STAV
Jedan sasvim normalan put - Njemačka, Austrija, Slovenija, Hrvatska i Crna Gora
O putu, ljudima i zemlji koju zovemo domom
Zov juga i povratak korijenima
Kao i svake godine, i ovog oktobra moj kompas pokazuje samo jedno - jug. Crnu Goru.
Zov domovine nikad se ne stišava. Tih je, ali uporan, i uvijek te pronađe, ma gdje bio.
Iako već dugo živim i radim u Njemačkoj, dane odmora provodim samo na jednom mjestu - u mojoj Crnoj Gori. Ove godine ponovo sam se zaputio kolima, na svoj “daleki put” - put dug stotinama kilometara, ali ispunjen toplinom povratka.
Ovo nije samo itinerer kroz auto-puteve i granice - ovo je podsjetnik da se dom ne mjeri kilometrima, već ljudima koje sretnemo na putu.
Evropa pod točkovima
Kroz Njemačku - red, rad i brzina. Putevi se obnavljaju, ali se vozi bez zastoja.
Austrija me uvijek podsjeti šta znači evropska disciplina. Tempomat je obavezan, kazne visoke, zakoni strogi - ali auto-put klizi kao ogledalo.
Slovenija kratka, ali prijatna; već osjećam da sam “među svojima”.
Kad pređem u Hrvatsku, srce mi ubrza.
Tu već miriše na more, na kamen, na jug. U Zagrebu obično prenoćim, a zatim nastavljam prema Makarskoj. Tamo obavezno zastanem da udahnem morski vazduh i da se iskreno obradujem komšijama koji su radom i znanjem izgradili modernu evropsku državu.
A ja, kao rođeni Crnogorac, pomislim - neka, drago mi je; kad komšiji ide dobro, i nama ide bolje.
Granica i strpljenje
Sjutradan - posljednja etapa. Na hrvatskoj granici sve ide brzo, pet minuta i gotovo.
A onda niz brijeg - kolona od trista metara. Čekam i mislim:
“Bože, kako bi lijepo bilo da i ovu granicu ne moram da čekam.”
Sat kasnije, moj red. Policajac ljubazan, carinik profesionalan. Otvara kofer, pregleda, nalazi novčanik koji sam zaboravio u kutiji s cipelama jer u hotelu nije bilo sefa. Sve se završava korektno. Čovjek radi svoj posao - i dobro je što ga radi.
Kad konačno pređem granicu, u meni samo jedna misao:
“Najzad u moju Crnu Goru - moju oazu ljubavi”.
More, sunce i ispit strpljenja
Putujem dalje, preko trajekta, kroz sunce i more.
A onda iskušenje koje svi znamo - od Tivta do Jaza četiri sata.
Četiri sata za dvadesetak kilometara!
Ali u meni mir. Strpljenje je postalo vrlina.
Razumijem i vjerujem da će doći dan kada će i taj put biti lakši.
I opet, dok gledam modro more i sive planine, pomislim:
“Bože, kako bi lijepo bilo da i ovu granicu ne moram da čekam.”
U Baru - osmijeh koji briše umor
U Baru, u hotelu “Prinzess”, dočekuju me s osmijehom i iskrenom željom da pomognu.
Ljubaznost koja odmah briše umor dugog puta.
Soba kakvu sam želio, cijena skromna, usluga odlična.
Ostavim stvari i izlazim - da udahnem crnogorskog vazduha, onog istog koji sam nosio u sjećanju cijele godine.
I dok šetam, mislim:
“Bože, kako su dobri ovi moji ljudi.”
Zaboravim kolone, prašinu, granice. Ostaje samo zahvalnost.
Jer sve to, vjerujem, vodi ka boljoj budućnosti ove naše prelijepe zemlje.
Susret sa starim prijateljem
Kasnije, u hotelu, čujem poznat glas: “Erko, jesi li to ti?”
Okrenem se - stari prijatelj, doajen fudbalskog kluba “Ibar” iz Rožaja.
Njegove centaršute i driblinge Rožaje još pamti.
Veče provodimo u razgovoru, sjećanjima, smijehu.
On danas državni službenik, na seminaru o zakonima i evropskim poglavljima.
Pričamo o djetinjstvu, o sportu, o vjeri u bolje sjutra.
I opet, u sebi, pomislim: ”Bože, kako su dobri ovi moji ljudi.”
Razgovor o znanju i vrijednostima
Sjutradan, pun energije, obilazim Bar.
Brojač koraka pokazuje osamnaest hiljada - što znači da sam, i fizički i duhovno, osjetio Crnu Goru.
Popodne se nalazim sa školskim drugom, profesorom.
Tačan kao švajcarski sat - 17:30.
Večera, razgovor, sjećanja.
“Volio bih da se politika ne miješa u obrazovanje i medicinu”, kaže mi.
Ta rečenica odzvanja mi dugo.
Kao univerzitetski profesor, razmišljam o njoj - o školstvu koje nas je učilo znanju i poštenju, o vrijednostima koje su nas oblikovale.
Moja komšinica, nove priče
Kasno te večeri opet neko zove po imenu - komšinica iz Rožaja.
Sjećam je se još kao dijete, nasmijano i vrijedno.
Sjutra doručkujemo zajedno.
Priča mi da radi u ministarstvu, kao ekspert za zaštitu na radu - profesiju mog rahmetli oca Sadika, koji je bio pionir zaštite na radu u Crnoj Gori.
I ona je, kaže, na seminaru o EU poglavljima.
Njena kćerka studira diplomatiju u Turskoj.
Razgovaramo o mladima, o Rožajama, o Crnoj Gori koja se mijenja.
Emocije, sjećanja, ali i vjera da sve ima smisla.
Hemingway, sunce i vjera u Evropu
Danas sjedim na terasi “Hemingwaya” u Baru - po piscu po kome sam trebao nositi ime.
Matičar je pogriješio i izostavio jedno “t”. Tako sam postao Ernes. I neka sam.
Sunce, miris mora, tišina uvale.
Crna Gora - stara evropska zemlja, ali još ne i članica Evropske unije.
Dobro je što idemo tim putem.
Samo bih volio da to bude zajednički cilj svih nas - iznad politike, iznad podjela, u ime budućnosti.
Jer budućnost Crne Gore jeste Evropa - Evropa bez granica, bez nepravdi, sa zakonima koji štite i standardima koji spajaju.
Ali, prije svega - Evropa dobrih ljudi, onih kakve već imamo.
I znam, kad opet krenem istim putem, kroz iste zemlje i granice, opet ću, u svakom susretu i svakom osmijehu, reći isto:
“Bože, kako su dobri ovi moji ljudi.”
Jer, kad Evropa postane dom svih dobrih ljudi - onda će i naš put biti potpun.
Autor je nosilac Ordena za zasluge Savezne Republike Njemačke (Bundesverdienstkreuz) i dobitnik Plakete “30. septembar”, najvišeg priznanja grada Rožaja
( Prof. dr Ernes Erko Kalač )