A pred četom urednika najboljega nema...

Prođe i druga sedmica od najveće akcije demokratskih organa gonjenja u njihovoj istoriji a ja, taman kao ni one početne istorijske noći prije pet godina, ne osjećam baš ništa...

Imam samo subjektivni osjećaj da me ovo preliminarno ushićenje Demokrata neodoljivo podsjeća na dane kad su njihovi politički preci bili (za)jedno sa - takođe političkim - pretečama ovih koje danas krivično gone.

Druga su to vremena bila, drugačije su tada bile i metode uticaja na uređivačku politiku sredstava javnog informisanja, a na mnoge urednike nije ni trebalo uticati jer su kod uticajnih sami išli po svoje mišljenje...

Bliskih susreta sa tim uticajem nikad nijesam imala sve do devedesetih, a prvi pokušaj da neko utiče završio se mojim momentalnim cijepanjem vlastite kolumne i nešto kasnijom doživotnom zabranom pisanja u državnim novinama.

- Dok sam ja na vlasti, njeno ime u Pobjedi može izaći samo u čitulji - rekao je tada glavnom uredniku prvi AB-ovski lider partije i budući prvi demokratski izabrani Predsjednik Crne Gore...

On je vlast izgubio sedam godina kasnije, ali njegova presuda proizvodila je pravno dejstvo triput duže, sve dok na čituljama nije završila državna Pobjeda a ja otišla u penziju...

* * *

Inače, sa mjesta ekološkog kolumniste i jesam završila na čituljama, ali ne kao sadržaj nego kao redaktor i lektor.

I ne samo ja, ista sudbina zadesila je i ostale javne pristalice antiratne i suverenističke politike Liberalnog saveza i takođe javne protivnike uređivačke politike.

Bilo nas je ukupno šestoro - Momir M. Marković, Olja Obradović, Jadranka Vojičić, Predrag Vulović i Ljubiša Mitrović. S tim što u Petrovoj rupi - tako smo zvali oglasno odjeljenje - za ovu dvojicu posljednjih nije bilo stolica.

Istina ni posla, jer pozdravi umrlima tada nijesu bili tako masovna pojava kao danas... Malo čitulja na mnogo čitača, a trebalo je ispunit' normu...

* * *

A kakve veze sva ova davnašnja priča ima sa aktuelnom glavnom temom, istragom o uticaju na uređivačku politiku sredstava javnog informisanja...

I te kakve, zahvaljujući pravopisnom i gramatičkom usavršavanju na čituljama unaprijeđeno je moje zvanje. Znanje stečeno u kazni, plus prethodno novinarsko iskustvo, omogućilo mi je status glavnog redaktora.

Što zahvaljujući tom statusu a što krštenici, doktorat bih a ne kolumnu mogla da napišem o gorepomenutom uticaju na medije...

I to u množini i u produženom trajanju...

Kao primjer lake dokazivosti...

I kao po(r)uku najjačoj opozicionoj partiji da se mane prijeteće samoodbrane od naredbe SDT-a i da se - bar po pitanju uticaja na uređivačku politiku medija - poklopi ušima...

* * *

Za danas biram samo jedan, čiju bi tačnost mogla da potvrde najmanje dva svjedoka, s tim što jedan - iz drugih razloga - nije nedostupan samo meni nego i organima gonjenja...

Bilo je to prije četvrt vijeka, nešto prije ponoći. Šef i tehnički su još na pauzi, prva se vraćam u desk da - mimo uobičajena tri čitanja - prekucani tekst provjerim i četvrti put.

Tako sam uvijek radila kad govor ministra Vukašina Maraša ne dođe u pisanoj formi nego se skida s trake. I sve do te noći bila ubijeđena da prigovori nakon objavljivanja ne stižu samo zato što ih redigujem pažljivo i profesionalno...

Već sa vrata primjećujem da na mojoj stolici sjedi neki mladić, oko njega nekakvi kablovi, u ruci olovka kojom nešto bilježi i kao da priča sam sa sobom...

- Izvinite, moraćete da ustanete. Ako su vas poslali da popravite satelitsku kasno je, skinuli smo mi Đukanovića iz Amerike u Televiziji još prije...

- Ko ste vi, kakva satelitska, pustite me da završim ove ispravke - kaže meni lik, a onda nekome šapuće "izvinite, samo da ovdje nešto riješim"...

- Ja sam redaktor... ime i prezime... ustanite, već kasnimo... Ko ste vi uopšte i što rješavate za mojim stolom?

- Čitam ministru Marašu tekst, imao je dosta popravki i dopuna, brzo ćemo završiti... - nastavio je sasvim mirno, kao da je policijsko čitanje i prepravljanje novinarskih izvještaja sasvim prirodna pojava...

* * *

Ispostaviće se da i jeste bilo, jer je nakon moje dreke "gubite se", "sram vas bilo" i "marš napolje" jedva uspio da pokupi uređaje i kablove i pobjegne u hodnik...

- Što vam bi, gospođo, pa mi ovo stalno radimo sa urednikom - toliko sam čula prije nego što su nas razdvojili...

"Trule daske", tako se tada zvalo državno tužilaštvo, i zato nije bilo nade da se neko tamo pozabavi pritiskom na medije, a da ćutim nije bilo trika...

Pritisla sam šefa deska da probudi predsjednika Skupštine, Svetozar Marović je s moje strane bio pritisnut da bar tri puta čuje prepričavanje skandala...

- Ako ti sjutra ovo ne riješiš, sve ću napisati i donijeti u Skupštinu, pa se ti perčinaj sa Slavkom i Mirom kad sva Crna Gora čuje što radite - progovorila sam s njim prvi put desetak godina nakon prekida predratnog prijateljstva...

- Smiri se, riješiću, gledaj sjutra prenos - samo to je rekao...

Gledala sam, na dnevnom redu bio je nekakav izvještaj Ministarstva unutrašnjih poslova. U prvim minutima Maraš je izgovorio neku, za njega uobičajenu ali za predsjednika parlamenta neprikladnu riječ.

- Ministre, oduzimam vam riječ - pokušao je Marović kratko.

I onda, nakon ministrovog pozivanja na poslovničko pravo, ponovio glasnije i progovorio dvije-tri o pravima i slobodi medija...

Poslanici baš i nijesu razumjeli u čemu je problem, ali Vukašin Maraš jeste.

Nije neki uspjeh, ali meni je - u skladu sa mogućnostima - i to bilo dovoljno...

* * *

Mogućnosti tužilaštva da istraži uticaj na uređivanje sredstava informisanja drastično su veće i, sa tog razloga, imam još nekoliko subjektvnih osjećaja.

Da će od istrage tužilaštva o istorijskim dometima Aleksandra Mijajlovića u istraživačkom novinarstvu ostati samo dugmići...

Zašto? Pa zbog toga što ni godinu nakon premijernog hapšenja još nijesu dokazana neka njegova mnogo očiglednija (ne)djela, poput šverca duvana i finansiranja DPS-a.

Nije potvrđeno čak ni ono što već pet godina pominju ne samo javnost i mediji nego i nosioci dvije grane vlasti - vlasništvo nad najvećom građevinskom kompanijom.

Niti je provjeren jedan važan podatak s početka naredbe za sprovođenje istrage - da je Mijajlović srednjeg imovnog stanja.

I to je prvi detalj koji mi nedokazivim čini njegov uticaj na medije... Zato što taj uticaj košta...

Poređenja radi, Vladin uticaj na uređivanje samo jednog medija za samo nešto više od pet godina koštao je - više od 20.000.000 eura.

Sve i da okrivljeni jeste vlasnik Bemaksa, ta firma je prije tri godine prilikom prodaje vrijedjela samo 750.000 eura. Malo je to za sedam medija, što god mislili o njihovoj vrijednosti.

U slučaju da nije stvarni vlasnik nego da je stvarno srednjeg imovnog stanja, dugogodišnji uticaj na čak sedam medija teško da bi mogao dokazati i Đovani Falkone, sa sve iskustvom Eliota Nesa u procesuiranju Al Kaponea.

* * *

Drugi razlog zbog kojeg sumnjam u dokazivost jeste sadržaj objavljenih poruka.

Ako je okrivljeni na pritvorskom pansionu po metodu korišćenom u slučaju američkog gangstera - kad nemamo dokaza za ubistva, imamo za porez - onda će se uticaj na uređivanje medija svesti na dvije-tri vijesti, nešto više kleveta, podvala i uvreda...

A ukoliko tužilaštvo raspolaže samo sa porukama navedenim u naredbi, svih sedam medija (p)ostaće u javnosti žrtve političkog progona, bez obzira na to što su neki od njih do sada u dijelu javnosti slovili za političke progonitelje...

* * *

Upravo sa tog razloga nedokazivosti, ne mogu se oteti još jednom utisku vezanom za to autokratsko doba...

Da će na kraju svih tužilačko-policijskih akcija, čak i ako u nekima i dođe do pravosnažnog sudskog epiloga - pravi pobjednik (p)ostati Milo Đukanović.

Izređaše se za pet godina gotovo svi njegovi na pansionu u istražnom, a od istrage o njemu ostadoše samo satovi.

I red bi bio da ostanu kod njega, ako je to sve što su demokratski istražitelji uspjeli da mu nađu za ovih pet godina...

A on čist, neizviđen, neistražen, neosumnjičen, neoptužen i, zbog svega toga, neosuđen...

P.S. O istraživanju ostalih krivičnih (ne)djela koja se pominju povodom najvećeg hapšenja u demokratskoj istoriji nemam da kažem baš ništa. Zato što je još prije tri godine i tri mjeseca Dritan Abazović u Skupštini predao i spisak sumnjivih i nesumnjivi, istina usmeni, činjenični opis. "Nije sporno da se i večeras upali vatromet na zgradi Bemaksa, ali izgubljena bitka ne znači izgubljen rat", poručio je 19. avgusta 2022, neposredno prije nego što je njegovoj Vladi izglasano nepovjerenje. Zbog temeljnog ugovora, ada zbog čega bi drugog...

( Ratka Jovanović-Vukotić )