Potraga za čovjekom: Odgovornost u doba besmisla

Razmišljanje i razgovor o smislu i besmislu svagda povlači, barem u etičkoj orijentaciji, pitanje odgovornosti. Prevashodno, jesmo li etički i filozofski u obavezi da unutrašnji dijalog koji vodimo glede smisla i besmisla isporučimo vani, izvan sebe, sa svim rizicima i zamkama koje to nosi. Otkud da počnemo ako znamo da je govor o smislu i njegovoj protivnoj strani odveć u toku?

Rene Dekart je svojevremeno ustanovio da uvijek moramo početi samo od sopstvene misaone aktivnosti, postavljajući mišljenje kao preduslov bivanja. Smijemo li ovdje, pak, izokrenuti njegovu slavnu formulu i kazati: Jesam, dakle, mislim. Upravo stoga što smo dio bivanja, projektovani u njega, u svoj njegovoj bespovratnosti, konačnosti i tragediji, budi se misao u nama. A prvobitna, ujedno suštinska misao dotiče se kantovskih pitanja: šta mogu da znam, šta treba da činim i čemu smijem da se nadam? Dodatno: zbog čega smo ovdje i šta moramo da radimo? Čak nije ni nužno pozivati se na svjedočanstva istaknutih filozofa; naprosto znamo da su to fundamentalna pitanja, jedina koja su važna. Vjerovatno se pojavljuju svima, ali ne dobijaju mnogo odgovora. Nekada ih krhki ljudski duh proglasi za isprazna, ocrni ih kao besmislena jer su metafizička, čemu umnogome kumuje nauka, pa zaključi da ih se treba kloniti zarad većeg dobra. Ali ne: filozofija izvire iz pitanja o smislu. Njena nada je smisao. Ta nada se možda nikada neće pretvoriti u sigurnost, nikada neće biti datost. No, sva filozofija i sav život zasnovani su na nadi. Nada je konstitutivna za život, imanentna mu je, nada koja upravlja smislenim preživljavanjem, borbom i nadživljavanjem: nada koja je, najzad, upravljena ka ispitivanju i pronalaženju telosa našeg ovozemaljskog proputovanja.

Nada nas i obavezuje da budemo pažljivi prema smislu života, odnosno pravcu u kojem nas on nosi.

A jedan od pravaca je potraga za čovjekom, ispošćenim duhom vremena koji ga je obujmio svirepim stiskom, ne pitajući može li da taj stisak podnese tj. očekujući da će tu ophrvanost interiorizovati, sa njom se saživjeti i postati tuđ sebi i drugima. Duh vremena više nije duh, on je isposredovanost, mašina, oruđe, alat. Između vremena i čovjeka sliva se praznina, skiči opomena, nadvriskuje Valerijevo opraštanje od čovječanstva: “Zbogom, duhovi! Svijet više ne treba ni vas ni mene. Nadjenuvši ime napredak sopstvenoj sklonosti ka fatalnoj preciznosti, svijet nastoji da benefitima života pridoda prednosti smrti. Još uvijek vlada izvjesna konfuzija; ali uskoro će sve biti razjašnjeno i bićemo svjedoci čuda životinjskog društva, savršenog i konačnog mravinjaka”.

Pjesnik je, kao i filozof, vazda prorok. Svi koji su se odazvali profetskom zovu, htjeli ili ne, nisu pogriješili. I svi su, što je možda suvišno napominjati, doista strepili pred nadolazećom, galopirajućom tehnikom. S potpunim pravom, ispostavlja se. Ali u potrazi za čovjekom i odbjeglim nam humanitetom, čini mi se, odlučuje moral, a ne znanje. S tim u vezi, odgovornosti bi pripadalo odličje smisla, neodgovornosti pak besmisla. Ako tragamo za čovjekom, to znači da idemo za njim, ali istovremeno za njim i zaostajemo. Da li je današnji čovjek toliko izmakao da ga ne mogu usporiti ili zaustaviti glasovi što katkad bride, katkad viču da se dozove? Stojimo pred odgovornošću da odgovorimo na pitanje: je li vrijeme besmisleno zato što nije osmišljeno? Da li je besmisao subjektivan ili objektivan? Kako razlučiti nemanje povjerenja u objektivne forme duha i hiperpsihologizovanu realnost? Možemo li se izmigoljiti iz guste tame čovjekove isposredovanosti i uočiti obzorje prave borbe, misaone, no najvećma etičke: između moći raščovječenja i moći smisla života.

Na početku Mita o Sizifu Alber Kami piše da ima samo jedan istinski ozbiljan filozofski problem: da li je život vrijedan življenja. Pitanje da li je život vrijedan življenja danas je jednako pitanju da li život može imati smisao. Odgovor je jednostavan: život ne može da nema smisao.

Zapravo: ili ga ima ili ga nema. Ali ako ga nema, ako je život “apsurdan”, kako je mislila Kamijeva generacija, to je zato što pretpostavljamo da mora imati smisao. Život se može osjećati kao “besmislen” u svjetlu očekivanja smisla. Upravo zato što život treba da ima smisao, dâ se govoriti o životu koji nema smisla. Zato nam mislioci apsurda izgledaju sasvim racionalistički nastrojeni: pripisujući životu veoma snažno značenje, oni proglašavaju apsurdnost postojanja. Rekla bih da filozofi koji osporavaju smisao bivanja možda ponajviše u njega vjeruju. Međutim, uočavaju svojevrsnu istrošenost svijeta, opažaju da nedostaje pojmovni horizont u koji bi se moglo uokviriti razumijevanje svijeta i značaja, odnosno smisla života. Žele pronaći novi način da progovore jezikom koji pokušava da razmotri i prstom upre u svijet u kome više ne živimo.

Pojmovni par smisao-besmisao može se razmatrati dvojako: sa psihološkog i ontološkog plana. Pitanje zašto je opravdano govoriti o dobu besmisla, iako to zvuči prejako ili možda defetistično, ima makar dva odgovora: zato što je danas na snazi devalvacija pojmova, ali i njihovih pojavnih oblika. Na primjer, pojam intelekta, još od Aristotela, pa kroz čitavu istoriju, predstavlja ono božansko u čovjeku, čime on nadživljava sebe samog, dok danas artificijelni intelekt prijeti da prevaziđe čovjeka, u svoj ovoj transhumanističkoj ujdurmi kojoj se ne nazire kraj, naprotiv.

Međutim, to je samo “prirodna”, “očekivana” i “smislena” posljedica davno započete sveopšte instrumentalizacije svega stvarnog, redukcije smisla na načinjenost i upotrebljivost. Nekada slavljeni i uzdizani sensus communis, kojim su se dičili empirizam i pozitivizam, sveo se na nivo dokse tj. na apsurd: naime, zagazili smo duboko u doba gdje se mašina i algoritam izruguju sensus communis-u. Imajući u vidu radikalnu instrumentalizaciju kojoj je izložen humanitet, ispostavlja se da su filozofi apsurda daleko od apsurda - oni, ali ne samo oni, bili su opomena koja se danas pretvara u pitanja: šta je vješto, šta je vještačko, a šta inteligentno? Zašto se pita tehnika a ne duh?

Zbog čega se čini da kaskamo za tehnikom, iako znamo da je ona oruđe - a oruđe je od početka civilizacije namijenjeno da služi čovjeku, a ne da mu ljudsko biće bude sluga? Čim se smisao sveo na logiku i tehniku, on se istoga trenutka ukinuo. Na hajdegerovskom tragu, opažamo da istrajavanje u pukoj logici postaje logistika: gube se relacija i horizont sredstva i svrhe, odnosno postajanje sredstvom biva naša jedina svrha. A kad sve postane sredstvo, sve se i obesvrhovljuje, obesmišljava. Nije ni čudo što je smisaonu ravan današnjega čovjeka duboko nadišla ravan dokse.

Bilo da smo kantovci ili ne, uviđamo zaborav uma, zaborav odgovornosti uma. (Jedan od primjera koje navodi Kant odveć je ilustrativan: ljekar, ako je vođen samo racionalnošću, može biti i trovač, ali ako se upravlja umom, nije moguće da to bude, jer um koji se poistovjećuje sa dužnošću, odgovornošću i moralnošću mu to na dozvoljava). Isto tako, nadahnuti kantovskim idiomom, s pravom se pitamo može li smisao da se očulotvori tj. ima li čulnost smisla ako ne postoji smisao uopšte, kao takav? Ili ako se sensus pretvori u senzaciju? Pol Valeri je kriknuo: “Zbogom, duhovi” ne mogavši podnijeti očevidnu dezintegraciju kulture svoga vremena, oličenu, između ostalog, u čovjekovoj rastućoj sklonosti ka senzaciji i senzacionalnom, i zaboravu smisla.

Kriza duha kojoj je svjedočio zaoštrila je njegov kritički žar, te će zapisati “da postoji element samoubistva u grozničavom i površnom životu civilizovanog svijeta”. Čovjek se u senzacionalnome može samo izgubiti, nikada naći. Kriza je, po svemu sudeći, posvemašnja i trajna, pa i mi danas, poput Valerija, posmatramo svijet koji je na pragu obesmišljenosti ili je sveden na puki zbir positum-a. U takvom se svijetu, doduše, ljudsko biće može snaći, čak neko vrijeme biti uspješno i srećno, ali u pozitivno-objektnim datostima uzalud ćemo ga tražiti, ma koliko da smo vješti u potrazi. Smisao osmišljava činjenice. Činjenice čuvaju tragove smisla, ali ga same - izolovane i vladajuće - ne mogu stvoriti. Čovjek činjenica, podataka, informacija i senzacija na rizičnom je putu da se obestrvi. No, ipak, nećemo postavljati surove i mračne dijagnoze - to nam ne dozvoljava filozofska, ali ni ljudska nada u preobražaj, svojevrsno vaskrsnuće, ili barem u riješenost da se pogled usmjeri naviše.

U potrazi za čovjekom, ištemo poklapanje ljudskog i umnog, ljudskog i moralnog, ljudskog i filozofskog. Dok traži čovjeka u sebi, filozof istovremeno traga za filozofom u čovjeku. I ne libi se da kaže da je živjeti uz smisao i sa smislom filozofska pozicija, svima naredna, nada se mislilac. Pri tome, filozofija smisla ne teži da nametne značenje, već da ga izvuče iz samog života, iz smisla ka kojem nas nosi: sâm život ima smisao, čak i prije nego što smo mu ga dali. Ovdje valja imati u vidu i jezičku upotrebu pojma. Kazuje se da ima smisla a ne da postoji smisao. Smisao prethodi ljudskom poretku, sastojavši se u pravcu i težnji. Baš kao što se biljka okreće ka svjetlosti sunca, jer “želi” da živi, bez ikakve refleksivne volje, samo zbog puke težnje ka životu, tako i čovjek izranja, raste, teži ka nečemu s pogledom uprtim naviše. Barem se nada filozof. Taj pogled je, na primjer za Aristotela, usmjeren ka čovjekovom prirodnom mjestu, za Platona ka svijetu ideja, ponajviše ka Dobru, za Levinasa ka beskonačnoj transcendenciji lica drugog čovjeka. Upravo ovdje otkrivamo poredak koji nas prevazilazi i sačekuje nas spremne ili nespremne, omamaljene oruđima, zapete nedohvaćenom a žuđenom budućnošću. A to je krhkost čovjeka, čiju nemoć pred moćima vlastite sudbine ne može da ublaži niti izbriše bilo kakva tehnologija. Krhkost koja, doduše, često prepušta zaboravu svijest o ograničenosti i fatalnosti. Bez te svijesti nema ni čovječnosti ni smisla. Krhkost nam je zajednička: svi prebivamo u istoj situaciji neizvjesnosti i susreta s neizbježnim, što nam pak otvara vrata velikodušnosti, solidarnosti, odgovornosti i brige za druge. Osjećaj Dobra je podsjetnik na ovaj suštinski etos, koji shvatam kao jedino smisleno stanje u vremenu protiv kojeg se neprestano, očajnički, no i uzaludno borimo. Osjećaj Dobra je nada koju ljudska konačnost sebi daje kada se samoprevaziđe.

Odgovornost kao smisao znači biti vezan za druge, biti zahvaćen i uvučen u vezu, izmješten izvan sebe, pojmiti da se život ne može samoosnovati i biti samodovoljan. Smislen život prevazilazi samog sebe, jer je svjestan svojih granica i konačnosti. On se zasniva na svijesti o povezanosti sa Drugima i osjećajem Dobra, a to se niti može kontrolisati niti dâ definisati, jer nam prethodi, istovremeno dajući smisao našim životima. Makar se nada filozof, pogleda usmjerenog naviše.

Dobro je pozvanje. Istovremeno je u nama, ali i van nas tj. prebiva u prevazilaženju sebe. Život koji ima smisao jeste život odazivanja Dobru i dobrome i posvećivanja smjeru samoprevazilaženja.

Smisleni život, vita sapiens, možda je najteže ostvariva, ali je zasigurno najljepša i najčovječnija nada.

Zbog toga valja biti stamen i strpljiv dok blješte svjetla sa okolnih pozornica. Dok traje još jedna u nizu svjetskoistorijskih kriza. Ne zažmuriti, ne odvraćati pogled, ne zasuziti, ne zaspati.

Neki glas će došapnuti: naše je vrijeme krcato zbunjujućom neprozirnošću - njegov smisao djeluje skriven, ako ga i ima. Došapnuće: treba se pomiriti sa svojim vremenom, ali mu se ne pokoriti. Ako je naše “danas” neprozirno ili lišeno smisla, onda bi pomirenje sa svijetom podrazumijevalo podvig osmišljavanja, razjašnjenja, kretanja naprijed, napolje, u tamninu. A to je etički podvig, čija je moć rođena i utemeljena prije svakog znanja. Odgovornost nas obujmljuje prije nego što za nju znamo.

Prije nego što saznamo dobro, činimo ga. Moral zahtijeva odgovornost u sopstvu prije onog “ja mislim” koje se smatra temeljem znanja. Ničeovu misao: “Oko heroja sve postaje tragedija, oko poluboga satira, oko Boga svijet” valja dopuniti nadom: “oko čovjeka smisao”. Ako je etički izdržljiv. Ništa nije slabije, a u isto vrijeme ništa nije jače od čovjeka - zato što ima moralnu moć, koja nadilazi sve ostale, koliki god da su joj dometi. Nada se filozof.

(Autorka je profesorka na Humanističkim studijama Univerziteta Donja Gorica; Izlaganje saopšteno na naučnom skupu “Savremeni čovjek i smisao”, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, 6. i 7. oktobar 2025)

( Doc. dr Kristina Bojanović )