Generacija koja ne ćuti

Omladina u Srbiji već godinu dana pokazuje istrajnost, snagu i vjeru u bolje sjutra. Svjesni su riječi Nelsona Mandele: ”Novac neće stvoriti uspjeh, stvaranje slobode hoće”. Uprkos svim poteškoćama kroz koje prolaze, nisu stali. Naprotiv, nastavili su.

Rođeni su u vremenu u kojem je politika postajala rijaliti, a mediji servis jedne istine. Odrasli su uz poruke da “tako mora”, da “nema svrhe”, da “bolje ćuti i gledaj svoja posla”. Ipak, odlučili su da ne ćute. Mnogi i dalje ćute - u strahu da ne izgube posao, tender, socijalu… Ali ako uporedimo koliko ih je ćutalo prije godinu dana, a koliko sada, jasno je da je sve više onih koji su digli glas. To govori da su na pravom, i jedinom, putu. Vrijeme će to ubrzo i potvrditi.

U državi u kojoj su skoro svi mediji pod kontrolom, oni su pronašli svoj megafon - ulicu, društvene mreže i improvizovani plakat. U sistemu koji nagrađuje poslušnost, izabrali su neposlušnost. U društvu koje se kune u patriotizam, a prodaje nacionalni interes za sitne političke poene, odlučili su da dignu glas. Svoju zemlju vole iskreno i ne odustaju, jer znaju da, ako se ovako nastavi, za njih nema budućnosti. Ni za njih, ni za njihove potomke, ni za njihove porodice.

Njihove porodice trpe pritiske, gube poslove, prećutkuju telefonske pozive i anonimne poruke. Ali kad pogledaju svoju djecu, znaju da su sačuvali nešto vrednije od svake plate a to je - dostojanstvo. Jer u zemlji u kojoj se moral ismijava, dostojanstvo postaje čin otpora. Izbor je između dostojanstva i poniženja, između propadanja i prosperiteta.

Srbija se već dugo navikava na poniženje - na poltrone koji drže mikrofone, na tajkune koji pljačkaju državu, na politiku koja od naroda pravi publiku. Ali ti mladi ljudi, ti studenti, nisu publika. Oni su scena. Njihova upornost razotkriva sve ono što se godinama pokušava sakriti, da ispod sloja propagande još uvijek postoji društvo koje umije da se pobuni.

Zato svaki građanin treba da bude ponosan na njih. Mogli su ići lakšim putem i praviti dilove sa vlašću, jer vlast daje kapom i šakom, ako si podoban i slušaš. Kažu da ima dovoljno za sve, dok se sve ne rasproda i dok se može zaduživati.

Kažu da su naivni. Moguće. Ali možda je upravo ta “naivnost” najčistiji oblik vjere da Srbija može biti bolja. Mnogi bi odustali. Mladi nisu. I to je najveća opasnost po svaki režim koji počiva na strahu i apatiji. Ti mladi bude nadu i starijim sugrađanima. To je najbolji dokaz da su čovjekova istrajnost i vjera iznad svakog vida represije, propagande i miliona eura.

Srbija je jaka onoliko koliko je jaka njena omladina. A ova omladina pokazala je da ima hrabrosti da stoji uspravno. Uspravno i dostojanstveno.

Autor je ekonomista

( Stevan Perović )