“Sječa glava” u hramu nauke

Nacionalna akademija nauka i umjetnosti je najviša naučna i umjetnička institucija posvećena promociji nauke, kulturnog nasljeđa i umjetnosti kroz različite discipline, uključujući prirodne, društvene i humanističke nauke. Takve institucije postoje radi objedinjavanja istaknutih naučnika i umjetnika, a u cilju produbljivanja znanja i jačanja međunarodne saradnje. Članovi naše, Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (CANU) su redovni, vanredni i inostrani, a biraju se tajnim glasanjem svake treće godine na skupštini Akademije. Članstvo u Akademiji je doživotno.

Ove godine je u toku izborni proces u CANU, koji se završava glasanjem na skupštini tokom decembra. Početkom godine je raspisan konkurs i za, između ostalih, izbor tri vanredna člana u odjeljenju prirodnih nauka.

Ovim tekstom imam namjeru da se kritički osvrnem na dosadašnji tok izbornog procesa, sa posebnim akcentom na odjeljenje prirodnih nauka CANU, koje je donijelo jednu, po mnogo čemu kontroverznu odluku, eliminišući iz izborne trke devet od deset prijavljenih kandidata!!!

Na ovogodišnji konkurs se prijavilo deset kandidata za odjeljenje prirodnih nauka. Među njima, najmanje pet njih, bili su odjeljenski kandidati - predlog su odjeljenja prirodnih nauka.

Prirodno se postavlja pitanje: kako je moguće da akademici sa odjeljenja prirodnih nauka većini svojih kandidata, dakle onim koje su predložila po dva akademika sa odjeljenja i koji su na inicijalnoj sjednici odjeljenja izglasani većinom glasova, na narednoj sjednici, na kojoj se biraju kandidati koji “idu” na skupštinu CANU, ne daju svoj glas? U konkretnom slučaju, od deset kandidata od kojih su, ponavljam, makar pet njih bili odjeljenski kandidati, podršku na odjeljenju je dobio samo jedan - matematičar, prof. dr David Kaljaj.

Kako je moguće da kandidat u prethodnom izbornom ciklusu, tri godine unazad, na skupštini Akademije dobije 19 glasova i zbog jednog nedostajućeg glasa ne bude izabran, što je kuriozitet od postanka Akademije, a da u narednom, aktuelnom izbornom ciklusu ne prođe glasanje na matičnom odjeljenju? Kako jedan takav postupak nazvati i koji je motiv u pozadini? Ako je prethodni neizbor bio slučajnost, kako sam ga naivno tumačio i na njega nijesam reagovao, aktuelni razvoj događaja nedvosmisleno govori o namjeri.

Postavlja se pitanje zašto CANU uopšte raspisuje konkurs za tri nova člana u ovom odjeljenju, već nekoliko posljednjih izbornih ciklusa, a na kraju tog procesa izabere uglavnom jednog kandidata? Da li je raspisivanje samog konkursa postalo forma, a da suštinski, akademici i ne žele da vide nove članove u svom sastavu? Stiče se utisak da je osnovna intencija cjelokupnog izbornog procesa ne da se izaberu već da se ne izaberu kandidati, a pogotovo ne u onom broju koji je konkursom raspisan.

Postavlja se i pitanje čemu uopšte služe referati koje prijavljenim kandidatima pišu dva akademika, kako na početku izborne trke, za potrebe izbora na odjeljenju, tako i referate na osnovu kojih odjeljenje a kasnije i skupština odlučuju. Da li te referate uvaženi akademici uopšte čitaju ili odlučuju na osnovu “umjetničkog dojma”, predubjeđenja ili, za ne vjerovati, pritisaka, sa bilo čije strane da dolaze? Na odjeljenju sam bio kandidat na osnovu referata akademika Momira Đurovića, dugogodišnjeg predsjednika CANU, mog uvaženog profesora i mentora, i akademika Igora Đurovića, mog kolege sa Elektrotehničkog fakulteta UCG. Nakon podrške odjeljenja, referate mi pišu dva istaknuta akademika, akademik Slobodan Vukasović, sekretar Odjeljenja tehničkih nauka SANU i predsjednik akademijskog Odbora za energetiku kao i akademik Asif Šabanović, generalni sekretar ANUBiH. Dodatno, nakon prethodnog izbornog ciklusa, na kom nijesam izabran zbog jednog nedostajućeg glasa, CANU poziva tu dvojicu akademika u odvojene posjete, da bi u CANU održali svoje tribine?! Zašto i kojim povodom, ukoliko njihovi referati nijesu rezultirali mojim izborom? Kakav utisak o našoj akademiji mogu steći ili su već stekli ta dva akademika nakon prethodne i aktuelne izborne trke?

Da li se, već sasvim izvjesnim izborom kolege Kaljaja (ovo mu je, koliko sam mogao da nađem na internetu, četvrta kandidatura, a moguće da je bila još koja) naučnicima šalje sljedeća poruka: počnite da konkurišete za članstvo u Akademiji što ranije, poželjno već u svojim tridesetim godinama i budite mirni, ne talasajte, redovno se javljajte na konkurse, svake treće godine, a mi ćemo vas, nakon četiri ili više izbornih ciklusa, kada se za to stvore uslovi, primiti u članstvo? A dodatno, tim procesom, ima se utisak vođeni ovom logikom, odlučuju, možda dominantno, i oni akademici, sada u zrelim godinama i na čelnim pozicijama u CANU, koji su u Akademiju ušli kao “vunderkindi” - u tridesetim ili ranim četrdesetim godinama.

Anticipiram da će biti dušebrižnika koji će ovo moje reagovanje protumačiti kao napad na mog kolegu Kaljaja, po nacionalnoj osnovi. Daleko od toga. Svjestan sam činjenice da za izbor u Akademiju nijesu presudni samo naučni rezultati već i mnogo drugih činilaca, između ostalog i nastojanje da se popuni sastav u onim oblastima koje su nedovoljno reprezentovane, ali i da se vodi računa i o rodnoj ravnopravnosti, pa i o pripadnicima manje brojnih naroda. Ali takva diskriminacija je moguća isključivo u slučaju kada su kandidati inače ravnopravni po svojim naučnim rezultatima. Poznate su takve formulacije u akademskom svijetu, recimo prilikom izbora profesora na stranim univerzitetima. Jedan od takvih primjera je i sljedeći, sa Goethe Universitäta, Frankfurt: Where applicants are otherwise equally qualified, preference will be given to candidates with disabilities or an equivalent impairment. The same applies to women in fields which they are underrepresented.

Da ne budem shvaćen pogrešno, još jednom, nemam ništa lično protiv kolege Kaljaja, kog smatram kvalitetnim naučnikom, ali egzaktni podaci i mjerila u prirodnim i tehničkim naukama nedvosmisleno govore o tome na čijoj je strani prevaga. Akademici svjesno prenebregavaju činjenicu da sam i sada, kao i prije tri godine, na Stanfordovoj listi 2% najboljih svjetskih naučnika u oblasti elektrotehnike - elektroenergetike, oblasti koja je izuzetno aktuelna i važna za Crnu Goru, ali i globalno. Taj sam status zavrijedio svojim skoro 35 godina dugim, predanim radom, samostalno, sa svojih deset prstiju i svojom glavom. Dodatno, svjesno previđaju činjenicu da sam jedan od rijetkih crnogorskih humboldtovaca. Pritom, trojica akademika sa istog odjeljenja su takođe na Stanfordovoj listi, a jedan od njih, aktuelni predsjednik CANU, dodatno je i humboldtovac, i do toga i te kako drže. Takođe im ništa ne govori činjenica da sam u kontinuitetu član komisija za odbranu doktorskih disertacija na stranim univerzitetima - Beč, Helsinki, Trst.

Ovakav ishod glasanja na odjeljenju može se tumačiti samo na dva načina: ili je u pitanju namjera da se predloži samo jedan, ciljani kandidat, kako bi se obezbijedio njegov sigurni konačni izbor na Skupštini ili je u pitanju puka slučajnost, što je, po logici stvari, manje vjerovatno. Nijedan od ova dva razloga ne nosi poruku kojom odjeljenje i Akademija mogu da se ponose.

Duboko vjerujem da uloga akademika nije obezvređivanje nečijeg rada i igra sa ljudima, već nasuprot: iščitavanje biobibliografija kandidata i referata njihovih kolega, vrsnih akademika, a nakon toga glasanje po savjesti. Samo tako opravdavaju njihovo časno zvanje, članstvo u nacionalnoj akademiji i samo tako doprinose napretku kuće i čitavog crnogorskog društva. Nije i ne treba da bude kriterijum niti rod, niti bratstvo, niti pleme, niti nacionalna pripadnost, niti partijska ili ideološka obojenost već samo i isključivo naučna izvrsnost i nauka, koja je, ne treba zaboraviti to, u samom imenu Akademije. Sve ostalo je diskriminacija, humani inženjering, igra sa ozbiljnim naučnicima u ozbiljnim godinama, igra sa ozbiljnim ljudima. A “čovjek je sam sebi najveća titula”, kako glasi jedan od dragulja akademika Iva Andrića.

Autor je profesor Elektrotehničkog fakulteta, Univerzitet Crne Gore

( Prof. dr Gojko Joksimović )