Turci

Protekli dani i događaji pokazali su koliko je malo potrebno da jedno društvo sklizne u fašizam.

Višeslojno brukanje pokazalo je kako se lako “otme” duh pogroma, kako lako ljudi kreću da spaljuju tuđu imovinu i “sređuju” stvari po formuli - Ubij ili Napolje. Krivci za zločin su prepoznati - pa zašto onda lov na (ostale) Turke i sramne paljevine? Što je grijeh Turaka u današnjoj Crnoj Gori? Kako se jedno društvo gdje je, do skoro, vladao konsenzus oko evropskih vrijednosti i ubjedljiva većina bila za evropski put, preko noći pretvori u ovo što vidimo.

Zapravo, samo bi naivan čovjek povjerovao u ovakav niz spontanih događaja...

Recimo, ako jedan političar, koliko god bio Paja Patak - u moralnom, političkom i spoznajnom smislu - izjavi da u CG “po njegovim podacima” ima 110.000 Turaka - a u stvarnosti se radi o 13.000 - kako se zove ova razlika između dva broja? Laž, propaganda ili nekako drugačije? Razlika je suviše velika - a namjera suviše prepoznatljiva - da bi ovo smjelo proći bez javne osude, u boljem slučaju, ili makar izvinjenja samog političara. Što, izvjesno, nećemo dočekati. Oni se, naime svojih laži ne stide. Oni su ponosni na svoje laži.

Kako ljudi sebe ubijede u ovakvu matematiku pogroma? Što može biti razlog da se maltretiraju desetine i stotine ni krivih ni dužnih ljudi. Izvjesno, razlog čak i nije u Turcima koji obitavaju u CG, razlog je prije svega u građanima CG, koji se najednom ukazuju kao tragično netolerantni i sramno nasilni prema nedužnima.

Za bilo koga ko zna nešto o ulici mnogo je nejasnog u cijeloj priči, u “zvaničnoj verziji”. Priča ranjenog mladića, izvjesno, izostavila je neke detalje, mnogo toga je djelovalo suviše dramaturški uredno upakovano.

Uzgred, nekada najalternativniji dio Podgorice postaje bastion najprimitivnije mržnje prema bilo kojoj drugosti - nedavno je na Zabjelu prekinuta projekcija filma na albanskom jeziku.

A tek je tragično kad se pokažu prava lica političara koji, umjesto da “vaspitavaju” ljude, ličnim primjerom i rezonom, podilaze njihovim najnižim strastima.

Naravno, najveću glupost napravio je premijer. Koji je smisao njegovog privremenog ukidanja bezviznog režima sa Turskom? Da se napravi malo problema onim nesrećnicima - a kojih, na žalost nije malo, koji idu na liječenje u Tursku? Taj čovjek zaista ne zna što radi, niti je u stanju da “prepozna” čak ni ovako jasnu situaciju.

Policija je takođe pokazala skandalozno nesnalaženje. Najblaže rečeno. Oni, pazeći da ne povrijede suptilna osjećanja domaćih huligana, gotovo nikoga nisu zaštitili. Niti su sugerisali osjećaj - a što je u ovakvim sitiuacijama važno - elementarne sigurnosti za građanina. Ova policija, po ko zna koji put, pada na ispitu. Koliko god se zaklinju u pravdu i čestitost, oni, naprosto, ne umiju da rade svoj posao. Naprotiv, svojski pomažu da na crnogorskim ulicama prevlada duh fašizma.

A sada jedna mala lekcija iz viteštva sa potpisom posljednjeg crnogorskog vladara koji je ratovao sa Turcima.

Nakon oslobađanja Bara, gost je na Cetinju bio i nekadašnji bič barske raje, čuveni Selim beg. Imamo zapis Sima Matavulja o nastanku Nikoline pjesme “Turčinu” 1879. godine.

Prilikom prijema, neko je od glavara zadirkivao Selim bega i podsjećao ga na njegovu nekadašnju moć. Požalio se Selim beg knjazu Nikoli, a ovaj napisao pjesmu koju je te večeri, na skupu u famoznoj odžakliji pročitao pred Selim begom i najviđenijim glavarima. Evo nekoliko strofa:

”Što te ruže, lave stari,/Istočnoga care svjeta/Orle, koji sred zapada/U pohode nam dolijeta?

Pa ža mi je što te ruže/Premda si mi krvnik stari/Pitam: u boj ko to može/Da se s tobom barabari?/

Do nas šaka siromaha?!/Pa sad, kad se dobro znamo,/Ostaje nam jedan drugom/Da junačku poštu damo...”

Tako su to radili vitezovi...

( Balša Brković )