Imaju li SEP i DPS išta zajedničko?

Stranka evropskog progresa nije stvorena da bi se borila za iste ciljeve za koje se, što manje a što više prikriveno, bori DPS. Deklarativno, SEP i DPS su građanske stranke. Stranke koje podržavaju nezavisnost naše domovine, Crne Gore. Međutim, kada dođemo do pitanja suverenosti i suvereniteta, dolazi do emancipacije svih naših razlika.

Crna Gora je nezavisna, međunarodno priznata zemlja. Sve svjetske organizacije i države su priznale našu nezavisnost. Punopravni smo član NATO-a, pred vratima EU. Međutim, suverenost je druga stvar.

Ni ranije ni sada, DPS nije želio suverenu Crnu Goru. Suverenog i slobodnog građanina, koji se slobodno razvija i slobodno odlučuje. Oduvijek je želja DPS krugova, naročito najužih, bila da Crna Gora bude neka vrsta emirata u kome pripadnici jedne ili nekoliko porodica vode sve procese u zemlji, odlučuju o svemu i međusobno koriste sve razvojne potencijale zemlje za ličnu korist. Institucije su dekor. Vlast je u krugovima. Tako je godinama podrivan stvarni suverenitet zemlje, spriječen njen ozbiljniji ekonomski razvoj kroz favorizovanje partijskih firmi i izostanak lojalne konkurencije. Državne poslove dobijali su odabrani. Ubijan je razvoj preduzetništva jer je protekcionizam obeshrabrivao naše ljude da se bave biznisom. Pravo preduzetništvo je svedeno na nivo entuzijazma neprivilegovanih pojedinaca. Neko je mogao šta je htio, a neko ni ono što mu Ustav garantuje. SEP ako ikada bude u prilici ovo neće dozvoliti da se radi.

Političke prakse DPS-a su promovisale izbornu i izvornu korupciju. Izbornu - jer su izbori korišćeni kao prilika da se kupe obični, osiromašeni ljudi za sitan novac ili uslugu. Izvornu - jer nastaje na biralištima, izvoru demokratije. Jasno je da taj običan građanin koji je pristao da koruptivno, tj. potkupljivo glasa, daje pravo i zalet da onima koje je glasao, oprašta mnogo veću i opasniju korupciju. SEP ovu praksu mora zaustaviti. Nikako nastaviti. Po svaku cijenu. Pa i po cijenu nestanka sa političke scene. Nažalost, svjedoci smo da i današnja vlast nastavlja ovu praksu i zloupotrebom javnih resursa jača svoje partijske baze.

Bogatstvo Crne Gore je da se pripadnici manjinskih naroda mogu zvati Crnogorcima! Pa, recimo, Albanka, može biti i Albanka ali i Crnogorka. Bošnjak, može biti i Bošnjak ali i Crnogorac, Hrvat, može biti Hrvat ali i Crnogorac, a jedino Srbin ne može biti i Srbin ali i Crnogorac. I tu je DPS uradio nešto najgore što su mogli u ovome vremenu da urade. Učinjeli su da Srbe iz Crne Gore neko drugi prisvaja i zove dijasporom. Oni koji po deset i više koljena žive u Crnoj Gori, oni su nečija dijaspora? Ako ćemo tako, prije da obrnuto može da ima istorijski smisao. Veliki djelovi Srbije, a posebno Vojvodina, može biti naša dijaspora. Preci današnjih stanovnika su samo koljeno ili dva unazad, rođeni i živjeli u Crnoj Gori. Ugurali su nas u podjelu sa našom braćom po svemu da se sa njima što više posvađamo i udaljimo da bi razlike, kojih nema mnogo, bile što veće i što teže premostive. Zato i samo zato, što smo tako podijeljeni zgodan materijal za manipulaciju. Zapostavljanje i zanemarivanje pa i nebratski odnos prema Srbima u Crnoj Gori, učinio je omrazu Crne Gore u očima tih ljudi i otvorio prostor retrogradnim i nazadnim politikama koje su došle. Klerikalizacija društva koja se desila predstavlja teško nazadovanje i veliko breme za dalji demokratski napredak. Direktan upliv crkve u izvršnu vlast i politiku je potpuno neprihvatljiv i ta praksa se mora zaustaviti. SEP ne razdvaja i nacionalno ne prebrojava svoje članove, simpatizere i podržavaoce. I to je suštinski tako. Mi Crnu Goru vidimo kao zajedničku kuću, ničiju manje ili više. Naša đeca i mi sami, treba da živimo bez podjela i kavgi. Na podijeljenoj zemlji, u razoranoj i ostavljenoj brazdi, prvo nikne korov! Naša politika, politika promocije zajedništva mora biti dominantna. Emancipatorska. Progresivna.

DPS je javni interes uvijek promovisao kao kanal za provlačenje ličnih, političkih i partijskih interesa. Nama javni interes mora biti jedini. I njemu ćemo biti posvećeni.

Krugovi ekstremista u DPS-u nijesu dozvolili da se nađe linija kompromisa oko zakona o crkvenoj imovini i time proizveli već poznate posljedice. Razlog za ovo je njihovo sljepilo da vide stanje očaja običnih ljudi. Stvar koja je davno prestala da ih zanima. Nijesu razumjeli da strpljenje gradi dobre prilike. Znao je to DPS devedesetih. Nakon referenduma, izgubili su strpljenje kao vrlinu, a promovisali osionost kao model ponašanja.

SEP je stranka kojoj je za razliku od DPS-a, običan građanin u centru političkog rada a ne krugovi moći. SEP neće praviti kongrese da udovolji jednome čovjeku. SEP neće uvijek jednoglasno donositi odluke ali će zato donositi odluke slobodnih ljudi koji ne žele da postanu važni na račun javnog interesa već da budu važni u ostvarivanju javnog interesa.

DPS i dalje radi iste stvari. Stvarni centar odluka nije predsjednik. Ili ne bar onaj aktivni. Produbljuje podjele. Njeguje izbornu korupciju. Ne prihvata saradnju sa strankama koje ne vide Crnu Goru potpuno isto kao što je vide oni. Sebi su dali pravo da dijele licencu za patriotizam. Apsurdno, komično i krajnje neodrživo. Dakle, nema saradnje sa strankama koje su građanske radi građana, suverenističke radi postizanja ekonomskog i političkog suvereniteta i progresivne radi progresa svih, a ne samo odabranih.

Nijesmo i nećemo DPS-u biti ni replika ni zamjena.

Autor je član rukovodstva Stranke evropskog progresa

( Vlastimir Ristić )