Kohem – vinska fontana

Ko zna da li bih ja danas putovao dolinom Mozela od Koblenca prema Triru, da knez-izbornik i vladar Trira Klemens Venceslav Saksonski nije 1787. zapovijedio svojim podanicima da se odmah ima njegovati samo sorta grožđa zvana rizling. Tada je ta sorta bila stara već nekoliko vjekova. Kultivisali su je ukrštanjem starih rimskih sorti sa domaćim divljim sortama otpornim na hladnoću. Tako je dalekovidošću jednog kneza nastalo najveće zaokruženo vinogradarsko područje svijeta sa ovim grožđem.

Tom grožđu, bolje rečeno, njegovom pažljivo pripremljenom i uskladištenom soku, najboljem bijelom vinu svijeta, idem u pohode. Vrijeme je za to idealno. Berba samo što je obavljena. Vinogradi u prelivima žutog i crvenog krase strme padine u dolini rijeke.

POVRATAK, A NE DOLAZAK

Nikada nisam razmišljao o tome da bi jezički bilo tačnije da kažem da se vraćam u Kohem. A ne da idem tamo na nekoliko dana. Jer povratak u grad u kojem ste jednom ili više puta boravili zapravo je ispisivanje novih rečenica po već postojećem tekstu. Čovjek koji se vraća u svoje gradove jeste višeslojni rukopis.

Više puta sam boravio u ovom području. Bez obzira da li je to Trir, najstariji njemački grad, ili Sarburg, neko od brojnih vinorodnih sela duž obala, nisam nigdje više naišao na tako miomirisna vina sa pridruženim ukusom meda.

Ovaj put je naš cilj Kohem, možda najpoznatija varoš između Koblenca i Trira. Na svim razglednicama i virtuelnim marketinškim pecaljkama oduvijek je to bila varoš sa zamkom na brdu, brodovima na rijeci, skoro bolno idilična.

U Kohem turisti hrle jer je to jedno od rijetkih mjesta gdje se ukus rizlingovog vina na nepcu može udružiti sa bajkovitim prizorima jednog gradića u kojem vrijeme kao da je stalo. Već na željezničkoj stanici Kohem pokazuje svoje staro, šarmantno ruho – neorenesansna stanična zgrada je podignuta 1905. na mjestu prve zgrade koja je nastala kada i željeznička pruga – 1877.

Hodamo do iznajmljenog apartmana, do kojeg ćemo doći kada pređemo most Skagerak. Izgrađen je 1927. A nazvali su ga po najvećoj morskoj bici u Prvom svjetskom ratu koja je kod nas poznata kao Bitka kod Jilanda, a Njemci je zovu po moreuzu na Sjevernom moru – Skagerak. Tako sjenka davnog Velikog rata padne iz Skandinavije ovamo, u mozelsku ljepotu, da me podsjeti, dok prelazim most, da kao vrsta ne sadimo samo vinograde već i sijemo smrt.

Ali vješto urađen zid od kamenih pločica, po kojima je ovaj kraj poznat, opet mi vrati radost trenutka. Ovi ljudi umiju da ukrase svoj grad.

TRGOVIŠTE KOHEM

Prenoćište je u prvom redu kuća uz obalsko šetalište. Dvospratnica sa ispisanim nazivom „Stara skeledžijska kuća“ spolja čuva tradicionalan izgled, a unutra je modernizovana da zadovoljava i zahtjevne goste. To ima svoju cijenu. Dolina Mozela je jedno od najpopularnijih mjesta za odmor Njemaca. Dodamo li njima Francuze i Holanđane – granica je ovdje blizu – Amerikance i sve prisutnije azijske turiste, onda je u sezoni gužva neizbježna. A cijene slijede zakon ponude i potražnje. Srećom glavni talasi su iza nas, vrijeme na Rajni i Mozelu s jeseni umije da bude kišovito, pa se broj ljudi donekle smanjio.

Smjestimo se i odmah pođemo na drugu stranu rijeke, prema istorijskom centru. Tih ćemo dana ovaj most preći desetak puta i svaki put ćemo zastati na sredini da bi kao omađijani posmatrali vodu, grad i zamak iznad njega.

Već ispod mosta počinje splet sokaka koji vode ka glavnom trgu koji je postao trgovište pod nadbiskupom Balduinom Trirskim u 14. vijeku.

Imali smo sreće pa smo našli slobodan sto u bistrou odmah iza fontane sa konjanikom Svetim Martinom, zaštitnikom grada. Fontana je tu od 1935. A vajar Anton Nagel će zahvaljujući svojoj skulpturi dugo praviti društvo ljudima koji dolaze na trg. Rizling koji smo naručili bio je prvoklasan. „Sa brda“ je doduše donekle banalan naziv za polusuvo bijelo vino. Vinogradari su ovo grožđe ubrali 2023. da bi najbolje iz njega dotaklo naše usne dvije godine kasnije.

Priča o ovom mjestu na kojem slušamo kako se prepliću riječi jezika i zvone vinske čaše u nazdravljanjima takođe je povezana sa vinom. U desnom donjem dijelu Gradske kuće je Vijećnički podrum. U njemu je ogromno prazno bure. Jednom godišnje, poslije proslave uspješne berbe grožđa, bure se napuni vinom. Podzemnim cijevima ono je povezano sa fontanom. Obustave dotok vode, pa iz fontane pokulja vino. Svako je slobodan da se posluži. Ali neka se ne iznenadi kada čovjek koji radi za grad priđe sa blokom da naplati „vinarinu“.

Te večeri nismo čekali da iz fontane poteče vino, već smo pronašli sto u jednom tradicionalnom vinskom podrumu. Flaša najboljeg rizlinga u podrumskoj prostoriji gdje nema muzike i gore svijeće koštala je četrnaest eura. Ne bih znao reći šta je bliže rajskoj bašti – jedna pivska bašta uz Dunav u Regenzburgu ili ovakvi vinski podrumi duž Mozela, od Trira do Koblenca.

CARSKI ZAMAK KOHEM

Sjutradan nas je probudilo sunce. Kao da je znao da će nam danas predstavljati glavni izazov, zamak na brdu se ponosno šepurio u jutarnjoj svjetlosti. Pošli smo već poznatim putem – preko mosta, preko glavnog trga, uzbrdicom koja oduzima dah. Ovdašnji ljudi moraju da imaju dobru kondiciju.

Ispod samog vrha smo sjeli u kafe sa pogledom na vinograde i zamak. Uz šoljicu kafe odmarali smo se skoro jedan školski čas. Vinograd je izgledao kao žuti šal iz kojeg je virila glava građevine. Na tom mjestu su još Rimljani izgradili svoju kulu stražarnicu. U temeljima današnjeg zamka pronađeni su fragmenti mnogo starije građevine. To ne treba da čudi. Stotinak metara iznad rijeke, na brijegu, vidi se sve što plovi ili dolazi kotlinom sa istoka ili zapada. Najprije je služio kao carinsko utvrđenje mjesnih feudalnih gospodara. Negdje početkom drugog milenijuma postao je grofovsko sjedište. Potom kraljevski zamak sa kraljevim namjesnikom kao gospodarem.

U jednoj od kula postojala je građevina iz koje je veliki čekrk namotavao lanac koji se podizao i spuštao preko rijeke. Sjetim se Carigrada i Zlatnog roga. Način sprečavanja slobodne plovidbe bio je svugdje isti.

Kada smo se popeli do ulaza u zamak, koji je sada muzej u vlasništvu grada, zatekli smo gužvu i redove kao na mostu Rialto u Veneciji. Ali sa vidikovca ispred zamka pružao se zaista čudesan pogled.

Prepoznajem most, glavni trg, toranj Svetog Martina, suprotnu obalu na kojoj noćivamo, i gdje je bilo prvobitno, praistorijsko naselje.

U 17. vijeku zamak je razoren, a u 19. vijeku je ruševinu kupio berlinski preduzetnik hugenotsko-francuskog porijekla Luj Frederik Žak Ravene. On je obnovio zamak u okviru neogotike, umjetničkog pravca povezanog sa romantizmom. Stoga nije čudo zašto pogled na Zamak Kohem izaziva onaj čudan osjećaj kao da ste se obreli usred neke bajke. Ne vjerujem ni da Diznijevi crtači mogu da vode papirom liniju onako kako se traži od njih, a da ne poznaju konture ovakvih mjesta.

GURMANSKI SENF

Odmah na izlasku kroz utvrđenu kapiju pročitam na tabli ispred padine sa vinogradima da je to imanje porodice Klemens. Njihovo vino smo sinoć pili. Silazeći od zamka prema gradu strmim sokacima, odlučili smo da obiđemo još nekoliko znamenitosti.

Uputili smo se istorijskom Mlinu za senf. U Kohemu se senf proizvodio još u 18. vijeku, ovdašnji mlin je jedan od najstarijih u Evropi. Porodica Derem danas u obnovljenom mlinu proizvodi gurmanski senf koji je nadaleko čuven. Jedan recept je iz 15. vijeka, a drugi iz 1820.

Dnevna proizvodnja pod mlinskim kamenom teškim 525 kilograma ne prelazi 180 kilograma. Uglavnom se sve proda – fini lokali žele da imaju ovaj gurmanski senf na stolu. Inače, priča o senfu je beskrajna, stara nekoliko hiljada godina i seže do Indije.

Izlazimo iz radnje i zaključujemo da je vrijeme ručku. Poslušali smo savjet gazde koji je stajao na cedulji u iznajmljenom apartmanu: „Provjerite na internetu ocjene restorana, u Kohemu ih na našu veliku žalost ima i loših“. Da, to je tako kada neko mjesto postane turistički traženo – raste pohlepa, opada kvalitet. Sjećam se da sam ovamo dolazio prije nekoliko decenija, u vremenu nerazvijenog interneta. Ulazio sam u lokale na osnovu intuicije. Uglavnom me nije varala. Ili su tadašnji vlasnici mislili da je fer da za poštene pare naprave pošteno jelo. Ušli smo u jedan lokal koji je bio dobro ocijenjen. Sve je bilo kako treba, ali vinski podrumi, koji nude vino i hladno meze, ipak su mi draži.

LEGENDA O PRAZNOJ BURADI

Vraćamo se prema glavnom trgu. Ubrzo nailazimo na jednu od tri sačuvane gradske kapije iz vremena kada je Kohem bio utvrđeni grad. Kapija Endert, koja je nazvana prema potoku i dolini iza nje. Ovako, kako je mi vidimo, stoji tu od 1352. Kod nje su se sakupljali putnici kočijama prema Kelnu i Frankfurtu. Neko vrijeme je služila i kao zatvor.

Legenda kaže da je vitez Franc fon Zikingen sa svojim vojnicima htio da osvoji i opljačka Kohem. Kapija je izdržala. Fon Zikingen se utaborio pred njom. Građani Kohema su se dosjetili – skupili su svu praznu burad grada, nagomilali sa unutrašnje strane kapije. Kada su vojnici ponovo pokušali da provale, samo su otvorili kapiju i burad su se sručila na napadače. Dosta ih je bilo povrijeđeno. Ali psihološki efekat je bio još snažniji: zašto se bore da uđu u grad u kojem su burad prazna? Nema tu ničega za njih. I produžili su dalje.

I mi smo produžili u suprotnom smjeru, kroz Kapiju Endert. Tražili smo te večeri burad koja su puna. Našli smo ih u jednoj vinariji na našoj obali, mimo turističke gužve.

Sjutradan nismo mogli da prepoznamo grad Kohem. Preko noći su se oblaci zakačili za okolna brda. Magla je kao veo puzila uzbrdo prema zamku.

Varoš od 5 000 ljudi bila je pusta.

I ovaj Kohem, koji je obnoć preskočio iz septembarskog u novembarski modus, ima onu vrstu ljepote i fascinacije od koje Holivud pravi vampirske sage.

Nama je ostalo da prošetamo do željezničke stanice i sačekamo voz. U prtljagu smo ponijeli tri flaše onog čarobnog vina, za koje je jedna moja bivša komšinica u Kelnu tvrdila da je prirodan lijek. Pošto je bila medicinska sestra koja se bavila homeopatijom, povjerovao sam joj na riječ. Ulazimo u voz. Iza velikog stakla promiču pospana lijepa sela, sa crkvenim zvonicima koji se ogledaju u vodi Mozela, sve do Koblenca. I dalje, Rajnom, do Kelna.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )