Samopouzdanjem protiv mržnje i populizma

U vremenu velikih sunovrata, koje prate povici "napolje!" i "ubij!" najteže je naći odgovore na dječje: "Zašto jedni ljudi mrze druge?" Pred široko otvorenim očima devetogodišnjakinje shvatam da grupa bijesnih domorodaca ne mrze Turke zato što su oni bolji ili gori, već upravo zato što su isti. Problem je samo što "naši" ne vole sebe.

Korijen političke ekstremizacije nije ideološki već je psihološki. Najveći usud čovjeka kome sve religije svijeta pokušavaju naći lijek je u tome što je on jedino biće koje je svjesno sopstvene smrtnosti, a istovremeno to znanje ne može u potpunosti podnijeti. Istraživanja govore da će ljudi, kada se makar i načas podsjete na smrt, odmah nakon toga pokušati da kazne one koji ne dijele njihove vrijednosti i uvjerenja. Ova naučna činjenica se obilato koristi u političkim kampanjama. Koristio je Buš nakon 11. septembra u kampanji za izbore, koristila je Islamska država u pozivima na džihad, kao i mnogi prije i poslije njih. Da bi preživio s tom sviješću o smrtnosti, čovjek stvara sisteme značenja, mitove i ideologije koje mu daju osjećaj da pripada nečemu većem od sebe. Kada se te iluzije usljed društvenih kriza, migracija, tehnoloških promjena ili moralnog rasula raspadnu, pojedinac gubi orijentaciju, a sa njom i samopoštovanje.

Devedesetih smo gledali kako učitelji, profesori, ljekari gube ugled u društvu. Svjedočili smo kako umjetnost gubi bitku i kako šund pobjeđuje. Knjigama su pritiskane oblande, pa niko nije čitao da su četnici držali obruč oko Kozare i tako omogućili ustašama lov na ljude, koje su kasnije zvjerski mučili u Jasenovcu. Ismijavano je herojstvo da se ne podigne ruka u znak Hitlerovog pozdrava. Od istorijskog AVNOJ-a do izbjegličkog konvoja je nestajalo samopoštovanje cijelih generacija. Upravo je gubitak samopoštovanja najopasniji psihološki trenutak u kojem ljudi postaju ranjivi na populističke poruke. Gubitak samopoštovanja je stvorio zle vođe, a oni zla vremena.

Nakon devedesetih smo izgradili društvo na ponižavanju naših građana. Sisteme smo bazirali na redovima poniženih i obespravljenih koji ispred kabineta moćnika čekaju na milostinju. Naši građani su molili za posao, za liječenje, za kredite, za šansu da normalno žive. Nerijetko su morali da mole one manje obrazovane, koji su se "snašli". Sistemi su građeni na korupciji. Svako ko je bio u prilici da od njega zavisi život najbližih zna kako se lako strči sa moralnog Olimpa i odnese ljekaru boca ili koverta.

Kada se ovako uruše vrijednosti, čovjeku ne preostaje ništa drugo do da potraži sigurnost u jakim figurama koje "znaju put". U tom trenutku, mehanizam identifikacije nadomješta individualno loše mišljenje o sebi. Profesor koji je primoran da prepravlja ocjene pod pritiskom roditelja, ljekar kojeg čašćavaju, službenik koju "učini" komšiji... svi oni se tješe riječima: "Ja sam mali, ali pripadam nečemu velikom". Na taj način, autoritarni lideri uspijevaju da preusmjere kolektivni strah u energiju političke poslušnosti, jašući na ideji "velikih naroda", "najhrabrijih naroda", "najstarijih naroda", "naj... naroda".

Samopoštovanje nije puka individualna crta. Ono proizlazi iz iskustva da je osoba vrijedna, da je član zajednice. Kada društvo marginalizuje, ponižava ili isključuje pojedince, npr. migrante, siromašne, različite... ono stvara psihološki temelj za mržnju. S druge strane, kada zajednica stvori prostor za dostojanstvo i uvažavanje, ona neutrališe potrebu za "spasiteljem".

Istraživanja jasno naglašavaju da samopoštovanje smanjuje neprijateljstvo prema onima koji misle drugačije, jer čovjek koji se osjeća vrijednim nema potrebu da dokazuje sopstvenu vrijednost ponižavanjem drugih. Nažalost, u javnom životu je upravo ponižavanje sagovornika najčešća izlazna strategija i odgovor na kritike. Najslikovitiji primjer ponižavanja u javnom životu je premijerski sat. Svaki put kada prvi čovjek Vlade dođe u parlament svjedočimo ponižavanju poslanika i samoponižavanju vladajuće većine, koji moraju da trpe njegovu bahatost. Iako taktika ponižavanja i uništavanja samopouzdanja sagovornika govori o krhkosti samopouzdanja i malenosti čovjeka u najvećoj državnoj fotelji, ovo ima efekte na cijelo društvo. Poslanici postavljaju pitanja čije odgovore žele da čuju građani, pa izbjegavanjem, ismijavanjem i obesmišljavanjem dijaloga premijer tim građanima šalje poruku da nijesu dovoljno pametni, da odustanu i da se ne miješaju u ono što ih se ne tiče. Cilj je jasan: ako niko ne preispituje njegove ideje i postupke, on može ostati neprikosnoveni ekspert.

Samopouzdanje pojedinca je ključna preventivna mjera protiv populizma! Društvo koje njeguje samopoštovanje i smisao kod svojih članova imuno je na političke manipulatorе. Sama borba protiv populizma počinje borbom za smislom, jer ljudi kojima je vraćen osjećaj dostojanstva više ne trebaju lažna obećanja. Oni mogu djelovati slobodno i u skladu sa sopstvenim vrijednostima, a to je cilj demokratske politike.

Naša je nesreća što je voljeti sebe u ovom društvu revolucionaran čin.

Autorka je psihološkonja i poslanica u Skupštini Crne Gore

( Jevrosima Pejović )