„Još uvijek se mogu voljeti neki Rusi, ali se više ne može voljeti Rusija“

Kada je Rusija 24. februara 2022. godine napala Ukrajinu i dok se Moskva preko noći pretvarala u odmetnuti grad, Emanuel Karer, jedan od najpoznatijih francuskih pisaca nefikcione književnosti, ukrcao se na avion za rusku prijestonicu.

Njegov agent ga je upozorio: „Ne leti se u zemlju koja upravo pokreće invaziju na svog susjeda“. Ali Karer je imao profesionalnu obavezu tamo i, što je bilo još važnije, osjećao je potrebu da shvati šta se dogodilo sa zemljom koju je dugo volio i koja ga je nadahnula za neka od njegovih najuspješnijih djela.

Karer je proveo deset dana u Moskvi, dovoljno dugo da vidi kako se svijet oko njega urušava. Donijeti su novi zakoni koji su kažnjavali svakoga ko bi se usudio da rat nazove ratom, a njegovi prijatelji su panično pokušavali da pobjegnu iz zemlje.

Možda je za čovjeka čija je strast prema Rusiji nekada bila toliko snažna da je sedmice provodio u zabačenim predjelima 700 kilometara istočno od Moskve, što je opisao u knjizi „Moj život kao ruski roman“, najpotresnije od svega bilo saznanje koliko Rusa podržava rat ili jednostavno okreće glavu.

„Nešto se u meni slomilo, i još uvijek je slomljeno, a moja ljubav prema Rusiji pretrpjela je ozbiljan udarac“, rekao je Karer u nedavnom intervjuu u svom pariškom potkrovlju, čiji su bijeli zidovi prekriveni nizovima knjiga. Napomenuo je da sve ono što ga je nekada privlačilo Rusiji, njena bogata književnost, tragična istorija i monumentalne ličnosti, sada izgleda kao da je sve to kulminiralo u brutalnom ratu.

„Došlo je do neke vrste vrtoglave devalvacije ruskih vrijednosti“, rekao je.

Ta spoznaja prožima njegovu najnoviju knjigu „Kolhoz“, objavljenu u Francuskoj u avgustu, a čije se izdanje u SAD očekuje naredne godine. Knjiga, koja je u Francuskoj postala bestseler i ušla u uži izbor za ovogodišnju Gonkurovu nagradu, najprestižnije književno priznanje u zemlji, predstavlja vrstu autobiografije koja istražuje Karerovo rusko porijeklo i njegov odnos s majkom, koja je za života bila najistaknutiji francuski istoričar Rusije.

Nova knjiga pomaže čitaocima da razumiju njegovu „duboku ljubav“ prema Rusiji, kako ju je sam opisivao, prije nego što ga je rat naveo da preispita tu privrženost i sile koje su je oblikovale.

U potrazi za odgovorima, Karer je otputovao u ratom pogođenu Ukrajinu da bi razgovarao s onima koji se opiru Moskvi, i posjetio Gruziju, na koju je Rusija izvršila invaziju 2008. godine. Mada je njegov đed bio Gruzijac, a rođaka donedavno predsjednica te zemlje, Karer nikada ranije nije bio u Gruziji. Njegova ljubav prema Rusiji uvijek je imala prednost.

Njegovo introspektivno pisanje o Rusiji ujedno je ogledalo i za mnoge druge u Francuskoj, počevši od njegove majke, Elen Karer d’Enkos. Njeno popustljivo držanje prema Kremlju, koje Karer oštro kritikuje u knjizi, otkriva posebnu francusku fascinaciju Rusijom, oblikovanu zajedničkom istorijom revolucije, imperije i velikih kulturnih ostvarenja.

„Ako nas njegova priča toliko zanima, to je zato što se u njoj prepoznajemo“, rekla je Lena Može, urednica francuskog časopisa „Kometa”, koji je objavio nekoliko Karerovih reportaža iz Ukrajine i Gruzije koje su poslužile kao osnova za njegovu najnoviju knjigu.

Karer, koji ima 67 godina, započeo je karijeru kao romanopisac, ali je posljednjih 25 godina posvetio usavršavanju dokumentarne proze.

Njegove teme obuhvataju čovjeka koji je 18 godina varao svoju porodicu prije nego što ih je sve ubio, zatim njegovo okretanje meditaciji, kao i suđenje odgovornima za terorističke napade u Parizu 2015. godine.

Ipak, Rusija je stalna nit u njegovom stvaralaštvu, u fokusu dvije knjige i brojnih novinskih tekstova, jer, kako piše na prvim stranicama svog najnovijeg djela, „Rusija je, i u dobru i u zlu, porodična stvar.“

Njegova majka, čiji su roditelji bili rusko-pruska aristokratkinja i gruzijski imigrant koji je s njom govorio ruski, bila je plodna istoričarka Rusije i stalna učesnica televizijskih debata o Kremlju. Tu strast prenijela je i na svog sina, povela ga je na istraživačko putovanje u Moskvu i već sa trinaest godina dala mu da čira „Idiota“ od Dostojevskog i njegovo uranjanje u „rusku dušu“.

Ta vrsta obrazovanja dala je Kareru, kako kaže, „osjećaj da se u Rusiji živi intenzivnije“.

Počeo je redovno da putuje tamo krajem 2000-ih, i, privučen neobičnim, gotovo donkihotovskim likovima, napisao je priču o mađarskom vojniku iz Drugog svjetskog rata koga su zarobile sovjetske snage i koji je, pola vijeka kasnije, otkriven u zabačenoj ruskoj duševnoj bolnici. Potom je 2011. godine pažnju usmjerio na Eduarda Limonova, ruskog pisca koji je postao sovjetski disident, a kasnije ultradesničarski političar.

U to vrijeme Vladimir Putin je već učvršćivao svoju autokratsku vlast i oblikovao imperijalne ambicije - napadajući širenje NATO-a 2007. godine i već naredne godine prisvajajući petinu teritorije Gruzije. Karer, poput mnogih drugih, tome nije pridavao veliku pažnju, videći u Putinu „mafijaša“ s kojim se ipak može razgovarati.

Njegova majka, koja je preminula 2023. godine, bila je, piše on u knjizi „Kolhoz“, posebno slijepa:

„Njena ljubav prema Rusiji bila je stvarna, visceralna. Tragedija je u tome što se pretvorila u popustljivost prema Putinu. Posljednjih dvadeset godina ona je uporno prenosila poruke Kremlja francuskim predsjednicima, govoreći im da je ‘Rusija velika zemlja kojoj ne treba suditi prema našim mjerilima’ i da je ‘Putin čovjek mira - pod uslovom, naravno, da ga ne ponižavaju’.“

„Kada se osvrnemo unazad, jasno je da smo sve to morali shvatiti mnogo ranije“, piše Karer.

Ali nijesmo - ne prije nego što je Rusija pokrenula invaziju punog obima na Ukrajinu.

Na dan kada je rat počeo, Karer je trebalo da otputuje u Moskvu kako bi učestvovao u snimanju filmske adaptacije svoje biografije o Limonovu, u režiji Kirila Serebrenikova, ruskog reditelja koji je kasnije pobjegao od progona Kremlja. Nakon kratkog premišljanja, radoznalost je prevagnula i ukrcao se u avion.

U Moskvi je, kako kaže, gledao „kako se rađa Rusija u ratu“, dok je ratoborna retorika nadglasila sve drugo, a „veliki broj ljudi mirno upijao” propagandu Kremlja.

Kako bi pokušao da shvati sve to, Karer je odlučio da sagleda Rusiju kroz iskustva onih koji su pod njenom vatrom. Najprije je otputovao u Gruziju, gdje se sreo sa rođakom Salome Zurabišvili, bivšom predsjednicom te zemlje, koja se protivila njenom postepenom padanju pod uticaj proruskih snaga.

U Gruziji je Karer počeo da posmatra Rusiju kroz prizmu kolonijalizma, kao zemlju koja je dugo dominirala nad svojim manjim susjedima, najprije kroz carstvo, zatim kroz Sovjetski Savez. Sada je, shvatio je, ponovo pokušavala da povrati tu dominaciju.

„Rat mi je to osvijestio“, rekao je. „Iskreno, ne vjerujem da bih ikada ranije pomislio na Gruziju kao na kolonizovanu zemlju.“

Zatim je posjetio Ukrajinu, pridruživši se ukrajinskom filozofu Volodimiru Jermolenku na putovanjima u gradove na liniji fronta - Herson i Harkov - krajem 2023. godine. Tokom tih putovanja vodili su duge razgovore o ukrajinskim naporima da zemlju oslobode ruskog kulturnog uticaja i da se konačno odvoje od Moskve.

To iskustvo ga je, kaže Karer, duboko uznemirilo. Ipak, pomoglo mu je da „počne da vidi stvari očima Ukrajinaca“ i da shvati zašto je Dostojevski, sa svojim antizapadnim i nacionalističkim stavovima, tamo toliko omražen. Ipak, dodaje da se nada da će, kad rat jednom završi, to preispitivanje biti odmjerenije.

Jermolenko je rekao da je putovanje, koje je organizovao PEN Ukrajina, udruženje pisaca, bilo važno kako bi Kareru pokazalo „šta zaista znači ruski svijet i šta se zapravo krije iza te fasade ruske kulture“.

Odveo je Karera u Herson, da vidi ulice opustošene neprekidnim granatiranjem, i u Harkov, gdje su zajedno proveli jedno veče u podrumu, skrivajući se od ruskih napada - na događaju na kojem su ljudi, uprkos svemu, dijelili svoju poeziju.

Da li su ga ta iskustva navela da preispita svoje ranije pisanje o Rusiji? Zastao je. Da je tada znao ono što zna sada, rekao je, možda bi drugačije prikazao Eduarda Limonova, koji je odrastao u Harkovu u vrijeme Sovjetskog Saveza, ali je Ukrajinu prezirao kao naciju.

„To je priča o razgradnji“, rekla je Lena Može, urednica časopisa Kometa, govoreći o Kareru. „njega je nešto oblikovalo, a sada on to razgrađuje.“

Od 2022. godine Karer je četiri puta putovao u Gruziju i isto toliko u Ukrajinu. Da li će i dalje pisati o Rusiji? Nije siguran. Kaže da želi da pronađe druge korijene.

„Jer se otvorila praznina“, napisao je u časopisu Kometa krajem 2023. godine. „Jer sam volio Rusiju i, koliko god šokantno bilo reći to za čitav jedan narod, još uvijek se mogu voljeti neki Rusi - ali se više ne može voljeti Rusija“.

( Njujork tajms )