Car je go! - pa šta s tim?

U liberalnoj demokratiji građani Zapada trebalo bi da su, prije svega, zadovoljni, jer uživaju punu transparentnost vlasti, ona čak u svom demokratskom odricanju od moći (parafrazirajmo Anrija Lefevra), poziva civilni sektor na učešće kad god se radi o donošenju odluka od takozvanog opšteg dobra, posebno se tu, reklo bi se, ističe osjetljivost kad je riječ o - ekologiji, očuvanju životne sredine, zaštiti kulturnog dobra. Pa ipak, uprkos ili zahvaljujući upravo toj praksi vladanja, Balkan je i dalje eksploatorski resurs Evrope, omiljena mapa za sumnjive investitore i njihov kapital koji treba da se neprestano obrće.

Na Istoku, imidž vlasti, njena nedodirljivost i nemogućnost kompromitacije (totalitarni sistem, naprosto, ne može napraviti grešku, ona je uvijek već stvar ničeg drugog do naše percepcije, otud je ideologija komunizma pravdala svaki zločin koji je bio djelo u višem interesu istorije), nešto su na čemu počiva, tako smo se u medijima ukratko mogli obavijestiti kako će partija u Kini strijeljati ministra, no, kad se sjetimo da je Kim Džong Un, iz topa pogubio ujaka, ovo se u poređenju s tim čini kao - kulturna egzekucija.

Ljetos mi stariji brat koji živi i radi u Frankfurtu, priča kako u tamošnjim svim megamarketima postoje sektori na kojima se prodaju čokolade za zapadno i istočno tržište. Ne treba se pitati koje su neuporedivo boljeg kvaliteta. Utoliko prije, slovenački filozof Mladen Dolar, doista je u pravu: Balkan je nesvesno Evrope - što bi značilo: sve što su potisnuli, prikrili i/ili porekli o sebi, to su projektovali na nas, mi smo, dakle, varvari i neprestana prijetnja emancipatorskom nasljeđu kojem nikada nećemo dorasti.

Da budemo što jasniji: naša predstava o Evropi je proizvod kompleksa i predrasude. Od ekonomske, neuporedivo je opasnija - kulturna kolonizacija, utoliko prije, Evropa je veliki Drugi Balkanu. Stalno nastojanje da se dostigne nešto što je naš čisti fantazam (tim prije zbog pada u zamku superega i živimo frustraciju, krivicu da je sve, uvijek već, do nas, što je u jednoj mjeri tačno, mada, ne baš onoliko koliko je na tome insistirao Zoran Đinđić), a tome su posebno krive odveć podaničke, umjesto politika koje će nas oslobađati od tog, nerijetko, ciničnog i, s druge strane i ne baš tako jasnog diskursa sa vječitim nalogom.

Pošto na Istoku postoji kult vođe, u njega se, dakle, učitavaju mitske osobine, to je entitet koji sobom dokazuje da se dostigla istorijska tačka za ostvarenje savršenog društva, itd (komunisti su sebe ubijedili, primjera radi, da su ljudi posebnog kova, tako da sve što su činili trebalo je biti shvaćeno i opravdano iz pozicije budućnosti koja dolazi), na Zapadu, pak, postoji demokratska diseminacija vlasti (razumije se, uvijek je to režija u prilog pojačavanja privida), ona se ubeskrajava u apstraktnom administrativnom aparatu, rezultat toga su bezlične tehnokrate i lideri koji su sve osim političari; sa smrću kraljice Elizabete, kraljevska porodica će, uskoro, postati rijalitizovana, što ona, zapravo, već jeste, obzirom na knjigu koju je napisao princ Hari i puštanje Netflixa u njihovu kuću, što je bio proces početka deintimizacije porodice koja to nikada sebi nije mogla dopustiti.

Istok, u prvom redu - dekadentnost Zapada prepoznaje u vlastima i metodama upravljanja. Zbilja, ukoliko Donald Tramp dobije Nobela za mir zahvaljujući “pragmatičnom” (formulacija je ovdje presudna) rješenju krize u pojasu Gaze - onda je ovaj svijet, u eri poznoga kapitalizma, nesumnjivo, ovjerio smisao. Da: tako buja dekadencija: gubitkom svake nade da je ikakva vrijednost više moguća. Te se postavlja pitanje: šta je, dakle, vrijednost i kako je postmoderno doba i u čemu prepoznaje?

Bernard Šo veli kako - Život nije pronalaženje sebe. Život je stvaranje sebe. - Kakvi nam se primjeri ili modeli, recimo kalupi ili mogućnosti nude? Ogrezli u materijalnoj vulgarnosti, s druge strane imamo istočni totalitarizam koji od toga svoj narod čuva tako što primjenjuje represivni i brutalni metod vladanja; no: pošto su slobode od strane potrošačkog uma redukovane na konzumerizam, brza, laka i prolazna iskustva, šta, najzad, možemo stvoriti od života/sebe? Malodušnog cinika koji se stečenim znanjem koristi kako bi svoju poziciju izmjestio iz svake akutne aktuelnosti?

Hapšenje bivšeg predsjednika Francuske, Sarkozija, u javnosti je naišlo na reakciju koja se da protumačiti kako je nešto tako gotovo pa, u međuvremenu, postalo normalna i sasvim očekivana stvar. Afera Fajzerget nimalo nije, kako vidimo, uzdrmala Ursulu fon der Lajen, naprotiv: čini se da je sada daleko ažurnija, kao da je stekla dodatno povjerenje zbog čega obavlja neuporedivo više posla.

Situacija sa kojom smo suočeni otkriva gubitak autoriteta kao figure koja samu sebe drži pod kontrolom, ne dopuštajući, dakle, da joj se dogode ikakve slabosti, tako da - rančersko ponašanje Trampa, imperijalističke besjede Putina, kao i infantilno ponašanje lidera EU, uzrok su krajnje krize vrijednosti koja na društva virusno djeluje.

Kad se vlast (nemojmo se po tom pitanju zavaravati) namjerno prokaže (rad kapitala postiže, svakako, željeni rezultat, utoliko prije jer čega se god dotakne, isto i kompromituje), koliko je onda kritika od pomoći, šta, recimo, sa ukazom koji stiže od Erika Hobsbauma prema kojem živimo “usred epohe ekstrema.” (Doba ekstrema: istorija Kratkog dvadesetog veka) – S jedne strane orijentalni despotizam, s druge, liberalna demokratija koja svoj projekat militaristički sprovdi u djelo!

Na prvi mah učiniće se suludim, ali, zar ne uviđamo da je, u stvari, Vikiliks postigao suprotno od namjere, dakle, pošto smo upoznati sa svim pošastima savremene politike, ona se, konačno, oslobodila, uostalom, stupili smo u fazu kad moć odbacuje svaku cenzuru, kad se u potpunosti pokazuje u svojoj demonstraciji sile, kad više ne bira sredstva niti uloge koji će raditi isključivo u njenom interesu.

Iz toga se na Zapadu i rodio negativni autoritet (prema jednoj tezi, partija u Kini je ta zahvaljujući kojoj zemlja vrtoglavo kapitalistički i tehnološki, kibernetički napreduje, iako to istovremeno znači uspostavljanje kontrole koja premrežava sve), današnji digitalni moguli, iliti “tehnolordovi” (Varufakis), multimilijarderi sa neograničenom moći koju ispoljavaju na način koji ne preza ni od čega. Međutim, kako bi se sablast slobode održavala, dopuštena je javna riječ, otvorene debate, raznorazni paneli, građanske inicijative i tome sl, što sve, u krajnjem, tu i tamo izbori ponešto što, opet, niukoliko nije dovoljno da se pokrene pobuna i mobiliše masa spremna da razumije - revoluciju kao odluku koju podupire asketsko odricanje od svega.

U filmu Noć uvijek dolazi, ukratko rečeno, siromaštvo se od strane Sistema objašnjava kao naš porok, kapitalizam je izvršio transfer i krivicu prebacio/svalio na nas, najzad, kad je Niče prepoznao da se moralne krivice pretvaraju u monetarne dugove, trebalo je shvatiti: našoj prirodi je svojstveno feudalno poimanje vrijednosti, što će reći, da su moćnici oni koji su uvijek u pravu, ma kojom metodom se služili, prikriveno, oni su dobili priznanje od nas, uostalom, Gospodar je onaj s kojim se na ovaj ili onaj način neizbježno identifikujemo.

( Vuk Vuković )