Ćehotina - simbol institucionalnog sloma

U jednoj od najsubverzivnijih sekvenci Bunjuelovog Fantoma slobode, građanska elita sjedi za svečanom trpezom oko koje, umjesto stolica, stoje WC šolje. Ovaj nadrealni prizor precizna je filozofska inverzija društvenih kodova: obred objedovanja - kulturni sakrament zajedništva i uljudnosti - transformisan je u ritual izlučivanja. Bunjuel time pokazuje da granica između "čistog" i "nečistog" nije prirodna, već civilizacijska konvencija, tanak veo koji skriva istinu o našoj tjelesnosti i krhkosti svakog moralnog poretka. Kada zvanice započnu raspravu o količini fekalnog otpada koji čovječanstvo godišnje proizvede, statistika se pretvara u ontološku nelagodu: u broj koji postaje simbol viška što ga kultura mora izopštiti da bi održala mit o sopstvenoj uzvišenosti. Ta cifra poprima oblik kolektivnog taloga - materijalizovanog nesvjesnog epohe, onoga što se taloži iza zidova pristojnosti, u zonama koje civilizacija brižljivo zaklanja od pogleda.

U tom intervalu, gdje banalnost fekalija prerasta u gotovo metafizičku meditaciju o otpadu, otvara se simbolički horizont unutar kojeg postaje vidljivo ono što Don DeLilo u Podzemlju razotkriva kao centralnu paradigmu savremenosti: otpad kao metafizički temelj naše epohe. U autorovoj viziji, otpad tvori novu metafiziku moderniteta: on je konstanta koja definiše civilizaciju snažnije od njenih ideala. Smeće u romanu ne iščezava - ono neumitno raste, akumulira se, postaje geologija našega vremena. Poput plutonijuma - koji etimološki vuče porijeklo od Plutona, boga podzemlja i mrtvih - otpad poprima mračnu, gotovo mitopoetičku dimenziju: on je materijalizovana sjena stvaralačkog zanosa kulture, ono što civilizacija proizvede, ali ne zna ukrotiti niti uništiti. Zakopavanje otpada pod zemlju više nije tehnika upravljanja, već ritual potiskivanja, nalik zakopavanju vlastite krivice u podsvjesne slojeve kolektivnog bića. U tom svjetlu, otpad prestaje biti kraj procesa i postaje njegov pravi zapis - arheološki kod epohe, njeno najvjerodostojnije svjedočanstvo. DeLilov Detvajler, samoproglašeni "arheolog smeća", u maniru postapokaliptičnog proroka iznosi tezu da civilizacije ne propadaju zbog invazija, ratova ili tektonskih katastrofa, već se urušavaju pod vlastitom akumulacijom otpada - materijalnog, simboličkog, tehnološkog, pa i moralnog.

U Crnoj Gori, DeLilova metafora otpada poprima zlokobnu konkretnost. Crnogorski pejzaž koji bi, prema zvaničnom državnom mitu, trebalo da bude prostor ekološke izuzetnosti, pretvoren je u heterogenu mapu otpada: opštine zatrpane sopstvenim smećem, korita rijeka presvučena plastičnim sedimentima, planinski obronci pretvoreni u improvizovane grobnice potrošnje. Preko 330 nelegalnih i neregulisanih deponija rasutih širom teritorije ne svjedoče tek o "nerazvijenosti", već o jednom dubljem civilizacijskom poremećaju: društvu koje počinje da proždire vlastite ostatke - o autokanibalizmu kulture. Društvo koje ne zna upravljati svojim otpadom ne može upravljati ni vlastitom budućnošću. U tom smislu, otpad u Crnoj Gori nije samo posljedica nereda, nego i generator društvene neizvjesnosti. On zauzima prostor koji je nekada pripadao zajedničkoj imaginaciji. On kolonizuje horizont budućnosti. Institucije koje bi morale biti garant racionalnog upravljanja postaju, u najboljem slučaju, administrativni simulakrum - strukture koje oponašaju funkcionalnost, ali ne proizvode djelovanje. Njihova aktivnost je retorička, njihova formalnost birokratska, a njihova tišina strukturna. One ne amortizuju propadanje - one ga omogućuju. Time proizvode novu vrstu sedimentne kulture: kulture taloženja propusta, prolongiranih odluka, ritualizovanog čekanja. Naslage nemara postaju nova vrsta otpada, nevidljivog ali razornijeg, jer se taloži u tkivu društvenog povjerenja.

Ako bismo morali izdvojiti jedan događaj koji najjasnije kondenzuje savremenu crnogorsku ekološku i političku patologiju, onda je to nedavni slučaj kontaminacije rijeke Ćehotine teškim metalima - događaj koji je, paradoksalno, postao reprezentativan ne toliko po svojoj ekološkoj monstruoznosti, koliko po onome što je izostalo: po odsustvu glasa institucija. Ono što se izlilo u vodotok nije bila samo hemijska supstanca, već materijalizovani sloj zaborava - sediment društvene i institucionalne amnezije. Ćehotina tako postaje rijeka kroz koju teče sve ono što je trebalo ostati skriveno: ne samo fizički, u obliku teških metala, već i moralno, u formi institucionalnog zataškavanja.

U filozofsko-antropološkom ključu, ovaj incident valja čitati kao paradigmatski simptom onoga što se može nazvati logikom otpada: ne samo proizvodnje otpada, već i proizvodnje prostora u kojem se otpad može negirati. Posebno je značajno razmotriti institucionalno ćutanje kao oblik moći. U našem kontekstu, ćutanje nadležne institucije ne djeluje kao odsustvo djelovanja, već kao strategija. Ono stvara vakuum odgovornosti, razvodnjava krivicu, odgađa moralni sud, pretvara hitnost u administrativnu maglu. U fukoovskom smislu, moć više ne treba govoriti da bi bila prisutna; ona operiše upravo kroz prazninu diskursa. Ovdje je politički čin upravo - neizgovoreno.

To ćutanje ima dvostruku kontaminirajuću moć: dok je zagađenje rijeke materijalno, zagađenje javnog prostora ćutanjem je moralno i epistemološko. Materijalna kontaminacija napada ekosistem, ali diskurzivna kontaminacija napada kapacitete društva da spozna istinu, da imenuje krivicu, da zahtijeva pravdu. Time se kreira ono što bismo mogli nazvati okolnostima epistemološke paralize - situacija u kojoj građani više ne vjeruju ni sopstvenom opažanju, jer ih institucije uvjeravaju da ono što vide nije vrijedno govora.

Kao što u Podzemlju otpad postaje arhiv epohalnih trauma, tako i Ćehotina postaje arhiv naše političke savjesti. U njoj se akumuliraju neprocesuirani propusti, neizrečene istine i moralni mulj jednog poretka koji se navikao da odbacuje odgovornost kao što odlaže otpad - na periferiju, u korito rijeke, u budućnost drugih.

Maks Veber distinkciju između dvije vrste političke etike artikuliše kao temeljni princip moralne refleksije: etiku uvjerenja, u kojoj djelovanje proizilazi iz dosljednosti principa, bez obzira na ishode, te etiku odgovornosti, u kojoj akter vrednuje i preuzima teret posljedica svojih odluka, svjestan njihove težine za zajednicu. U crnogorskoj ekološkoj praksi, ministarska retorika se decenijama kreće isključivo u registru etike uvjerenja: ponavljanje istih visokih principa, deklaracija i obećanja, bez istinske odgovornosti za posljedice njihovog neispunjavanja. Ćutanje povodom kontaminacije Ćehotine predstavlja kulminaciju tog raskola.

Ministar ekologije, ćuteći, izabrao je etiku neodgovornosti. Nije riječ o odsustvu moralnog čina, nego o aktivnom činu moći: zaštititi sistem od istine, a istinu od društva. U Veberovom konceptualnom okviru, takav čin potkopava samu egzistencijalnu svrhu javne vlasti. Politička funkcija nije statusni simbol, već zavjet odgovornosti: ona postoji da bi nosilac moći preuzeo etičke i praktične posljedice kolektivnih odluka - utoliko snažnije kada su one štetne, a ne da bi ih neutralisao ćutanjem. Iz perspektive Veberove etike odgovornosti, kao i iz perspektive minimalne ekološke etike, jedini racionalan i moralno konzistentan zaključak jeste: ministar ekologije mora biti smijenjen. Ne zbog jedne katastrofe, već zbog sistemskog, svjesnog i politički motivisanog ćutanja pred katastrofom. Njegovo ćutanje nipošto nije politički previd; ono je sofisticirani oblik moći, i kao takvo, direktno suprotstavljeno javnom interesu, demokratskoj transparentnosti i samoj ideji ekološke države.

Naposljetku, problem nije u materiji, nego u značenju: otpad nije tek smeće, već spomenik svemu što je društvo odbacilo - ne samo u smislu predmeta, nego i u smislu odgovornosti. Crna Gora ne stoji samo pred izazovom reciklaže otpada, već i pred izazovom reciklaže vlastite svijesti. Sve dok se otpad akumulira brže od obnove kolektivnog morala, društvo ostaje zarobljeno u vlastitim naslagama nemara i neodgovornosti koji postojano formiraju sedimente njegove etičke dekadencije.

Autor je univerzitetski profesor

( Prof. dr Radoje V. Šoškić )