Suština umjetnosti je da nas mijenja nabolje

Malo je glumaca koji se usude da istovremeno preuzmu uloge glumca i reditelja, a još manje onih koji imaju hrabrosti da sami, bez partnera na sceni, drže pažnju publike više od sat vremena.

Crnogorski glumac Slavko Kalezić jedan je od rijetkih koji to ne samo da umije, već u tome pronalazi posebnu vrstu umjetničke i lične slobode. On je glumac koji se podjednako prirodno snalazi u velikim ansamblima i zahtjevnim pozorišnim produkcijama, ali i u intimnim formatima kakve donose monodrame u kojima ogoljava emociju i otkriva najiskrenije djelove sebe. Svakom novom ulogom, Kalezić potvrđuje da glumu ne doživljava samo kao profesiju, već kao proces učenja i samospoznaje, kao lični ritual koji ga oblikuje i iscjeljuje.

Za njega je, kaže, gluma terapija. Upravo takvu moć ima i njegov najnoviji autorski komad “Pismo ljubavi”, čija je premijera zakazana za sjutra, na maloj sceni Crnogorskog narodnog pozorišta. Predstava je rađena po motivima knjige Žane Pliakov “Ja sam ljubav”, a Kalezić ističe da u ovom djelu pronalazi novi nivo unutrašnjeg iscjeljenja i razumijevanja sebe. Posebnu simboliku nosi i činjenica da će upravo ovom monodramom obilježiti dvije decenije rada na sceni - dvadeset godina strasti, discipline, preispitivanja i hrabrosti da uvijek ide korak dalje.

Kako sam kaže u razgovoru za “Vijesti”, svako će se u “Pismu ljubavi” moći prepoznati, jer kroz njega želi da podstakne publiku da se okrene sebi, da prepozna snagu introspekcije i nježnost prema sopstvenom biću. Smisao pozorišta, vjeruje Kalezić, nije samo da zabavi, već da oplemeni, uzdrma i podstakne na razmišljanje.

Svoj pečat umjetnik je ostavio i na svakom detalju predstave od teksta i scenskog izraza, do plakata na kojem dominira simbol feniksa, znaka ponovnog rađanja. Nije slučajno odabrao taj motiv, jer Slavko Kalezić je umjetnik koji je kroz svoju karijeru uvijek ustajao kao feniks, uvijek istrajan u želji da ostane vjeran sebi.

O svemu tome govori u razgovoru za “Vijesti”...

Slavko, ovo je druga Vaša monodrama koju radite po motivima romana Žane Polijakov. I dok je “Solufood” bila iscjeliteljska terapija, šta donosi “Pismo ljubavi”?

“Pismo ljubavi” donosi jedan nov level iscjeljenja. Sve moje produkcije polaze od koncepta psihoterapije. Biram teme i materijale koji su toliko životni da se svaki pojedinac, na sebi svojstven način, može poistovjetiti sa istim. Smatram da je to potrebno današnjem pojedincu i da je smisao pozorišta da konstantno oplemenjuje.

Kako ste ranije isticali, Žana uvijek piše ono što proživi i iz svog ugla. I sami ste se dosta pronalazili u onome što je ona pisala, a mogu da Vas prepoznam u rečenicama “Ne volim ni zakone ni pravila i ne volim da me oblikuje društvo. To nisam onda ja” kojima opisuje svoju knjigu. Koliko je nekad bilo teško tvrdoglavo se držati onoga što jeste bez obzira na reakcije koje drugi imaju i uvijek biti svoj i drugačiji, ne odustati od sebe?

Svaki izazov je za mene podsticaj. Ne mogu reći da mi je bilo teško, već da mi je bilo čudno. Kada bih napravio posebnu ekspertizu u vezi sa tim kakva je moja percepcija društva iz godine u godinu, to bi bila jedna sjajna satira. Dio društva koji bi bio nemilosrdan prema meni, činilo je da budem samo bolja verzija sebe. Uglavnom se to odnosi na pojedine negativne komentare koji su dolazili do mene, a da nemaju veze sa mojim umjetničkim angažmanom. Uvijek sam isticao da su moji nepisani zakoni iznad svih pisanih.

Prethodni komad bio je fokusiran na žene. Ovoga puta kroz svoju monodramu želite da podstaknete da se ljudi fokusiraju na sebe i svoj život. Vas je Vaša autentičnost inspirisala. Koliku ulogu igra ljubav prema sebi u poruci koju želište da prenesete?

Ljubav prema sebi je presudna. Nažalost, ljudi ne prave razliku između iskrene ljubavi prema sebi i narcisoidnosti. Nikada nisam smatrao da sam najbolji, najpametniji, ali sam uvijek smatrao da je moja duša posebna i da moja umjetnost ima viši smisao. Autentičnost se dobija rađanjem, uvjeren sam u to, i godinama se njeguje. “Pismo ljubavi” je sinonim za čistu ljubav prema sebi. Postoji replika: “Ja sam sâm sebi najdraža osoba, samim tim su mi i svi drugi ljudi dragi i dražesni.” Koliko je to istinito.

Vaše stvaralaštvo nikoga ne ostavlja ravnodušnim, a upravo je to suština umjetnosti - da provocira, opominje, kritikuje. Koliko je teško danas kada se gotovo sve naziva umjetnošću održti umjetnički integritet?

Nije teško. Posebno kad shvatiš da si izgradio autentičan umjetnički stil koji se bazira na znanju koje si dobio tokom studiranja. Etika je moja jača strana; njom se vodim. Suština umjetnosti jeste da mijenja. Na bolje.

Na plakatu je feniks - simbol ponovnog rađanja. Koliko ste se puta i Vi, kao umjetnik, morali izdići iz situacija koje su Vas lomile, ali su Vas na kraju ojačale?

Mnogo puta. U tim situacijama bi mi uvijek sinula izreka “Strpljenje sveca, snaga dva” koja mi je inspiracija tokom svih godina. Biće mi i dalje, naravno. Svaka nemila situacija me je ojačala. Smatram da je odrastanje proces koji traje čitavog života.

U jednom od intervjua naznačili ste da umjetnici rijetko iskazuju poštovanje prema sopstvenom radu. No Vi svaki jubilej obilježite. Upravo je 15 godina na sceni donijelo “Soulfood”, a za dvije decenije stiže “Pismo ljubavi”. Sve okolnosti na nas utiču i mijenjaju nas, ali koliko su sve ono uloge koje ste imali priliku da tumačite uticale i mijenjale Slavka kao ličnost?

U svakoj ulozi sam tražio ono plemenito što može izaći u prvi plan. Umjetnost je način života i posao. Ovo prvo mi je bitnije uvijek bilo. Svi smo mi samo u prolazu. Želim da u ovoj prolaznosti zvanoj život budem najbolja verzija sebe. Uloge, tj. umjetnost neprocjenjivo doprinosi tome. I zahvalan sam.

( Marija Vasić )