Istorija kulture je istorija nesporazuma

Nobelov komitet Švedske akademije pobrinuo se da ovu, 2025. godinu ljubitelji književnosti pamte po “pravednoj” Nobelovoj nagradi, a što, posljednjih godina, pa i decenija, nije baš čest slučaj.

Mađarski pisac - drugi Mađar sa Nobelom, nakon Imre Kertesa - pominjan je kao jedan od ozbiljnih kandidata, tako da čak ni kladionice nisu bile daleko od pogotka, što je takođe rijetko.

Laslo Krasnahorkai je autor osobenog svjetonazora, a švedski akademici ističu da je njegov opus “snažno i vizionarsko stvaralaštvo koje, usred apokaliptičnog užasa, ponovo potvrđuje snagu umjetnosti”.

Kako su objasnili, ovaj pisac “takođe gleda prema Istoku usvajanjem kontemplativnijeg, fino kalibrisanog tona. Rezultat je niz djela inspirisanih dubokim utiscima njegovih putovanja u Kinu i Japan”.

Njegov roman iz 2003. godine “Planina na sjeveru, jezero na jugu, putevi na zapadu, rijeka na istoku” (2022) misteriozna je priča koja se odvija jugoistočno od Kjota. To djelo postavlja se kao predigra bogatoj zbirci “Seiobo járt odalent” (2008), zbirci 17 priča raspoređenih prema Fibonačijevom nizu o ulozi ljepote i umjetničkog stvaranja u svijetu sljepila i prolaznosti.

Poznat je po teškim i zahtjevnim romanima, često nazivanima postmodernim, sa distopijskim i melanholičnim temama. Njegove romane Satantango (1985) i Melanholija otpora (1989), ekranizovo je mađarski filmski reditelj Bela Tar.

Krasnahorkai je nagrađen brojnim književnim nagradama, među kojima su i najviša nagrada mađarske države - Košutova nagrada, kao i prestižna Međunarodna Buker nagrada za djelo prevedeno na engleski jezik.

U intervju koji je dao Adamu Tirvelu (theparisreview.org) Krasnahorkai izunosi zanimljive detalje iz sopstvenog sazrijevanja:

“Bio sam rudar jedno vrijeme. To je bilo gotovo komično - pravi rudari su morali da me pokrivaju. Onda sam bio direktor raznih domova kulture u selima daleko od Budimpešte. Svako selo je imalo dom kulture gdje su ljudi mogli da čitaju klasike. Te biblioteke su bile sve što su imali u svakodnevnom životu. A petkom ili subotom direktor Doma kulture je priređivao muzičku zabavu, ili nešto slično, što je bilo dobro za mlađe. Bio sam direktor u šest veoma malih sela, što je značilo da sam se uvijek kretao između njih. Bio je to sjajan posao. Volio sam to jer sam bio veoma daleko od svoje buržoaske porodice.”

“Šta još? Bio sam noćni stražar koji je čuvao trista krava. To mi je bilo najdraže - štala na ničijoj zemlji. U blizini nije bilo ni sela, ni grada, ni varoši. Bio sam čuvar nekoliko mjeseci, možda. Siromašan život sa Ispod vulkana u jednom džepu i Dostojevskim u drugom.

I naravno, u ovim wanderjahre, počeo sam da pijem. U mađarskoj književnosti postojala je tradicija da su pravi geniji potpuni pijanci. I ja sam bio ludi pijanac. Ali onda je došao trenutak kada sam sjedio sa grupom mađarskih pisaca koji su se sa žaljenjem složili da je to neizbježno, da svaki mađarski genije mora da bude ludi pijanac. Odbio sam da prihvatim ovo i kladio sam se - u dvanaest boca šampanjca - da više nikada neću piti. I nisam. Ali ipak, u to vrijeme, među savremenim prozaistima, postojao je jedan pisac i pijanac - Peter Hajnoči. Bio je živa legenda i totalni, suštinski alkoholičar, poput Malkolma Laurija. Njegova smrt je bila najveći događaj u mađarskoj književnosti. Bio je vrlo mlad, možda mu je bilo četrdesetak godina. I to je bio život koji sam živio. Ništa me nije brinulo - bio je to veoma avanturistički život, uvijek u tranzitu između dva grada, noću na željezničkim stanicama i barovima, posmatrao ljude, vodio male razgovore sa njima. Polako počeo da pišem knjigu u svojoj glavi.”

O poeziji i prozi:

“Prozna književnost je bila manje moćna. Mnogo smo više voljeli poeziju jer je bila zanimljivija, tajnija. Proza je bila malo previše bliska stvarnosti. Pojam genija u prozi podrazumijevao je nekoga ko je ostao veoma blizak realnom životu.”

O prevodima iz vremena socijalizma:

“Bilo je vrijeme, sedamdesetih, kada smo dobili mnogo zapadne literature. Vilijam Fokner, Franc Kafka, Rilke, Artur Miler, Džozef Heler, Marsel Prust, Semjuel Beket - skoro svake nedjelje stizalo je novo remek djelo. Pošto u komunističkom režimu nisu mogli da objavljuju svoja djela, najveći pisci i pjesnici su postali prevodioci. Zato smo imali divne prevode Šekspira, Dantea, Homera i svakog velikog američkog pisca, od Foknera pa nadalje. Prvi prevod Pinčonove Duge gravitacije bio je zaista divan.”

O Dostojevskom:

“Dostojevski je za mene odigrao veoma važnu ulogu - zbog svojih heroja, a ne zbog svog stila ili njegovih priča. Da li se sjećate naratora Bijelih noći? Glavni lik je pomalo kao Miškin u Idiotu, figura prije Miškina. Bio sam fanatični obožavatelj ovog pripovjedača, a kasnije i Miškina - njihove bespomoćnosti. Nezaštićena, anđeoska figura. U svakom romanu koji sam napisao možete naći takvu figuru - poput Estike u Satantangu ili Valuske u Melanholiji, koje je svijet ranio. Oni ne zaslužuju ove rane, a ja ih volim jer vjeruju u univerzum u kome je sve divno, uključujući i ljudsko postojanje, i veoma poštujem činjenicu da su vjernici. Ali njihov način razmišljanja o univerzumu, o svijetu, ovo vjerovanje u nevinost, za mene nije moguć.

Što se mene tiče, više pripadamo svijetu životinja. Mi smo životinje, mi smo samo životinje koje su pobijedile. Ipak, mi živimo u visoko antropomorfnom svijetu - vjerujemo da živimo u ljudskom svijetu u kome postoji dio za životinje, za biljke, za kamenje. To nije istina.”

Vjeruje da je “istorija kulture je istorija nesporazuma”:

“Nemamo pojma šta je univerzum. Mudri ljudi su nam uvijek govorili da je ovo dokaz da ne treba da razmišljate, jer razmišljanje vas nikuda ne vodi. Vi samo nadograđujete ovu ogromnu konstrukciju nesporazuma, a to je kultura. Istorija kulture je istorija nesporazuma velikih mislilaca. Zato se uvijek moramo vratiti na nulu i početi drugačije. Da li sam zaista toliko hrabar da ukinem svu ljudsku kulturu? Da se ​​prestanemo diviti ljepoti u ljudskoj proizvodnji? Veoma je teško reći ne. Poštujem našu kulturu. Poštujem visoku ljudsku artikulaciju u svakom obliku. Ali korijen ove kulture je lažan.”

A evo kako novopečeni nobelovac objašnjava svoj stil koji karakterišu izuzetno dugačke rečenica:

“Pronalaženje stila mi nikada nije bilo teško jer ga nikad nisam tražio. Živio sam povučeno. Uvijek sam imao prijatelje, ali samo po jednog. I sa svakim prijateljem sam imao odnos u kojem smo razgovarali samo u monolozima. Jednog dana, jedne noći, ja sam govorio. Idućeg dana ili noći bi on govorio. Ali dijalog je svaki put bio drugačiji jer smo htjeli da kažemo nešto veoma važno drugoj osobi, a ako želite da kažete nešto veoma važno, i ako želite da ubijedite sagovornika da je to veoma važno, ne trebaju vam tačke, ali udisaji i ritam - ritam, i tempo i melodija su potrebni. To nije svjestan izbor. Ovakav ritam, melodija i struktura rečenice najprije su proizašli iz želje da se ubijedi druga osoba.”

Na pitanje o porijeklu roditelja, pisac objašnjava:

“Moj otac je imao jevrejske korijene. Ali on nam je otkrio ovu tajnu tek kada sam imao jedanaest godina. Prije toga nisam imao pojma. U doba socijalizma to je bilo zabranjeno pominjati. Dakle, ja sam polu Jevrej, ali ako se stvari u Mađarskoj nastave ovako, uskoro ću biti potpuno Jevrej.”

Autor razgovora Adam Tirvel ga potom pita “Kako je vaš otac preživeo?”

“Naše prvobitno ime je bilo Korin, jevrejsko ime. Sa ovim imenom on nikada ne bi preživeo. Moj djed je bio veoma mudar i promijenio nam je ime u Krasnahorkai. Krasnahorkai je bilo “iredentističko” ime. Poslije Prvog svjetskog rata, Mađarska je izgubila dvije trećine svoje teritorije, a glavna politika konzervativne nacionalističke vlade poslije rata bila je da obnovi ove izgubljene teritorije. Bila je jedna veoma poznata pjesma, nepodnošljivo sentimentalna pjesma o zamku Krasnahorka. Poslije rata on je postao dio Čehoslovačke. Suština pjesme je da je zamak Krasnahorka veoma tužan i mračan i da je sve beznadežno. Možda ga je zato moj djed izabrao. Ne znam. Niko ne zna, jer je bio veoma ćutljiv čovek. To je bilo 1931. godine, prije prvih mađarskih jevrejskih zakona.”

K.V.

( K. V. )