Drevna arapska pustinja: kamile urezane u stijene označavale izvore vode
Na oko 60 stijenskih ploča nalazi se više od 130 prikaza životinja - pretežno kamila, ali i kozoroga, gazela, divljih magaraca i pratura, drevnog pretka današnjeg goveda. Neki prikazi kamila bili su dugi više od 2,6 metara i visoki preko dva metra
Prije oko 12.000 godina, lovci-sakupljači koji su nastanjivali djelove arapske pustinje urezivali su u pješčane stijene i kamene blokove slike životinja u prirodnoj veličini - najčešće kamila, ali i drugih vrsta - kako bi označili mjesta na kojima se nalazila voda.
Ovo monumentalno kameno slikarstvo svjedoči o tome kako su drevni ljudi pronalazili načine da prežive u nekim od najnepristupačnijih predjela na Zemlji. piše agencija Rojters.
Naučnici su otkrili ove reljefe južno od pustinje Nefud, na sjeveru današnje Saudijske Arabije, na prostoru dugom oko 30 kilometara u planinskom području.
Na oko 60 stijenskih ploča nalazi se više od 130 prikaza životinja - pretežno kamila, ali i kozoroga (ibex), gazela, divljih magaraca i pratura (aurochs), drevnog pretka današnjeg goveda. Neki prikazi kamila bili su dugi više od 2,6 metara i visoki preko dva metra.
Dok su mnogi crteži urezani u stijene koje su bile lako dostupne, neki su nastali na gotovo nepristupačnim liticama - jedna od njih visoka je čak 39 metara, a na njoj je prikazano 19 kamila i tri magarca.
"Urezivači su morali stajati na uskoj izbočini neposredno ispred stijene", objašnjava arheološkinja i istraživačica kamenog slikarstva Marija Gvanjin sa Univerziteta u Sidneju i Instituta Maks Plank za geoantropologiju u Njemačkoj, glavna autorka studije objavljene u časopisu Nature Communications.
"Bilo je izuzetno opasno izvoditi urezivanja na tom mjestu, jer je izbočina vrlo uska i nagnuta. Umjetnici nisu mogli ni da vide cijelu površinu slike koju su izrađivali, ali su ipak uspjeli da postignu izuzetno prirodan prikaz", dodala je Gvanjin.
Naučnici smatraju da su ovi prikazi označavali položaj prolaznih izvora vode u surovom pustinjskom pejzažu.
"Te drevne zajednice preživljavale su u pustinji tako što su se kretale između sezonskih jezera, a te izvore i puteve koji su vodili do njih obilježavale su monumentalnim kamenim crtežima", objašnjava Gvanjin.
Istraživači su primijenili tehniku luminescentnog datiranja na jednostavnim kamenim alatima pronađenim pored reljefa, što je pokazalo da su gravure nastale između 12.800 i 11.400 godina prije sadašnjosti, piše Rojters.
"Ova otkrića pokazuju da su zajednice bile sposobne da se trajno nastane u pustinjskim sredinama mnogo ranije nego što se ranije mislilo. Morale su imati izvanredno poznavanje terena", rekla je Gvanjin.
Većina prikazanih kamila ima izražene vratne mišiće, što ukazuje da su to mužjaci u parenom razdoblju, koje se dešava tokom kišne sezone - što dodatno povezuje umjetnost sa izvorima vode i periodima kada su se oni formirali.
Gvanjin ističe da postoje dokazi da su ljudi nastavili dodavati nove gravure tokom dvije do tri hiljade godina.
Nije poznato da li su slike prvobitno bile obojene, jer "urezi su izloženi vremenskim prilikama, i ako je bilo boje, odavno se isprala", navela je Gvanjin.
Tokom vrhunca posljednjeg ledenog doba, prije 20.000 do 25.000 godina, Arabijsko poluostrvo bilo je toliko suvo da nije bilo trajnog ljudskog prisustva. Međutim, prije oko 15.000 godina započeo je period povećanih padavina, koji je stvorio močvare i jezerca u dotad pustinjskom okruženju koje je postajalo zelenije. Upravo tada su se pojavili lovci-sakupljači koji su ostavili ove upečatljive tragove.
"Ova priča ima odjek i danas, jer pokazuje nevjerovatnu sposobnost ljudi da se prilagode, prežive i napreduju u rubnim, gotovo negostoljubivim sredinama", rekao je antropolog i koautor studije Majkl Petralja, direktor Australijskog istraživačkog centra za ljudsku evoluciju pri Univerzitetu Grifit.
Artefakti pronađeni tokom iskopavanja slični su onima iz šireg regiona, što ukazuje na kontakt ovih zajednica sa susjednim grupama. Ipak, monumentalna kamena umjetnost po svojoj veličini i stilu jedinstvena je u čitavom regionu.
"Ove zajednice su imale veze sa susjednim narodima Levanta, udaljenim više od 400 kilometara, ali su imale i sopstveni identitet", kazala je Gvanjin.
"Očigledno su označavale izvore vode ovim crtežima, ali nije sigurno da li je to bio način označavanja prava pristupa ili možda i izraz želje da se voda ponovo pojavi naredne sezone. Možda su postojali i različiti razlozi. Po trudu koji su uložili, jasno je da je ova umjetnost imala izuzetno duboko značenje za njih".
( D.C. )