NEKO DRUGI

Slike majke

Od poštovanja žrtava i saosećanja s njihovim bližnjima u subotu, u nedelju smo stigli do izrugivanja i žrtvama i njihovim bližnjima

2420 pregleda2 komentar(a)
Novi Sad, 1. 11. 2025, Foto: Rojters

(Peščanik.net)

Slike iz Novog Sada impresivne su jer na njima nema vlasti. Iako impresivne, to nisu slike cele Srbije. U nedelju uveče smo imali verodostojnu sliku. Od trešnje u cvatu u subotu stigli smo u nedelju do kvazirodoljubivih pesama i mučnog Kosova (to je, naravno, neko izmišljeno Kosovo, sa stvarnim Kosovom ono nema ništa). Od poštovanja žrtava i saosećanja s njihovim bližnjima u subotu, u nedelju smo stigli do izrugivanja i žrtvama i njihovim bližnjima, te do slavljenja smrti (smrti onog drugog, razume se: to je pravo značenje njihovog Kosova).

U našoj Srbiji, izbori su miran izlaz iz krize. U njihovoj Srbiji možda više nikada ne bude izbora. U našoj Srbiji majka koja oplakuje smrt deteta mora se poštovati i sa njom treba saosećati. U njihovoj Srbiji, majka koja oplakuje dete ravna je egzistencijalnoj pretnji zato što je naprosto ljudsko biće. Mi bismo da joj se nađemo pri ruci, oni bi da je izbrišu, ili barem diskvalifikuju, uvrede, oblate. Neka mi čitalac ne zameri, moguće je i da grešim, ali sad mi se tako čini: nema razgovora između te dve Srbije. Nisam uvek bio siguran da znam šta znači sintagma Druga Srbija. Sad jasno vidim dve Srbije.

A granica između njih ne prati linije povučene ideologijom, nacionalizmom, željom da se Bude u EU ili - recimo to drugačije - na Istoku ili Zapadu. Mnogo je jednostavnije to razdvajanje - s jedne strane je ljudskost, a s druge strane je nema. Postali smo junaci epske fantastike i bilo bi lepo kad bismo mogli da kažemo - niko nas nije pitao. Ali, pitali smo se i uglavnom davali pogrešne odgovore, kao da nam ljudskost nije ništa značila, i sad smo tu gde smo - u dve Srbije, koje su se, i na našu i na njihovu žalost, preklopile. Mada, na slici izgleda drugačije - između je metalna ograda i policijski kordon koji ih razdvaja.

U stvarnosti, znamo, ograda je svuda oko nas (jeste, kao da smo u zatvoru ili logoru), a policija je s one strane gde nema ljudskosti. Što ne znači da je svaki policajac ponaosob - nečovek. Svoj neljudski karakter oni poprimaju kao kolektiv. Znaju to ljudi koji su istraživali masovne zločine: ne moraš biti rođeni ubica da bi postao masovni ubica. Po hiljaditi put, setimo se Browninga i njegovih običnih ljudi: obični ljudi postaju masovne ubice unutar hijerarhijski strogo ustrojenih grupa i sa kulturnim zaleđem (oblicima života, ako je tako jasnije) autoritarnih društava. Srbija ispunjava drugi uslov - ona jeste autoritarno društvo (pogledajte škole); a policija jeste stroga hijerarhija.

Ko god poželi da menja Srbiju, morao bi da krene od škola i otvori ih za igru - manje autoriteta, više igre, tako bi mogao da glasi slogan te drugačije škole. Ali, takvu školu mogu imati samo slobodna društva. I tako se vrtimo u krug: za slobodnu školu nam treba slobodno društvo, koga nema bez slobodne škole. Ali, nama se desilo čudo - dobili smo slobodnu decu a da ih nismo mogli očekivati iz naših škola. Deca podbunila žitelje Srbije i sad imamo pobunjeno društvo na mestu autoritarnog društva. Hoću da kažem, imamo i jedno i drugo, na istom mestu. I tražimo izlaz (i mi i oni).

Mi ga tražimo u razgovoru i kompromisu, na šta režim odgovora mržnjom, uvredama i silom. Kada oplakujemo žrtve mi slavimo život; kada se rugaju žrtvama, oni slave smrt. Kako da razgovaramo jedni s drugima? Za razgovor je potrebno da delimo barem jednu osnovnu vrednost - život.

Ako bih sad rekao da je majka pronašla odgovor i stupila u štrajk glađu: ugrozila život zarad života, ne bih bio iskren. Ona sasvim ispravno kaže, neka oni rade svoje, a ja ću svoje. Ali, zašto bi onda smrt koja se nadvila nad majkom bila razlog da oni izađu u susret njenim zahtevima. Pa oni bi bili najsrećniji da majke nije ni bilo; a kad je već tu, da nestane. Otuda pesme i pocikivanje, otuda izrugivanje: priziva se smrt. Majka se zapravo obraća nama, a ne njima. A od nas dobija saosećanje i razumevanje. Samo što to nije dovoljno. Ona nam još i implicitno poručuje: ja ne vidim izlaz, a ovako više ne mogu da živim. Svi se tako osećamo, otuda trenutna identifikacija s majkom.

Majka još kaže, ili ćemo pobediti, ili nas neće biti, samo što ne znam kako do pobede. Tako ja razumem majku. Zato mislim da njen štrajk glađu ne nudi izlaz. Samo što ne moramo ni videti odmah izlaz. Majka mobiliše, drži nas na okupu. Podseća nas na to da jesmo ljudska bića i šta nas to čini ljudskim bićima (neka to bude jedna jedina stvar: poštovanje života, svih života). Za sada je to dovoljno, da sačuvamo ljudskost, ili da je ponovo steknemo. Biti ljudsko biće, s tim ovaj režim ne može da izađe na kraj. Time ih rušimo. Čista epska fantastika.