku nakon otkrića o varvarstvu njihovih trupa u Vijetnamu, Iraku i Alžiru.

Ključni razlog za ovu razliku možda leži u samoj prirodi izraelsko-palestinskog sukoba, koji većini Izraelaca izgleda kao da je nadživio svako moguće političko rješenje. Rezultat toga, što se, čini se, potvrdilo i 7. oktobra - jeste egzistencijalni izbor: mi ili oni.

Štaviše, Izraelci su i ranije, makar neformalno, optuživani za genocid. Britanski pisac Džon le Kare je to učinio tokom Prvog libanskog rata 1982. godine. Tokom Druge intifade 2002, nobelovac i romanopisac Žoze Saramago uporedio je bitku za Dženin, na Zapadnoj obali, s Aušvicom. Može se reći da nijedan sukob ne izaziva toliko moralnog ogorčenja u svijetu - što odražava ne samo razmjere palestinske tragedije, već i činjenicu da su Jevreji u ovom slučaju njeni počinioci.

Za zapadne posmatrače, taj sukob nije neki daleki problem. Nije to tek još jedan vjerski ili etnički sukob na Bliskom istoku, poput onih u Avganistanu, Iraku ili Jemenu. Palestina se nalazi u središtu kolektivnog pamćenja Zapada; njena istorija i svetišta duboko su utkani u živote stotina miliona ljudi širom svijeta. Odnos Zapada prema palestinskoj agoniji je ukorijenjen i u nerazriješenoj dilemi - sa svom pripadajućom krivicom - koju je stvorio Holokaust, što znači da izraelsko-palestinski sukob i dalje zauzima istaknuto mjesto u kolektivnoj savjesti Zapada. Kako je, navodno, rekao izraelski psihoanalitičar Cvi Reks, Nijemci “nikada neće oprostiti Jevrejima zbog Aušvica”. A, uostalom, ni Evropljani.

Ova dinamika obrnutih uloga iz vremena Holokausta - ideja da Izrael ponavlja zločine nacističke Njemačke - ponovo se odvija pred našim očima. Njeno ponavljanje pomaže da se objasni zašto, kako je primijetila novinarka Džojs Karam 2014. godine, “kad musliman ubije muslimana ili Arap ubije Arapa, to se čini prihvatljivijim nego kada Izrael ubija Arape”.

Ništa od toga, međutim, ne opravdava izraelska zvjerstva u Gazi. Naprotiv, došlo je vrijeme da Izrael svede svoje strateške i moralne gubitke.

Posljednja kolonijalna sila

Nijedna okupacija ne traje vječno. Od Francuske do Ujedinjenog Kraljevstva, kolonijalne sile su na kraju shvatile da su zapale u spiralu sve manjih koristi - i odustale od imperijalnog projekta. Danas Izrael stoji kao posljednja “bijela” sila koja vlada potčinjenim narodom, podriva njegova prava i prisvaja njegovu zemlju, dok je Palestina posljednja nacija koja se još bori za nezavisnost od svog okupatora.

Ali Palestina nije prekomorska kolonija. Njena geografska blizina - istorijska domovina koja se graniči s matičnom državom - nosi praktične rizike i podstiče jevrejski supremacizam i izraelski teokratski fašizam.

I ovo se uklapa u istorijski obrazac. Kopnene imperije, poput onih koje su gradile Kina, Njemačka i Rusija, često su bile obilježene rastućom tiranijom u sopstvenoj zemlji i osjećajem rasne nadmoći, podstaknutim strahom imperijalne sile od pobune svojih podanika i invazije svojih rivala. Pomorske imperije, poput britanske i francuske, takođe su sprovodile veliko nasilje nad zajednicama koje su kolonizovale, ali to nije bilo praćeno pojavom tiranskih režima kod kuće.

Ključna pouka je da će okončanje okupacije palestinskih teritorija biti nemoguće sve dok se ne ukloni autoritarna izraelska vlada. Vječni rat protiv Palestinaca je postao “projekt s rastućim prinosom” za Netanjahuov režim, koji rat možda čak koristi i kao izgovor da odloži naredne izbore. Sve dok je Netanjahu na vlasti, produbljivanje okupacije je neizbježno. Rat u Gazi je poslužio kao dimna zavjesa iza koje je Zapadna obala pretvorena u Divlji istok, mjesto gdje nasilni doseljenici, uz prećutnu saglasnost vlasti, protjeruju Palestince s njihovih imanja i iz domova.

Novi Bliski istok

Ratovi često proizvode nepredviđene posljedice, i, kako je Kisindžer isticao, one nijesu uvijek negativne. Kada je Izrael pokrenuo kontraofanzivu u Gazi, nije predvidio koliko će se dramatično region promijeniti. IDF je uspio su da razbije iranski “prsten vatre” koristeći širok spektar vojnih sposobnosti, od obavještajnih do vazduhoplovnih. Sada Izrael i SAD moraju da odluče: da li će podstaći Iran na taktičko približavanje Zapadu ili će ga gurnuti ka ubrzanju nuklearnog programa.

Izrael nije mogao da predvidi da će njegovo brzo uništenje vojnih kapaciteta Hezbolaha stvoriti uslove da Liban razoruža tu grupu i povrati svoj suverenitet kao država s jednom vladom i jednom vojskom. Niti je mogao da nasluti pad režima porodice Asad u Siriji. Izrael sada ima priliku - vjerodostojnu, iako neizvjesnu - da pokrene novi mir na Levantu.

Na kraju, Izrael nije očekivao da će Hamas, ideološki protivnik rješenja u vidu dvije države, upravo to rješenje ponovo postaviti na vrh globalne agende. Ako Izrael i dalje bude izbjegavao političko rješenje, Palestinci će nastaviti da koriste svaki instrument kojim raspolažu kako bi osujetili izraelski san o regionalnom miru.

Stabilniji i mirniji Bliski istok je moguć. Ali se ne može izgraditi bez izraelske vlade koja će prepoznati trenutak kada je rat izgubio svaki smisao.

Autor je bivši izraelski ministar spoljnih poslova i potpredsjednik Međunarodnog centra za mir Toledo

project-syndicate.org

Prevela i priredila: A. Š.

( Šlomo Ben-Ami )