Tijelo koje odbija da učestvuje

Tijelo nije neutralno. Tijelo pamti, reaguje, pruža otpor. U romanu "Vegetarijanka" (Čarobna knjiga, Beograd), prošlogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za književnost, južnokorejska autorka Han Kang uzima upravo tijelo kao početnu tačku jedne uznemirujuće, gotovo antirealističke priče, u kojoj tišina žene odjekuje jače od svakog monologa. Kada glavna junakinja Jong-he odluči da više ne jede meso, to u njenom svijetu: porodici, društvu, medicinskom sistemu, ne biva shvaćeno kao dijetetski hir, već kao znak ludila, pobune, neprihvatljivog odbijanja da učestvuje u onome što se očekuje od nje.

Roman počinje iz naizgled banalne, gotovo komične perspektive: muž opisuje kako ga žena jedne noći probudi nakon "užasnog sna" i sljedećeg dana odbija da jede meso. On je običan čovjek, zadovoljan rutinom, uvjeren da je izabrao upravo takvu suprugu: tihu, neupadljivu, "ni po čemu posebnu". Njen gest - ne jesti meso - nije samo odbijanje hrane, već odbijanje svega što joj je pripisano: uloge žene, poslušnosti, seksualne dostupnosti, funkcionalnosti. Odluka da postane vegetarijanka nije moralna; ona je radikalna, tjelesna, instinktivna. I kao takva, postaje neprihvatljiva.

Već u ovom početnom dijelu, Han Kang nas suočava s jezivom normativnošću svakodnevice. Jong-he ne govori mnogo, ali ono što radi, i ono što odbija da radi, posmatra se kao poremećaj. Mužev narativ ne nudi razumijevanje, već racionalizaciju, opravdanje za kasnije nasilje, distancu. On ne postavlja pitanje zašto, on samo konstatuje da se red poremetio. A kad se red poremeti, slijedi kazna.

Roman se dalje razvija kroz tri poglavlja, svako ispričano iz druge perspektive: muža, zeta (muža njene sestre) i na kraju same sestre. Ironija je u tome što Jong-he nikada ne govori iz prve ruke. Njen glas ostaje van teksta, dok svi oko nje pokušavaju da je protumače, objasne, iskoriste ili izliječe. Odsustvo njenog glasa nije slabost romana; naprotiv, ono postaje literarni postupak koji upire prstom u to koliko često se o ženi u društvu govori, ali rijetko kada je čuju i slušaju.

Drugi dio romana je najtjelesniji, i vjerovatno najkontroverzniji. Zet, video-umjetnik u krizi, vidi u Jong-he ne osobu, već platno za svoje umjetničke projekte. On joj predlaže da učestvuje u performansu u kojem će na svom tijelu imati oslikane biljne motive, u erotski sugestivnim pozama, snimana dok se spaja s tijelom drugog modela. Ova sekvenca je mučna ne zato što je eksplicitna, već zato što je toliko svjesno vođena iz perspektive muškarca koji projektuje svoje fantazije na žensko tijelo, sve vrijeme glumeći da je "umjetnik", a ne predator.

Ipak, Han Kang ne piše o ovome kao o pojedinačnom slučaju. Njeno pero secira društvo u kojem se žensko tijelo uvijek koristi, čak i kada se to zove umjetnost, ljubav, briga. Nema patetike u njenom prikazu, samo preciznost. Jezik kojim piše je minimalistički, a u ključnim trenucima gotovo lirski. Opisi snova i unutrašnjih stanja Jong-he djeluju kao iskrzani fragmenti svijesti, metaforički nabijeni i vizuelno upečatljivi. Sanja kako joj ruke proklijavaju, kako postaje drvo. Ove slike ne služe samo kao egzotika, one su metafore metamorfoze koja ide do kraja: odbacivanje ljudskog identiteta u potrazi za nečim čistim, neživim, oslobađajućim.

U trećem dijelu, kroz glas sestre In-he, roman dobija emocionalnu dubinu. Ona je ta koja pokušava da "sredi stvari", da balansira između razuma i empatije. Ali čak i ona kasno shvata koliko je duboka pobuna Jong-he. U jednoj od najpotresnijih scena romana, sestra dolazi da je posjeti u psihijatrijskoj ustanovi, gdje Jong-he odbija da jede, da govori, i postaje sve bliža biljci. Njeno ćutanje u tom trenutku djeluje kao posljednji čin slobode: ako već ne može da bira način na koji svijet s njom postupa, može bar da se povuče u ono što joj više ne može biti oduzeto - unutrašnji svijet bez jezika.

Han Kang ovim romanom otvara prostor za feministička čitanja u najdubljem smislu. Ovo nije roman o "ženskom oslobođenju" u liberalnom ključu. Ovo je roman o destrukciji subjekta, o tijelu koje se oslobađa samo tako što postaje neupotrebljivo. U tom smislu, možemo govoriti o pisanju koje podsjeća na Elen Siksu i njen koncept "ženskog pisma" - tijela koje piše sopstvenu priču, izvan gramatičkih i društvenih pravila. Ali Han Kang ide još dalje; ona koristi ćutanje kao stil, fiziološki gest kao narativnu silu, biljni svijet kao prostor utočišta od simboličkog nasilja jezika i značenja.

Možemo takođe reći da je "Vegetarijanka" roman o mentalnom zdravlju, ali ne u zapadnom, terapijskom ključu. Ovdje se "ludilo" ne patologizuje jednostrano. Naprotiv, čitalac je suočen s mogućnošću da ludilo možda nije u Jong-he, već u društvu koje ne može da podnese razliku. U tom smislu, roman funkcioniše i kao kritika konformizma, medicinskog autoriteta i porodične strukture.

Na kraju, "Vegetarijanka" ne nudi razrješenje. Ne znamo šta će se dogoditi s Jong-he, niti dobijamo moralnu pouku. Ali roman ostavlja trag. Ne onaj očigledan, spektakularan, već tihi trag unutrašnjeg podrhtavanja. Poslije čitanja, teško je vratiti se u svakodnevicu, a da makar na trenutak ne zastanemo pred tanjirom, pred ogledalom, pred sopstvenim tijelom i zapitamo se: gdje su granice moje slobode?

U tom pitanju leži snaga ovog romana. U nemiru koji nas tjera da preispitamo sopstveni odnos prema tijelu, prema jeziku, prema drugima. I to je, možda, ono najradikalnije što književnost može učiniti.

( Nina Vujačić )