Mirko Vučinić - minusi i dva plusa: jedina utjeha je da gore ne može

Zajedničko za Vasilija Adžića i Arona Zelea jeste ime kluba - Juventus. S tim da crnogorski biser igra za giganta iz Torina, a momak koji je doveo Lihtenštajn u vođstvo pod Goricom za Jang Felovs Juventus, ekipu iz četvrtog ranga švajcarskog fudbala.

I to možda slikovito pokazuje razliku u kvalitetu između našeg nacionalnog tima i jednog od najslabijih na svijetu, iako je jasno da je u sastavu Mirka Vučinića bilo još igrača iz Serije A, Lige 1, engleskog Čempionšipa...

Na drugoj strani, većina fudbalera nastupa za najbolji domaći tim Vaduc (igra Drugu ligu Švajcarske), a poneki u drugom rangu Austrije, trećoj i četvrtoj ligi Njemačke...

Možda je i bespotrebno upoređivati snagu ove dvije selekcije, ali ako se nekome i učinilo da su “sokoli” izgledali dobro protiv 204. reprezentacije na Fifa rang listi (selektoru svakako jesu) treba, ipak, biti realan i naglasiti da je i ovaj duel (pobjeda 2:1) pokazao sve mane našeg nacionalnog tima.

Skromni i realni, iako neiskusni

Potrebno je da Crna Gora bude skromna, kako je i zatražio Vučinić, ali ne treba ni od teške pobjede protiv amatera ili poluamatera praviti veliku stvar.

Može da raduje želja “sokola” da ne dozvole još jednu blamažu, takmičarsko “naprezanje” u drugom poluvremenu, ali ako je to najpozitivnija stvar nakon meča sa Lihtenštajnom, onda valjda i samo govori gdje se danas nalazi naš nacionalni tim.

Crnogorski fudbal je napravio mnogo koraka unazad i trenutno je u težem trenutku nego kada se nakon obnove nezavisnosti nije ni znalo ko će nositi crveni dres.

Ako ništa drugo, onda je bar jasno da gore ne može, da nakon debakla protiv Farskih Ostrva, teških pobjeda nad Gibraltarom i Lihtenštajnom može samo da se ide ka gore. Koliko brzo i do kojeg nivoa, najviše će zavisiti, logično, od selektora.

Vučinić trenutno ima dovoljno vremena - do narednih važnih mečeva i Lige nacije naredne jeseni, pod uslovom da mu se produži ugovor. Ima vremena - ali nema trenerskog iskustva. Nemaju ga ni njegovi pomoćnici u stručnom štabu, niko samostalno nije bio trener na duži vremenski period.

Ako ova dva meča, sa Faranima i Gibraltarom, nisu upozorenje da se nešto uradi po tom pitanju, pa sve i da se vjeruje u Mirka na duži period - onda je i teško utvrditi šta uopšte može da bude upozorenje.

Odnos prem igračima i medijima

Vučinić je odmah eksperimentisao, kao što je i njegov mandat - trener debitant na klupi reprezentacije - eksperiment sam po sebi.

Svaka utakmica je nova lekcija, a Vučinić je nakon brodoloma na Farskim Ostvima naučio (valjda) dvije - da nikada javno ne proziva svoje igrače (ako ih napada u svlačionici, na konferencijama treba da ih štiti), osim naravno u posebnim slučajevima, kao i da ne napada medije. Kako se Mirko postavio nakon četiri komada na sjeveru Evrope, ispalo je da su novinari najveći krivci (“prave majstore od igrača koji su sve osim majstori”).

Nakon Lihtenštajna, Vučinić je stao uz igrače (“ne bih ih mijenjao ni za šta na svijetu”), što je, naravno, dobar znak i prva naučena lekcija (što se tiče medija, ne treba da nas hvali).

Biti uspješan trener, a još više - selektor jedne nacionalne selekcije, dakle trener svih trenera - jako je kompleksan i višedimenzionalan posao.

Odnos prema igračima, navijačima, medijima obično je i ogledalo - odnosa prema poslu, odnosa prema samoj igri.

"Podebljana” odbrana bez imalo čvrstine

Vučinić je na oba meča, pa čak i kod kuće protiv totalnog autsajdera, “podebljao” odbranu sa tri igrača u posljednjoj liniji, koji su njegovi prethodnici, Miodrag Radulović i Robert Prosinečki, obično koristili kao model u igri protiv jačih selekcija.

Valjda sa idejom da se igra čvrsto, dobilo se sve osim čvrstine - toliko lako su protivnici, pa i autsajderi, dolazili do našeg gola, da se u mečevima sa Faranima i Lihtenštajnom pet puta zatresla naša mreža.

To je i krucijalan detalj na koji Vučinić i saradnici, sadašnji i, valjda, još neki novi, moraju da porade u narednom periodu. Reprezentacija koja lako prima golove osuđena je na neuspjeh, zato priče o posjedu, dominaciji i napadačkoj igri treba, makar verbalno, izbaciti iz upotrebe.

Paradoksalno, ali naša selekcija je imala najveći posjed, i kakvu-takvu igru, kod selektora koji nikada nije pominjao posjed i dominaciju - Ljubiše Tumbakovića. Crna Gora je kod Cica Kranjčara bila črvsta kao beton, dok je kod Miodraga Radulovića mogla da izgubi, ali ne i da se raspadne na terenu - onako kako se raspadala pod Prosinečkim i pod Vučinićem na Farskim Ostvima.

Neki novi klinci

Vučinić je na startu trenerske i selektorske karijere preživio dva teška udarca, ali za početak raduje njegova vjera u mlade igrače, ali i hrabrost da ih odmah pošalje na teren. Nešto što je nedostajalo njegovom prethodniku, Prosinečkom.

Koliko je Vučiniću bilo važno da neki novi “sokoli” osjete njegovo povjerenje govori i to što ih je po svaku cijenu želio u A timu, iako je mlada reprezentacija igrala veoma važne utakmice kvalifikacija.

U danima prekrivenim tmurnim oblacima mladi igrači su oni koji daju nadu da bi naš fudbal jednog dana konačno mogao da izađe iz tunela - Vasilije Adžić, Andrija Bulatović, Viktor Đukanović, Marko Perović, Andrej Kostić i drugi imaju talenat, sada je potrebno da mnogo rade, ako treba i da oru kako bi selektor rekao.

Mladi su svakako jedna od dvije pozitivne stvari iz oktobarskih mečeva - drugi je njihova želja da se protiv Lihtenštajna, na ivici ambisa, iskupe po svaku cijenu, za šta su dobili i velike pohvale od selektora.

Lijepo je bilo vidjeti i Mirka Vučinića kako se ponovo raduje pod Goricom - kao nekada kada je tresao mreže Mađarske, Velsa, Švajcarske... Bilo bi lijepo da taj trenutak protiv skromnog Lihtenštajna bude samo početak bijega sa dna. Jer, niže ne može...

( Kosta Bošković )