Linije koje dišu, crtež kao moranje

Među linijama koje pulsiraju i olovkama koje su izoštrene do kraja, Ilija Branko Burić pronalazi i realizuje ono što naziva “moranjem” - unutrašnju potrebu da stvara, da crta, da sabira misli i ideje...

Njegova izložba crteža u Dvorcu Petrovića tako postaje prostor gdje se susreću godine rada, pedagoški duh i neumorna radoznalost čovjeka koji ne prestaje da crta.

Neumoljiva sila koja ga tjera da povlači liniju za linijom, tragovi pokreta, dahovi trajanja, svjedočanstvo.

Energija Vaših crteža kruži Dvorcem Petrovića. Kako se Vi osjećate među svim tim Vašim radovima?

Ja sam po čitav dan s tim radovima, stalno. Ipak, prostor u kojem ja boravim sa ovim radovima nije takav da sve mogu da ih vidim, tako da je ovo jedna od prilika da ih sagledam. Svakako, ni ovo nije dovoljno, jer je još mnogo crteža ostalo u ateljeu… Vidite koliko ih ovdje ima, a koliko ih je tek u ateljeu, ali meni taj kvantitet ne znači ništa. Nikada mi u životu nije padalo na pamet niti da brojim, niti da računam, niti da govorim o kvantitetu. To nije vrijednost. Imam i mnogo pocijepanih radova, a vidite i sami da su ti neki ostaci iskorišćeni i za ovu priliku. To su neki crteži koji su urađeni, ali su pocijepani kao neuspjeli.

Kad ste već to spomenuli, rekla bih da ovi radovi, iako pocijepani, nijesu uništeni, jer su opet tu i živi kao svjedočanstvo rada postajući tako rad za sebe, makar na ovoj izložbi. Neko bi rekao instalacija u prostoru.

Ne znam kako bih to objasnio, ali eto, pristao sam da izložim i to. To i jeste jedan proces koji prikazuje umjetnost. U početku nije bilo tako. Ja sam svoje radove cijepao jer su to zaista bili samo crteži koji nijesu uspjeli. Nekako mi je tada bilo čudno da na toj čistini, na livadi gdje sam radio, crtajući glavu goveda, ti bacaš te crteže oko sebe, u vazduh, ostavljaš ih za sobom i onda sjutradan kad dođeš, naiđeš na njih razbucane i vidiš tamo neki svoj crtež. Tako sam počeo da ih sakupljam i čuvam, pa sam se nekada malo šalio i govorio da mi je to novac. Onda bih, kada dođem u atelje, obično kasno uveče, sve to izručio na jednu gomilu i posmatrao iz tzv. ptičje perspektive. Gledao bih ono što je nastalo. Veliki broj crteža koji su ovdje izloženi, a i generalno koje sam stvorio, nastajali bi za jedan dan.

Kao naboj energije, inspiracije, možda najprije unutarnje potrebe?

Traje to godinama tako. Ili je trajalo. U posljednje vrijeme se ne mogu tako lako latiti olovke. Svi su ovi radovi nastali kretanjem, što se može vidjeti i na videu koji je prikazan na izložbi - ja sam se konstantno kretao za tom glavom prateći ralo, prateći oko, prateći pokrete, vjerujući da je to neka kompenzacija… Ima nešto u svemu tome, jer, jednostavno, morao sam crtati.

Rekla bih da ste iskoristili pravi izraz “morao sam”. Mislim da je to zbilja moranje kada je u pitanju umjetnost koja leži u stvaraocu.

Tako je. Sad se vraćam na Đakometija, jednog od najvećih svjetskih vajara. On je čitavog života radio po prirodnoj formi - i ja sam takav i tu sam nezajažljiv. Nijedan moj crtež nije nastao po sjećanju, sve po prirodnoj formi. I on je za mene primjer, ne uzor, ali primjer što se tiče stvaralačkog postupka. Šta god da se dešavalo, on je ostajao vjeran radu. Nama je u umjetnosti važno šta i kako radiš. Možda i najvažnije. Jer, da bi ti čitao djela svojih kolega i ljudi koji su obilježili istoriju umjetnosti, ti moraš svoj dar da izdigneš na nivo umjetnosti. Sve ostalo je ogovaranje.

Istrošene olovke prikazane na izložbi su jedno simbolično svjedočanstvo Vašeg rada.

Tako je. Na izložbi imamo i olovke, one koje sam koristio, a svaka od njih je potrošena do samog kraja… Olovka je sredstvo preko koga umjetnik realizuje nešto od svoga dara, od ideja koje mu dolaze. I olovke imaju svoje gradacije, 2B, 3B, 4B, HB i tako dalje… Ja sam dnevno trošio po 4-5 olovaka, crtao, oštrio, crtao... Ne govorim ni sada o količini kao o nekoj vrijednosti, već kao o nezajažljivoj potrebi da radim, ništa drugo. Pokojni Dado Đurić je rekao “Sramota je o sebi pričati” i ja se u potpunosti slažem s njim…

Proces rada i neprestani rad Vam je posebno bitan, čini mi se. Kako je došao taj kontinuitet, upornost, pokret?

Dok sam još bio na Akademiji u Beogradu, a koja je bila jugoslovenska akademija, i kao takva mjesto ogromne energije… Ja kad sam polagao prijemni bilo je 670 kandidata, dok je recimo moj kolega Miki Radulović polagao sa još oko 900 drugih kandidata, dok Akademija prima svega 40 studenata… Zašto smo mi uspjeli da položimo prijemni? Jer smo radili. Postojala je u Nikšiću Viša pedagoška škola koja je kasnije prerasla u fakultet. S tom diplomom koju bi tamo dobio, mogao si da radiš u osnovnoj školi, ali da bi radio u srednjoj, morao si da imaš fakultet. U našoj branši, da bi imao fakultet, morao si da imaš završenu likovnu akademiju, a još teže - morao si da je upišeš. I to je fenomenalno. Međutim, veliku ulogu je kod nas odigrala ta Viša pedagoška. Imali smo dobrog profesora, pokojnog Nikolu Gvozdenovića koji je bio baš pravi umjetnik. To je nama bila velika sreća. On nam je govorio: “Vi ćete da radite, a ja ću vama polagati ispite”, misleći na one iz predmeta opšte grupe, a tu su bili svakakvi predmeti, tipa marksizam, ZODO, ideologija komunistička i tako dalje… I on je zaista nama pomagao i na neki način i polagao te neke ispite. To je zapravo bilo pedagoški, jer je profesor Gvozdo imao sluha za studente i omogućio nam je da radimo, da radimo dan i noć.

Koliko je važno za umjetnika i za Vas lično upravo to - prostor, vrijeme i sloboda, za rad i stvaranje, kako biste osjetili tu umjetnost koja leži u Vama?

Razmišljajući o tome, mogu reći da si dobro pitanje postavila jer si ga koncipirala oko tih elemenata prostora, vremena i slobode. Sve to utiče na umjetnika, ali kada stvaraš, ti toga nijesi svjestan. Nijesi svjestan ni da gradiš sve to oko sebe. Da bi to osjetio, treba da traješ. Ponavljam se, ali referisaću na jedan razgovor, za Monitor je to bilo čini mi se, prošle godine. Vi ste mnoge generacije, kaže, “naučili”… Ta je riječ malo banalna, jer ja nikoga nijesam naučio da crta, niti sam to mogao naučiti nekoga. Niko se ne uči crtanju, nego se crta, jer ćeš ti crtajući da saznaš. Dakle, prostor, vrijeme, sloboda, rad i samo rad… Zašto to ne bi bila privilegija studentima? Upravo ono što sam ja za sebe uzeo dok sam i sam bio student akademije. To je suština.

Bilo je dosta Vaših studenata i studentkinja na otvaranju izložbe. Svi puni poštovanja, divljenja, vidi se to, ali i jedan drugarski odnos, uz onaj “učiteljski”. Kako gledate na taj segment svoje karijere, na taj pedagoški aspekt?

Nijesam ravnodušan prema tome. Iskreno ti kažem, ne mogu ni da budem ravnodušan prema tome. Oni su mi ponovo ulili neku energiju svojom posjetom, riječima, pozdravima... Mnogi od njih su sada umjetnici, mnogo ih ima porodice, razne obaveze, ali ipak su došli… Zahvaljujući tome smo i povratili nešto od te radosti i druženja na Akademiji. Prisjetili smo se, možda svako za sebe ili pak naglas, tih dana. Kažem radost i druženje, ali se i radilo, nijesmo se zezali. Išli smo van kabineta, po Cetinju skitali, crtali, to je sve sastavni dio rada, iako je možda nekome smiješno. Po mom mišljenju, jako je važno da ti studenti, kao profesoru, vjeruju. A da bi ti student vjerovao, on mora da vidi šta ti radiš. Student mora da vidi šta radi profesor, da bi mu vjerovao, i to je tako, makar po mom mišljenju. Ja sam takvu želju ispoljavao dok sam bio student.

Veliko je zvanje biti profesor i učitelj, za život svakog pojedinca na neki način. A možda tek onda umjetnik.

To se podrazumijeva. U našem pozivu, tokom rada, tokom procesa, te misli, rečenice, prostor, vrijeme, sve se to sabija u radu. Rad i stvaranje je glavna stvar.

Vaši crteži su kao beskonačna prava ili kriva linija u najrazličitijim mogućim pojavnostima. Rekla bih da se javlja erupcija energije te beskonačne linije koja ima svoju silu i demonstrira poriv za stvaranje…

Sve je to crtanje. I to crtanje olovkom; ugalj je bio na početku. To je materijal, ali sve je to (bilo) vezano za proces rada. Kad sam završio Akademiju, i to ponavljam, našao sam se u vrlom problemu, vratio sam se u Nikšić… Dok sam bio u Beogradu - tebe tamo na studijama čeka najmanje 10-15 pozera s kojima radiš, a oni od toga zarađuju koru hljeba. Imao sam privilegiju da tako radim. Međutim, to je bio jedan period kada je polako počelo nestajati interesovanje ka tim klasičnim sredstvima i sve se okrenulo konceptu, apstrakcija je čak već bila klasika. Prva dama toga je, da kažem, Marina Abramović, je li, naše gore list, koja je bila glavna zvijezda tog podneblja… I sve je to okej, ali mene to nije interesovalo. Mene su i studenti često pitali šta mislim o Marini Abramović - šta ja imam da mislim o Marini Abramović za koju je čitav svijet čuo, a za Iliju Branka Burića nije niko…

(...)

Dobro, sad ti gestikuliraš dajući mi malo više na značaju, vidim ja to. U redu je to, ali ovo je istina.

Nikšić, kakav je uticaj imao na Vas?

Sve je Nikšić. Nikšić je tu i sve to. Ima tu i na fotografiji… Tu je i pokojni Mijo Mijušković, bio mi je škola. To je ono što je tvoje, čemu se i pokloniš, kako naučiš… Važno je to okruženje, a važno je i druženje. Međutim, možeš u jednom trenutku biti malo hendikepiran… Na primjer, bio sam u Parizu i shvatio da je to nemoguća misija. Pariz je nešto natprimjerno, stotine hiljada umjetnika dolaze u Pariz i traže svoje mjesto pod suncem a završe, da ne kažem, gdje i kako.

Rekla bih da sredina, zajednica, društvo, država, mnogo utiču na umjetnika. Osjećate li da je Vas to možda negdje ograničilo ili Vam pak pružilo slobodu?

Možda je tako, ali mi nijesmo toga svjesni. Umjetnik oblikuje svoje vrijeme, ako je umjetnik i ako je umjetnost u pitanju. Ako je umjetnost u pitanju, ponavljam, jer smo svjedoci onoga što se dešava. Ja sam negdje izjavio da se plašim da će dizajn progutati umjetnost. Gdje se god okreneš - dizajn i dekorativni elementi, jer je to profitabilno. Pa eto, tvorac poparta, na primjer, Vorhol kaže da, kada je došao u Njujork, shvatio je da je sve na prodaju. I sve je, sve na prodaju. A šta je popart - popularan, namijenjen mladima, prolazan. Ali je ipak Vorhol i tu napravio jednu estetiku, da kažem i filozofiju. A nije svako umjetničko djelo i filozofsko.

Kazali ste u jednom intervjuu i da umjetnik oblikuje vrijeme.

Tako je.

Šta onda možemo čitati o vremenu u kojem danas živimo, a šta zaključiti o umjetnicima koji ga takvim i oblikuju?

Pravo da ti kažem, ja mislim da umjetnik ne postavlja to pitanje. On radi. Ne bih rekao “samo radi”, jer, opet ponavljam, osluškuješ ti sve, pa i vrijeme. Crtajući, ja se nijesam koncentrisao samo na tu glavu ili na liniju, na bilo šta.

Crtajući, ja promišljam i razmišljam o svemu, i o majki, o porodici, o društvu, jednostavno - o svemu. Sve ti se nameće, ako crtaš. Ja kažem “ako crtaš”, ali i ako slikaš, vajaš, ako stvaraš. Ima trenutaka, kad si opterećen tematikom koju obrađuješ, ali kroz tu tematiku i kroz sve te, da kažem, životne probleme, prolaziš kao i ostali ljudi, samo što si kao umjetnik možda malo osjetljiviji, senzibilniji, pa imaš sredstvo preko koga bi želio to da izraziš. U svemu tome, podrazumijeva se dar. Ne slažem se recimo sa studentima ili sa ljudima kada kažu da se umjetnost uči. Umjetnost se ne uči. Isto tako, nije umjetnost terapija. Umjetnost je dar, po prirodi, po rođenju, a kako ćeš ti to razvijati tokom života, to je drugo, ali prije svega je umjetnost dar. Tako se i crtanje ne uči niti je to terapija, to su gluposti.

Izložba je otvorena pred brojnom publikom, bilo je i organizovano vođenje… Traje postavka do kraja novembra… Kakav Vam osjećaj izaziva, kakve su impresije?

Iskreno, u početku sam bio malo uplašen. Nije mi ovo prvi put da izlažem, daleko od toga, ali sam bio malo uplašen. Nije čovjek ravnodušan, bez obzira na sve. Bio sam i uznemiren, šetao sam prostorom, ali kada sam vidio prijatelje, kolege, studente, obradovao sam se i smirio i više nijesam razmišljao o sebi, crtežima ili izložbi. Pored ostalog, i na taj način vidim da im je stalo, da me poštuju i da se sjećaju druženja, to me raduje.

( Jelena Kontić )