Posljednji crnogorski helenista

TOMISLAV DEDIĆ

(1937-2025)

U našem gradu je bilo malo autentičnih obilježja u to vrijeme. Krajem 70-ih nakon užasne kiše i lokalnog fudbalskog meča na stadionu, onako glibavi i pokisli, vraćajući se ulicom Mošinom do ugla Njegoševe, između sebe pikali smo loptu, kaljuga ne dade da se izigramo, pa nastavismo dalje niz ulicu. Iz okreta onako golmanski, jer je išla s leđa, nekako mi je legla na volej, raspalio sam po njoj... Fijuknula je ispod Bajičine reklame u stub, koji je nekad bio saobraćajni, i posred prozora. Fudbal sa minhenske olimpijade napravio je bombu i debelo Mikijevo ogledalo-staklo skrši se u paramparčad. Ostala je samo kosa od prvog slova i jedva posljednje T, ofarbano nježnom bordo bojom i blijedo zlatnom oivičeno.

Onaj ko napravi zvek mora da vadi. Saobraćaj je stao u uskoj ulici, subota u podne, ucviljena familija u crnom i visok čovjek četrdesetih godina sa par papira u ruci, naočarama sa crnim okvirom i pogledom preko njih... pa prema prozoru... opet meni... bitangama sa terase fudbalskog kafea koji dobacuju od ešeka "kakav penal, golmane" (da pomognu). Njegova Bogart frizura sa već primijetnim zaliscima na visokom čelu ponovo prema meni, pa staklu. Dohvatio je fudbal. Rekoh: "Nije moj...". "Ne brini, dijete... svo zlo sa tim staklom pošlo..."

Ni u Kino Kultura ni u Dom omladine, tim putem više godinama nijesmo išli. Nešto... ne znam... Njegova kultura je bila pamtljiva.

Sreo sam ga dvije decenije kasnije, kad je rat buktio i inflacija razarala jadnu zemlju i ljude. Moja prva suđenja su bila praznik jer su predmeti milionske vrijednosti padale na svega par dinara, a i privredu jugoslovensku nije ni zanimalo ko je kome dužan i kriv. Cijela Hercegovačka je nama donosila predmete, a ja sam uživao. Svraćah u njegovu kancelariju, kaže: "Kolega (ja kolega?), naše je da odradimo svoje, na druge teško možemo uticati". Požalih se na neki slučaj, pokazah mu zapisnike sa suđenja... Nisam imao utisak da je stariji. Imao je uvijek razgovor sa svakim kao da je na velikom odmoru u srednjoj školi ili na putu za polumatursko veče. "Sudiš li ti?" "Ne". "Pa što se śekiraš, ti si svoje odradio". I uz širok osmijeh dovršio domaću lozu koju je isključivo pio i duvan danhil potegao duboko, uz pogled u večernji horizont. "Nego... kolega, uz ovu muku od našeg posla, koji je teško kopanje, morate da nađete neki hobi. Evo Momo je pored mene, on ćera žene (hahahah - četiri puta se ženio), ja čitam knjige, uglavnom Grke i Latine. Moraš i ti da nađeš nešto, jer mozak mora aktivno da odmara da bi bio spreman sjutra. E (pauza) uvijek zadrži osmijeh", i nastavi s Momovim trbuhom da se sprda, ovaj da mumla, a mladi Lutovac cereka se s kraja, moja ulica rođenja uživa u njihovoj sprdnji sa konobarima, uličnim čistačima i svojim društvom.

Bolje je poznavao naše biografije nego mi sami svoje ili njegovu. Uživao sam u hvalospjevima koje je prenosio kolegama iz okruženja i kotorskom sudiji iz romana, pričajući o našim suđenjima... porodicama. U svojoj knjizi pisao je i o Vermahtovom oficiru čija je komanda bila tik pored njegove kuće kraj Vezirovog mosta, na onu bandu prema Gimnaziji. Ostavio je djecu u Bavarskoj, i svako jutro Tomislavu i njegovoj sestri poklonjao po čokoladicu (sestra mu je nastradala od savezničkih bombi). Nisam mu taj dio razumio. Dijeleći razgovor sa junakom Draškovićevog romana, kaže: "Moj kolega... i u ratu ima ljudi".

Uvijek pozitivan.

Nikad nije kukao, žalio se, varao... Nekakva pitoma hrabrost, nenaduvana, bez arogancije i bildinga. U njegovom rječniku i mudrosti prepoznavali smo pretke i zvuk zauvijek prohujalog vremena.

U jednom serijalu RTS-a tri uloge su njegovi predmeti. Dva su u mojim rukama. Užasno su odigrali. Svi beogradski advokati s kraja prošlog vijeka zajedno nijesu imali stranaka i predmeta koliko on sam. Preko dvije decenije je zastupao Crnogorsku mitropoliju i bio akter teških odluka devedesetih i referenduma, koje je zajedno sa pokojnim mitropolitom donosio. U njegovoj porodičnoj kući danas je manastir.

Prošle godine, već u dubokoj starosti, popili smo po kafu. Podsjetih ga na onaj šut sa početka priče. "Hahahah, a lijepo mi je to Miki napravio. Reka' je bomba ga ne može slomit, hahahha".

I omače mi se opet da moram na suđenje u Višem... "neka službena... pokušaj...", al' ne mogu na dva mjesta bit. "Čekaj... odo' ja za torbu, cvikere, rokovnik i zakon, JA ću!" I ode.

Sto puta mi je nam palo kako naš grad veze nema ko mu je u komšiluku. I opet isto. Teget odijelo. Cvikeri. Bijela košulja i plava kravata. Očeva Doha na ruci. Sa 86 godina u hodniku tužilaštva, po ko zna koji put, slušao je životnu dramu, ovog puta iz Nikšića, sa skoro tragičnim ali triler krajem. Popodne je pozvao. "Kolega, ja sam mu savjetovao da se brani ćutanjem. Puno je dokaza protiv njega, alkohola ništa manje". Sa jednom ili dvije rečenice dočaravao bi život i smrt i klijentovo svjesno dovođene samog sebe u stanje neuračunjivosti. Majstorski. Ovakve rečenice piše Orhan Pamuk.

Prije pola godine, znajući da Brskut nosi u srcu i da je nakon teških krivičnih predmeta, onako solo, vučje, izlazio u selo i šetao poljanama, kasnije u Farmacima, pošli smo kod mene pod Velju goru. Naše ognjište ovih nekoliko proteklih stotina godina pamti mnogo toga. Ali prvi put je uz očev stolarski alat i đedov kazan za rakiju i badanje čuo Antigonu naizust, Homerove citate, Platonovu odbranu i Demostenove govore, Medejine monologe... I ponovo objašnjavao Sekulinu odbranu Đenerala Vešovića. Vještak Milenko i ja uživali smo u vanserijskoj predstavi.

Prije skoro četiri decenije, na jugoslovenskoj Pravijadi, jedan od gostiju je jedan od najvećih helenista prošlog vijeka. Stariji student ga je pitao: "Šta je to što Grke čini velikim, možda i većim od Latina?" Razmišljao je dug minut ili dva, pun naboja: "OSEĆAJ MERE, moje drage kolege. Osećaj mere".

Prolazi četrdest dana i nadam se da je našao mir i spokoj. A sasvim sam siguran tamo gore da su ga, ako već i nisu, prvo potražili stoici. Seneka i Marko Aurelije, a Sokrat će ispod neke murve čikati sve zajedno...

Kvalitetnije društvo od Tvojeg još se ne može zamisliti.

Hvala, kolega. I za poklonjenu biblioteku.

Duboki naklon.

Aleksandar Đurišić, advokat iz Podgorice

( Aleksandar Đurišić )