Milov kraj

U Baru su nikle mnoge manifestacije. Gotovo svaka mjesna zajednica ima neki toponim, autohtonog predstavnika flore ili faune, događaj iz prošlosti ili proizvod domaće radinosti po kome je dotični kulturno-zabavno-gastronomski festival dobio ime. Latinska izreka kaže: Varietas delectat (raznovrsnost veseli), ali barske priredbe liče jedna na drugu.

Dvije koje su imale nešto posebno, i što drugi u Crnoj Gori nisu imali, nisu se održale: Internacionalni TV festival i Dječiji teatar. Ka’ će, i da li će, biti obnovljene, ne zna se…

* * *

Nekad su svi putevi petkom, na pazarni dan, vodili u Stari Bar.

Sada se društvo tamo rjeđe okuplja. Ipak, kad god odem, čujem neke zanimljive priče iz prošlosti Bara. Prošlog petka, u „Kaldrmi“, kod Dina, čuo sam ovu:

Delegacija Ruske Federacije, sa predsjednikom Vitalijem Vorotnjikovim na čelu, boravila je u proljeće 1985. u Crnoj Gori. Jedan dan su odvojili za Bar. Njihov domaćin bio je predsjednik barske Opštine Čedo Ratković. Na svečanoj večeri, u hotelu „Topolica“, uz viski i konjak, atmosfera se sasvim raskravila. Vorotnjikov je pričao političke i druge viceve, sa posebnim akcentom na tadašnji jednogodišnji, rotirajući mandat predsjednika Predsjedinštva SFRJ. Čeda nisu baš „dojmili“ ti vicevi, pa reče kako i SSSR ima jednogodišnji mandat, aludirajući na to što je Konstantin Černjenko, na mjestu Generalnog sekretara KP, naslijedio, poslije nešto više od godinu, naprasno preminulog Jurija Andropova.

„Crni humor“, uozbilji se drug Vorotnjikov, ali se srdačan razgovor, ipak, nastavio.

Poslije izvjesnog vremena jedan član ruske delegacije prišao je Vorotnjikovu i nešto mu šapnuo. Ovaj vidno preblijeđe, pogleda pomalo začuđeno u Čeda, zahvali na gostoprimstvu, izvini se i kaza da mora da se vrati u Titograd.

Vrlo brzo riješena je misterija. Vorotnjikovu je javljeno da je preminuo Černjenko. Niko ga nije mogao razuvjeriti da je sve bila slučajnost.

„Ne mogu da vjerujem. Ta jugoslovenska obavještajna služba je čudo. Prije je predsjednik barske Opštine saznao da je preminuo Černjenko nego ja, predsjednik Ruske Federacije!“ – vajkao se, sjutradan, u Titogradu, Vorotnjikov.

* * *

Barani su opet počeli da idu na obalu da razgovaraju o škakljivim temama. I to gledaju da je jugo, kad se more podigne, kad huče talasi i ništa se ne čuje, pa moraju da se približe „uvo na uvo“. Za svaki slučaj…

* * *

„Njegoševa garda“ je pjesmom „Milov kraj“ više doprinijela definitivnom slomu prethodnog režima nego mnogi koji su, u međuvremenu, prigrabili funkcije i sad brane „avgustovske tekovine“ kao da su prvoborci.

* * *

Umro je Nikica, prostrujalo je Barom. I svi su znali da se radi o Nikoli Nikici Kovačeviću. Jer, jedan je bio Nikica. Prva asocijacija na sina Toma Kovačevića, čuvenog komesara feribota „Sveti Stefan“, uvijek je bila: isti otac, dobar čovjek, blagorodnog, neponovljivog osmijeha i bogougodne, blage riječi.

Bio je jedan od pionira košarke u Baru, još od one jeseni 1973. kada je nosio dres „Gimnazijalca“, na juniorskom prvenstvu Crne Gore u Herceg Novom i jedan od najboljih igrača tog gimanzijskog kluba. Iduće godine bio je u ekipi Mladosti, prvog organizovanog kluba u Baru, a i počeci Mornara vezani su za njegovo ime. Rano je ostavio košarku, iako je bio izuzetno talentovan. Saigrači iz sedamdesetih godina kažu da su prvo kod njega na terenu vidjeli neke lucidne driblinge i poteze, pa tek onda kod Kićanovića i drugih asova jugoslovenske košarke.

Njegova ljubav prema Mornaru bila je bezgranična i bezrezervna. Nije propuštao nijednu utakmicu barskog ligaša, još dok je nastupao u neuslovnim salama u gimnaziji „Niko Rolović“ i OŠ „Jugoslavija“. A u „Topolici“ uvijek je sjedio na istočnoj tribini, iznad Mornarove klupe i zdušno navijao.

Bio je stožer ugledne, sportske porodice. Njegov talenat se prelio i na sestrića Aleksandra Sašu Pavlovića.

Lijepo ga je bilo sresti na ulici i popričati s njim. Najavljivao ga je gegajući hod. Obožavala su ga djeca, trčala su mu u zagrljaj. A djeca najbolje mogu da osjete ko je kakav. Ništa manje ga nisu poštovali i voljeli dječaci i djevojčice, sada odrasli ljudi, koje je davno trenirao košarku.

Nikica se upokojio u Svetoj zemlji na pokloničkom putovanju u Jerusalim. Ako je kome bilo predodređeno da tako završi svoje ovozemaljsko bivstvovanje onda je to mom školskom drugu plemenite duše, sa toplim, iskrenim očima i onim prepoznatljivim rupicama u obrazima.

* * *

„Niko ne može da živi sam. I sve što je čovek usamljeniji sve je nesrećniji. Samo solidarnost i kontakti među ljudima mogu stvoriti određenu, relativnu sreću. Jer, apsolutne sreće i nema, valjda. Ona je u traženju“, Meša S.

* * *

Naslov „Milov kraj“ stavio sam kako bi što više ljudi pročitalo ovaj blog i nekrolog o divnom, nezaboravnom Nikici Kovačeviću…

( Milan Vujović )